Zašto nam brakovi pucaju kad je Allah već dao jasna pravila za mir u kući?

 

Tema: Porodica

Naslov

Zašto nam brakovi pucaju kad je Allah već dao jasna pravila za mir u kući?

Kratak uvod

Ovo predavanje ide ravno u jednu od najosjetljivijih tema današnjice: brak, odnosi muža i žene i “kontroverzni” ajeti i propisi koje svijet stalno napada. Predavačica pokušava vratiti sliku islama na njenu osnovu: da Allah ne propisuje radi poniženja, nego radi zaštite i očuvanja porodice.

Glavni sažetak

Na samom početku (oko 00:00:00–00:01:00) predavačica najavljuje da neće odmah “udariti” u srž, nego želi da slušalac shvati okvir: danas se stalno govori o “najkontroverznijim pitanjima” u islamu, naročito onima vezanim za ženu. Kaže da je ranije držala vrlo slično izlaganje na Al Jazeeri na arapskom, baš o tim napadima: o “ajetima o ženama”, o poligamiji, o ulozi žene i sličnom. Od starta traži da se ne sluša samo razumom nego i srcem, jer se ovdje lako upadne u inat, ego i borbu za pobjedu, umjesto traženja Allahove istine.

Zatim (oko 00:00:58–00:02:10) uvodi temeljnu ideju: islam je vjera prevencije. Kao ljekarka daje primjer COVID-a: kad nije bilo liječenja, spašavalo se prevencijom (ostani kući, razmak, maska, pranje ruku). To nije bilo “poniženje”, nego zaštita života. Kaže: isto je i u islamu – mnogi propisi su postavljeni preventivno, da spriječe katastrofu prije nego nastane. I upozorava: ako čovjek ne shvati taj “preventivni” pogled, teško će razumjeti odakle dolaze prava muža i prava žene.

Odmah nakon toga (oko 00:02:10–00:03:30) udara u realnost Zapada: utjecaj zapadne kulture i feminističkog pokreta, koji je “počeo s razlogom”, ali je završio tako da razara kuće. Daje podatak o stopi razvoda u SAD-u: ljudi spominju 50–60%, i ona potvrđuje da je to okvirno tačno. Potom kaže da se i kod muslimana u SAD-u broj opasno približava tim procentima. Navodi stvarni primjer (oko 00:03:25–00:04:00): majka koja je došla da je pozove na svadbu, ali je rekla: “Ne želim dovu za bereket, hoću jednu dovu: da ostanu zajedno.” Predavačica to koristi kao hladan tuš: ljudi se boje da brak neće opstati još prije nego počne. To je znak da se porodica više ne doživljava kao stabilna institucija nego kao lutrija.

Poslije toga (oko 00:04:00–00:05:30) objašnjava zašto su neke islamske odredbe “tvrde” zapadnom umu: jer je zapadna logika često suprotna islamskoj. Ali ako se stvari gledaju kroz prevenciju i kroz činjenicu da je Allah zakonodavac, onda slika postaje jasnija. Tu uvodi najkontroverzniji ajet u porodičnoj temi – ajet En-Nisa 4:34 (oko 00:07:18 jasno spominje suru i ajet). Kaže da je to ajet koji se najčešće koristi za napad na islam, i da i muslimani – i muškarci i žene – moraju znati njegovo značenje i primjenu.

Da pokaže koliko je to aktuelno, daje primjer iz Londona (oko 00:05:32–00:07:10): na Oxford Street čula je u sred ulice učenje Kur’ana i vidjela da’wu štand. Ušla je iz radoznalosti, a zatekla je ženu koja postavlja pitanja i “preskače” s teme na temu: stvaranje nebesa, pa odmah 4:34, pa četiri žene, pa uloga žene u islamu, pa Isaa, pa “otac” i ostale kontroverze. Predavačica kaže: ko živi među nemuslimanima mora biti spreman na ova pitanja, jer će doći i od kolega na poslu. Ako musliman kaže “ne znam”, to je propuštena prilika i slabost.

Onda (oko 00:07:33–00:09:30) prelazi na ključni koncept: porodica je društvena institucija. Kao svaka institucija, ima pravila i politike. Postavlja pitanje: ko postavlja pravila? U kompanijama to rade pravnici, jer se štite od tužbi. U džematu postoji pravilnik. Pa ko onda, kao musliman, postavlja pravila porodice? Odgovor: Allah, Stvoritelj muškarca i žene, Onaj koji daje nagradu i kaznu. Zatim naglašava: islam postavlja mjere protiv svađa i sporova jer upravo sporovi razaraju brak. Brak rijetko puca “odjednom”; ide nizbrdo zbog neslaganja, argumentovanja, lošeg rukovanja konfliktom. Islam, kaže ona, zato preventivno udara na uzroke i daje metode smirivanja.

Nakon toga (oko 00:10:16–00:14:50) priča o tome da se brak ne smije svesti na svadbu, haljinu, medeni mjesec, gdje će se živjeti i s kim. To su sporedne stvari. Pravo pitanje je: koji je islamski pogled na brak kao instituciju i kako se ona gradi? Spominje da je brak pravni ugovor i da u njemu moraju biti jasne obaveze, prava i način rješavanja nesuglasica. Navodi tipičan primjer: žena želi raditi, muž ne želi – ili obrnuto. Ako o tome nisu razgovarali prije braka, poslije braka nastaje lom. Posebno naglašava da je korisno “imati ugovor”, zapisati dogovore, jer ljudi zaborave, promijene se, okolnosti se promijene. I tu joj jedan prisutni naglašava da ugovor nije “uklesan u kamen”, i ona prihvata: nije Kur’an, promjenjiv je, ali mora postojati dogovor o tome šta se može mijenjati i kako.

Zatim (oko 00:14:57–00:18:10) uvodi temu stvaranja: Allah je stvorio čovjeka i ženu kao par – “dvije polovine”. Naglašava snažno: u Allahovim očima su jednaki, ali nisu isti. Ovdje otvara još jednu kontroverzu: ajet “muško nije kao žensko” i upozorava da se taj ajet često zloupotrebljava da se žena ponižava. Navodi lični događaj iz džamije: muškarac joj citira ajet da “spusti ženu”, a ona mu kaže da ne zna značenje i da treba učiti prije nego koristi Kur’an kao batinu. Ovdje je oštra i jasna: oba spola moraju spustiti ego. Ne smije se Kur’an koristiti da se čovjek uzvisi, niti da se drugi ponižava.

U nastavku (oko 00:18:36–00:21:55) objašnjava “zašto parovi” i cilj braka: Allah je odredio da susret dvije polovine vodi smirenosti tijela i duše, i da brak štiti čednost i čistoću. Ovdje pravi poređenje sa Zapadom: kada se institucija braka raspadne, čednost i jasna linija porijekla nestanu. Navodi primjere iz svoje medicinske prakse: žene koje zatrudne i ne znaju ko je otac, ili ne mogu ni brojati partnere. To prikazuje kao potpuni slom moralne strukture, suprotan islamu. Podsjeća: norma je da dijete ima oca i majku, iako postoje izuzeci, ali izuzeci ne smiju postati pravilo.

Poslije toga (oko 00:22:11–00:24:44) spominje termin “sekina/serenity” – smirenost, spokoj – kao suštinu braka. Pita: može li se muž i žena ne slagati, a da smirenost ostane? Može, ako se neslaganje vodi bez vrijeđanja, bez ponižavanja, bez “bacanja stvari” i bez rušenja dostojanstva. Potom citira ajet iz El-Bekare o tome da su supružnici “odjeća” jedno drugome (libas). Objašnjava “odjeću” kao: pokriva, štiti, uljepšava, pruža komfor. I naglašava: ne očekuj bajku gdje te neko “stalno” njeguje; to nije realno. Ljudi imaju teške dane. Ali princip libasa ne smije nestati: i kad je teško i kad je lijepo, supružnik treba ostati zaštita i pokrivač, ne neprijatelj.

Zatim (oko 00:24:44–00:26:10) navodi hadis o kupanju nakon polucije i pita: da li isto važi za ženu? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da važi. To koristi kao dokaz da su muškarac i žena “dva dijela jedne cjeline”, kao jabuka prerezana na pola: nije poenta koja polovina je “bolja”, nego da zajedno čine komplet. Poruka je jasna: brak je jedinstvo, ne ring.

Nakon toga (oko 00:26:22–00:28:15) govori o krizi: razvod ne smije biti norma, ali ni očekivanje “0%” nije realno. I upozorava na drugi problem: ljudi se sve manje žene i udaju, govore “previše je odgovornosti, preskupo je, prevelik teret”. Ona to kritikuje kao bijeg od sunneta i prirode života, uz napomenu: ako Allah ne odredi brak nekome, to je druga stvar, čovjek ne treba očajavati. Ali namjerno bježanje od braka kao principa razara društvo. Spominje primjer Švedske (oko 00:27:16–00:27:35) gdje pričaju da bez imigracije, zbog malog broja djece, društvo ide ka demografskom nestanku. Time poručuje: porodica nije privatni hir, nego stub zajednice.

Potom (oko 00:28:00–00:31:09) dolazi do ajeta iz Er-Ruma 30:21: Allah stvara supružnike “da nađete smiraj”, i “stavlja između vas milost i samilost”. Predavačica naglašava jednu provokativnu misao: u ajetu se ne spominje riječ “ljubav” kao ključ, nego rahma i mawadda (milosrđe, samilost, saosjećanje). Kaže: ljubav je važna, ali nije ključ uspjeha braka. Jer zašto se ljudi razvode ako su se “voljeli”? Poenta je da rahma ne smije nestati ni kad osjećanja padnu. Ako muž i žena stalno imaju pred očima rahmu, brak ne postaje takmičenje. Tu daje primjer iz biznisa: ako u firmi osnivači konkuriraju jedni drugima, firma propada. Isto je i u braku – zajednički cilj i podjela uloga, ne borba za dominaciju.

Zatim (oko 00:31:22–00:33:11) postavlja “milionsko pitanje”: ko je glavni? Publika kaže: Allah. Ona to potvrđuje i kaže: ako Allah stvarno bude broj jedan i ako se Njegovi propisi primjenjuju i kad su teški, nastaje smirenost u porodici, roditeljstvu i odnosima. Bez Allaha čovjek ne može ni oprostiti ni izdržati nepravdu bez da poludi ili se osveti. Odatle uvodi opet 4:34 i kaže da je prevod “caregiver” (staratelj, skrbnik) bolji od “kontrolor”, jer riječ “kontrola” automatski pali otpor kod žena i stvara sliku tiranije. Pita: kad je žena “caretaker” djeci, znači li to da ih guši i tlači? Ne. Znači odgovornost.

U narednom dijelu (oko 00:33:46–00:41:05) citira opširnije iz komentara: božanski kod života uzima u obzir ljudsku prirodu i sposobnosti muškarca i žene, i uspostavlja pravdu u raspodjeli dužnosti. Predavačica podsjeća da potpuna pravda nije uvijek na dunjaluku i da će potpuna pravda biti na Ahiretu, gdje Allah donosi vagu pravde i nijedna nepravda neće ostati, makar veličine zrna gorušice. Ovo koristi da smiri očekivanja: čovjek neće uvijek dobiti “svoje pravo” ovdje, ali to ne znači da je Allahova pravda manjkava.

Onda objašnjava razliku u ulogama (oko 00:38:15–00:40:14): žena ima veliku ulogu trudnoće, poroda, dojenja, odgoja; i to zahtijeva fizičku, psihološku i mentalnu pripremu. Zato je “pravedno”, kaže, da muškarac dobije dužnost obezbjeđivanja i zaštite, da žena može obaviti svoj dio. Poenta nije “muškarac vrijedi više”, nego podjela rada po fitri. Slično kao u timu: ona može biti “lice” i “glas” neke institucije, ali bez tima iza nje nema rezultata. Tako i brak – jedno bez drugog ne ide.

Zatim (oko 00:41:05–00:43:18) nabraja osobine žene: nježnost, brza instinktivna reakcija na potrebe djece. Daje životni primjer: dijete zaplače u 3 ujutro – u većini slučajeva prva skače majka. Govori i o dojenju i umoru, i podsjeća da islam u trudnoći i dojenju olakšava (spominje da je prirodno da žena ne posti ako joj je teško). Ovdje posebno kritikuje ponižavanje kućanice: žena dođe i kaže “ja sam samo domaćica”, a ona joj odgovara oštro: “kako samo?” To je, po njoj, jedna od najvažnijih uloga i itekako nagrađena.

Pred kraj (oko 00:43:18–00:47:47) prelazi na prava i obaveze, i tu jasno kaže: u kući mora postojati “izvršna odluka”. Poredi s avionom: pilot i kopilot postoje, ali neko mora donijeti konačnu odluku. Zatim najavljuje da će govoriti o pravima muža i podsjeća da sve treba gledati kao ibadet. Daje definiciju ibadeta: sve što Allah voli i čime je zadovoljan, i što može biti vanjsko i unutarnje. Naglašava: ako žena nešto čini mužu samo zato što je on dobar, to je dobro ponašanje, ali nije nužno ibadet. Ibadet je kad se radi radi Allaha.

Onda (oko 00:47:12–00:50:15) navodi prvo pravo muža: poslušnost/uvođenje reda – ali odmah postavlja ograničenja: to mora biti u pokornosti Allahu, ne smije biti haram, i mora biti u granicama mogućnosti žene. Ako muž traži haram, odgovor je “ne”, makar to vodilo razvodu, jer Allahova naredba je iznad. Govori i o jeziku: ne voli ni ona koristiti riječ “poslušnost” kod mlađih jer je povezuju sa ropstvom, pa više kaže “brini o njemu” ili “ispuni ulogu”, ali suština ostaje: neko mora voditi, inače nastaje haos.

Zatim (oko 00:50:56–00:56:34) prelazi na temu intimnog prava muža, uz hadis o tome da žena ne odbija bez razloga. Kao ginekolog objašnjava medicinski: muškarac ima više testosterona, pa je seksualna potreba u prosjeku izraženija. Kaže direktno: ako se ne ispuni halal putem, mnogi će to tražiti haram putem, i to je realnost koja donosi bolesti i moralni slom. Ali odmah dodaje ravnotežu: muž ne može zlostavljati ženu, pa navečer tražiti svoje pravo – to je suprotnost razumu i vjeri. Treba biti uzajamno razumijevanje: ako je žena bolesna, umorna ili psihički slomljena, muž mora imati obzira. Ali “zadnja riječ” je često na njemu jer je potreba fiziološki jača i šerijat je to uzeo kao preventivu protiv fitne.

Poslije toga (oko 00:56:52–00:58:10) spominje i pitanje izlazaka iz kuće: u knjigama se navodi da žena traži dozvolu, ali ona to tumači kroz dogovor od početka. Ne radi se o ponižavanju nego o porodičnom ritmu: ako muž kaže da želi da vikend bude za porodicu, a žena ode na kafu s prijateljicama bez dogovora, to stvara isti osjećaj nepoštovanja kao kad bi muž radio isto. Opet vraća na ideju ugovora i jasnih dogovora.

Na kraju (oko 00:58:10–01:01:34) govori o adabu i lijepom ponašanju, i tu spominje zanimljiv detalj: jedan poznati savjetnik za brakove u arapskom svijetu navodi studiju da je osobina koju muževi najviše ne vole kod žene – povišen glas. Ovdje je poenta da čak i kad se traži pravo, to se radi s adabom, bez vrijeđanja, bez prostačenja, pogotovo pred djecom. Zatim daje snažan primjer iz života Aiše, radijallahu anha, u teškom periodu potvore: i pored bola, njen adab i odnos prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ostaje dostojanstven. Time poručuje: uzor muslimanke nije “svijet” koji uči prkosu i rušenju porodice, nego majke vjernika koje su imale dubok odnos s Allahom i sabur u kući.

Predavačica završava (oko 01:01:34–01:01:50) dovom i samokritikom: ako je rekla nešto ispravno, to je od Allaha; ako je pogriješila, to je od nje, njenog neznanja i šejtana; i traži utočište kod Allaha da podsjeća na Njega, a da Ga sama ne zaboravi.

Pokrivenost transkripta:

Obrađeno: 00:00–01:01:50 (cijeli dostavljeni transkript).
Neki dijelovi su u formi razgovora s publikom i “slajdova”, pa ponegdje nema potpunog teksta ajeta/hadisa, ali su glavne poruke jasne u toku govora.

Ključne pouke

• Allah je zakonodavac porodice, i bez tog temelja islamska pravila se uvijek tumače kroz pogrešnu “zapadnu leću”.

• Islam je vjera prevencije: propisi u braku i odnosima nisu tu da tlače, nego da spriječe raspad kuće i društva.

• Muškarac i žena su jednaki kod Allaha, ali nisu isti: razlika u ulogama je raspodjela odgovornosti, ne vrijednosti.

• Uspješan brak se ne drži samo na emociji, nego na rahmi, samilosti, poštovanju i pravilnom rješavanju sukoba.

• Prava i dužnosti su ibadet kad se rade radi Allaha, a ne radi hira, inata ili “zasluge” druge strane.

Praktična primjena

Ove poruke se najviše vide u sitnicama: u dogovoru prije braka, u načinu kako se vodi neslaganje, u tome da se prava ne traže kao oružje nego kao odgovornost, i u stalnom vraćanju na pitanje: “šta Allah želi u ovoj situaciji?” Kad to postane navika, i muž i žena lakše spuštaju ego, lakše prave kompromis i manje ulaze u takmičenje koje na kraju pojede i ljubav i mir.

Završna misao

Kad se porodica gradi kao ibadet i kao Allahov propis, a ne kao borba za nadmoć, tada se vraća ono što Kur’an obećava: smirenost, zaštita i rahma koja ostaje i kad se osjećaji mijenjaju.