Tema: Pozivanje Allahu kao duša ummeta i lična zaštita vjere
Naslov: Jesmo li zaboravili da je islam i poziv, a ne samo privatna praksa?
Kratak uvod
Večerašnje podsjećanje me vraća na jednu osnovnu stvar: ova vjera nije data da je nosimo samo u sebi, kao “moje privatno”, nego da se kroz nju ljudi vraćaju Allahu. I zato govor o davi nije sporedna tema, nego nešto što dira svakog muslimana – onoliko koliko može i koliko zna. (oko 00:13:33–00:14:00)
Glavni tekst
Na početku naglašavam ono što je stalno kvarilo ummete prije nas: da se čovjek ne počne pozivati sebi, svojoj grupi, svom džematu, svom “taboru”, nego Allahu. To je suština. Kad se poziv pretvori u regrutaciju za “moje”, onda se gubi cilj – da ljudi postanu Allahovi robovi, da Allaha poznaju i obožavaju, a ne da se vežu za ljude i etikete. (oko 00:04:04–00:04:57)
Zatim podsjećam na jasnu kur’ansku osnovu: “Reci: Ovo je moj put – pozivam Allahu, na jasnom dokazu – ja i oni koji me slijede.” To nije tekst samo za jedno vrijeme, jedno mjesto, ili jednu skupinu; to je opći princip za istok i zapad, dan i noć, muškarce i žene, crnce i bijelce, bogate i siromašne, mlade i stare. (oko 00:45:54–00:46:52) I upravo tako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponašao: obraćao se ummetu tako da poruka važi za sve, a na Oprosnom hadžu jasno je rekao da prisutni prenese odsutnom — jer onaj kome preneseš možda to shvati dublje i bolje živi od tebe. (oko 00:47:39–00:48:16)
Ovdje pravim važnu razliku koju ljudi često pomiješaju: učenjak i daija nisu ista uloga. Ne može čovjek reći: “Nisam ja učen, nisam ja iz institucije, to nije moj posao.” To je pogrešno shvatanje vjere; ashabi nisu tako razumjeli islam. Ovaj ummet ima potrebu za davom kao što tijelo ima potrebu za dušom — kada duša ode, tijelo prestaje živjeti; kada ummet napusti davu i zabavi se sobom i svojim razmiricama, ummet slabi i odumire. (oko 00:15:06–00:16:20)
Nakon toga objašnjavam nešto što je ključno za razumijevanje dave: ljude ne pokreće ista stvar. Razlozi zbog kojih se neko vrati vjeri su različiti. Nekoga pogodi razgovor i pojašnjenje, kao što je Ebu Bekr, radijallahu anhu, primio islam kroz dijalog i jasnoću. (oko 00:18:31–00:19:19) Nekoga pogodi učenje i Kur’an, kao što je Omer, radijallahu anhu, bio potresen kada je čuo Kur’an kod svoje sestre i kada mu je znanje otvorilo put da iman uđe u srce. (oko 00:19:33–00:20:27)
Nekoga pogodi ibadet i prizor pokornosti, kao što se spominje Hind bint Utbe kada je vidjela muslimane u Haremu prilikom Fetha. (oko 00:20:36–00:21:01) Nekoga pogodi lijep odnos i mu’amela, kao u primjeru Sumame ibn Ethala, kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lijepo tretirao i na kraju oslobodio, pa je ta plemenitost ostavila trag da se sam vrati i izgovori šehadet. (oko 00:21:10–00:21:57)
A nekoga pogodi materijalna pomoć — metak, hrana, podrška u teškom trenutku. Spominjem primjere iz rata i situacije kada čovjek vidi da mu Allah daje opskrbu preko ljudi i to mu otključa srce. (oko 00:22:05–00:22:42) Spominjem i primjer ashaba kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ogromno stado između dva brda, pa se čovjek vratio svom plemenu i rekao: “Primajte islam, dolazi vam od čovjeka koji se ne boji siromaštva.” I cijelo pleme se pokrenulo. (oko 00:23:10–00:23:49)
Zatim navodim primjere iz Ramazana i iftara, kako ljudi koji nisu muslimani, kad vide prizor zajedništva, hrane i atmosfere ibadeta, bivaju dirnuti i požele da upoznaju islam. (oko 00:24:40–00:25:45) Spominjem i koliko je ljudi potaknuto samom ljepotom džamije i osjećajem smirenosti u njoj. (oko 00:25:53–00:26:30) Spominjem i da nekad belaj i iskušenje, pa čak i sihr, bude povod da se čovjek vrati vjeri — kroz rukju, kroz namaz, kroz to da shvati da ne može bez Allaha. (oko 00:26:39–00:26:53)
Poenta svega ovoga je jasna: dava treba više pristupa i više ljudi, jer nisu srca ista, niti su “ključevi” isti. Ne smijemo mjeriti druge po sebi: ono što bi mene pokrenulo možda neće tebe, i obratno. (oko 00:27:17–00:27:36) Zato je ummet pozvan da poziva — ne samo pojedinci. (oko 00:28:57–00:29:25)
Onda podsjećam na praksu ashaba: oni su od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učili metode dave i nosili taj teret nakon njegove smrti. Omer, radijallahu anhu, čak je namjesnicima postavljao kao osnovnu dužnost da poučavaju ljude Kur’anu i sunnetu, da prenose islam, a ne da uživaju vlast. I to je jedan od glavnih razloga zašto se islam tako brzo i duboko širio. (oko 00:29:35–00:30:14)
Zatim spominjem šerijske tekstove o trajnosti islama do Sudnjeg dana i postojanju skupine koja će uvijek biti na istini, sprovoditi Allahovu stvar i neće joj naštetiti ni oni koji je izdaju iznutra ni oni koji joj se suprotstavljaju izvana — sve dok ne dođe Allahova odredba. (oko 00:31:33–00:32:45)
Ovdje dolazim do vrijednosti dave: “Ko bolje govori od onoga ko poziva Allahu…” — i naglašavam: poziva Allahu, ne sebi, ne grupi, ne instituciji. (oko 00:33:13–00:33:29) I podsjećam na hadis: ko poziva na uputu, ima nagradu kao oni koji ga slijede, bez umanjenja njihove nagrade; a ko poziva u zabludu, nosi grijeh kao oni koji ga slijede. (oko 00:33:36–00:34:26) I na poznatu poruku Aliji, radijallahu anhu: da Allah tvojim sebebom uputi jednog čovjeka bolje ti je od najvećeg i najvrednijeg imetka. (oko 00:34:34–00:35:19)
Poslije toga ulazim u jedno “ogledalo”: većina muslimana se zabavila dunjalukom, pa čak i oni koji znaju cilj (Ahiret) ponekad izaberu pogrešan put, pa ih to čini “glupim” u smislu metoda, ne u smislu da ne znaju šta hoće. Navodim razliku između “glupog” i “ludog” – glup zna cilj ali pogriješi metod; lud ne zna ni cilj ni put. Spominjem primjer emira koji je zatvorio gradske kapije da mu golubovi ne pobjegnu, a golubovi odlete preko zida — zna šta hoće, ali mu je metoda smiješna. (oko 00:37:09–00:39:13)
Onda vraćam na ono što je praktično i važno: zašto je davljenje korist i tebi lično. Kad se čovjek bavi davom, prvo on sam najviše dobije: mora biti iskren, mora živjeti to što govori, mora da mu riječi dolaze iz srca da bi ušle u tuđe srce. I zato ga dava učvršćuje u vjeri. (oko 00:49:38–00:50:04) Tu povezujem i kur’ansku poruku: ako pomognete Allahovu vjeru, Allah će vas pomoći — pomoći će vas u ustrajnosti i čvrstini. (oko 00:50:14–00:50:44)
Zatim upozoravam na realnost koju gledamo: ljudi se mijenjaju. Neko je godinama bio na pravcu, pa skrene. Zato ne vežem svoju dosljednost za promjenjivost živih ljudi. Kažem: ako već hoćeš da slijediš uzor u vjeri, slijedi “mrtve” — ashabe i selef, one koji su završili na istini, jer niko ti ne može garantovati da se živ neće promijeniti. (oko 00:52:59–00:54:10)
Pred kraj sve svedem na jasnu poruku: svako od nas ima udio u ovom poslu prema svojim mogućnostima. Neko je dobar u organizaciji, neko u pomoći sa strane, neko u finansiranju, neko u medijima, neko na računarima, neko u razgovoru s ljudima — ali da islam raste, ne radi “našeg tabora”, nego radi Allahove vjere, da se ljudi vrate Allahu. (oko 00:54:25–00:55:18)
I završavam podsjećanjem: Allah može uputiti sve bez nas, ali On nas iskušava jedne drugima. Ako mi ne pozivamo, drugi će pozivati nas — i često na pogrešno. Ili ćeš ti utjecati, ili će drugi utjecati na tebe. A najveća korist od dave vraća se tebi samom: na dunjaluku i na ahiretu. (oko 00:56:12–00:57:15) Zato je nemarnost da znamo cilj, a ne radimo na njemu. Na kraju dovim da ovo bude dokaz za nas, ne protiv nas. (oko 00:57:54–00:58:04)
Napomena: Prvih nekoliko minuta transkripta (oko 00:00:00–00:12:36) ima dosta tehnički iskrivljenih/nerazumljivih dijelova i miješanja jezika, pa sam taj dio preveo samo tamo gdje je smisao bio jasan.
Pokrivenost transkripta:
00:00–12:36: djelimično (više nejasnih/isprekidanih dijelova)
12:36–35:30: potpuno (glavni argumenti o davi, obavezi i primjerima)
35:30–58:04: potpuno (vrijednost dave, učvršćenje vjere, upozorenje na promjenjivost ljudi, zaključak)
Ključne pouke:
Poziv mora biti Allahu, ne grupi ili sebi.
Dava je potreba ummeta kao duša tijela — bez nje ummet slabi.
Ljude pokreću različite stvari, zato dava traži različite pristupe i ljude.
Ko bude sebeb upute, dobija ogromnu nagradu; ko poziva u zabludu nosi teret grijeha.
Dava učvršćuje tebe: tjera na iskrenost, život po vjeri i ustrajnost.
Praktična primjena
U svakodnevnici to znači da ne čekam “savršen trenutak” niti “titulu” da bih prenio ono što znam: nekad lijep razgovor, nekad primjer ponašanja, nekad pomoć čovjeku, nekad jedna rečenica u pravom trenutku. I svako od nas ima dio u tome — makar da ne zatvori vjeru u privatnost, nego da je nosi kao brigu za ljude oko sebe. (oko 00:48:32–00:48:53; 00:54:25–00:55:18)
Završna misao
Kad čovjek radi za ovu vjeru iskreno, on ne samo da koristi drugima, nego spašava i samog sebe — jer Allah učvršćuje onoga ko se trudi na Njegovom putu, i ne ostavlja vjeru da mu postane samo navika bez duše. (oko 00:49:38–00:50:44; 00:56:12–00:57:15)
Primjedbe
Objavi komentar