Tema: Dova
Ko traži od ljudi, izgubi sebe – a ko traži od Allaha, dobije i ovaj i budući svijet?
U ovom predavanju govori se o jednoj temeljnoj istini koja se često zna „na jeziku“, ali se slabo živi u praksi: čovjek je slab, siromašan i ovisan – i zato mu je dova potrebna kao zrak. Predavač stalno vraća slušaoce na izvor: Allah je vlasnik upute, opskrbe, pokrivača, oprosta i svega što imamo. A čovjek, koliko god se osjećao „jakim“, došao je bez ičega i otići će bez ičega.
Upozorenje predavanja je jasno: ako se čovjek odvoji od Stvoritelja i počne se oslanjati na sebe, pamet, položaj ili imetak – taj put završava ohološću, propadanjem i gubitkom onoga što je najvažnije. A ako se čovjek vrati Gospodaru, traži od Njega i zahvaljuje Mu, Allah mu otvara vrata dobra, povećava blagodati i vodi ga ka onome što je cilj vjernika.
Predavač na početku (oko 00:06:56) skreće pažnju na jednu važnu zamku: mnogi ljudi imaju imetak, ali nemaju vezu sa Onim koji je stvarni Vlasnik imetka. Možeš imati novac, uspjeh, posao, kuću – ali ako si „otkačen“ od Allaha, sve to postaje prazna hrpa koja te ne spašava ni na dunjaluku, a kamoli na Ahiretu. On otvoreno kaže: ko misli „to je moje“ i pripisuje sebi ono što ima, taj griješi već u osnovi. Čovjek je došao na svijet bez ičega i otići će bez ičega (oko 00:07:17–00:07:28). Ta rečenica ruši svaki lažni osjećaj vlasništva i podsjeća da je sve što nam je u rukama – povjerenje, a ne trajna imovina.
Zatim (oko 00:07:52–00:08:09) predavač objašnjava da islam ne kaže: „Nemoj zarađivati“ – nego kaže: „Kad zaradiš, spoji to sa Allahom.“ Drugim riječima, problem nije imati, nego zaboraviti Ko daje. Čovjek koji stiče i ostaje ponizan, zahvalan i povezan sa Stvoriteljem – taj je na dobru. Ali čovjek koji stiče pa se napuše, ponaša kao da je sam sebi bog i oslonac – taj se raspada iznutra.
Da bi to učinio stvarnim, predavač daje niz pitanja koja udaraju direktno u srž (oko 00:09:28–00:09:59): šta si platio da imaš nos i osjet mirisa? Šta si platio da hodaš, govoriš, razumiješ, da imaš mozak i svijest? Ništa. Sve je dato. A onda čovjek bez stida postane „pametan“ pred Allahovim propisom i kaže: „Ne razumijem zašto je ovo haram, pa ću to raditi.“ Predavač to naziva pogrešnim razmišljanjem: vjernik ne uvjetuje pokornost vlastitim razumijevanjem. Ako je Allah nešto zabranio, to znači da je štetno – razumio ti štetu ili ne (oko 00:09:59–00:10:38). Ovdje poruka nije samo pravna, nego odgojna: čovjek nije iznad Objave, niti mu je dopušteno da svoj hir proglasi mjerilom istine.
Nakon toga (oko 00:10:38–00:11:17) predavač prelazi na opis Allahovih odabranih robova iz Kur’ana: oni su skromni, hodaju smireno i ne traže sukob. Kada ih neko vrijeđa, oni biraju selam i mir umjesto svađe (oko 00:11:17–00:11:59). Ovdje se spaja ibadet i karakter: nije poenta samo klanjati, nego i kako se ponašaš među ljudima. Skrušenost pred Allahom mora se vidjeti kao skrušenost prema Allahovim stvorenjima.
U tom dijelu predavač uvodi i hadisi-kudsi (oko 00:12:43–00:13:10): Allah govori robovima da su svi u zabludi osim onih koje On uputi, pa da od Njega traže uputu. Ovdje se ruši još jedna oholost: čovjek ne može reći „ja sam dobar jer sam pametan“. Ne. Uputa je Allahov dar. Ako si ustao na sabah, ako ti je srce htjelo ustati, ako si imao snage uzeti abdest – to nije samo tvoja „disciplina“, nego Allahovo dopuštenje i olakšanje. Predavač insistira (oko 00:13:10–00:13:43) da vjernik treba zahvaliti na samom ibadetu, jer i ibadet je blagodat. Zahvala nije ukras; zahvala je put povećanja.
Odmah zatim predavač daje vrlo konkretan primjer (oko 00:13:43–00:14:23): čovjek zahvali Allahu što ga je digao na sabah, pa Allah kao povećanje otvori vrata da ustane i na noćni namaz (tahadžud). Poenta nije samo dodatna nafila, nego blizina: u sedždi je rob najbliži Gospodaru. Tu čovjek nalazi smiraj, rasterećenje duše i srca (oko 00:14:23–00:15:03). Poruka je jasna: dova i zahvala nisu samo riječi – to su vrata. Allah te povede korak dalje kada vidi tvoju iskrenost.
Zatim predavač širi sliku (oko 00:15:03–00:15:49) i kaže da nema smisla gomilati imetak bez bereketa. Imetak bez bereketa postaje sredstvo propasti. Kao primjer navodi Karuna: čovjek kome je Allah dao takvo bogatstvo da su ključeve njegovih riznica nosili snažni ljudi. Ali Karunov problem nije bio „što ima“, nego što je postao ohol, prezreo ljude, odspojio se od Allaha i pripisao sve sebi: „To sam ja, moja pamet, moja sposobnost.“ Zato ga je Allah uništio i pokazao mu koliko je sve to krhko (oko 00:15:49–00:20:31): zemlja ga je progutala, nestalo je i njega i palate i bogatstva.
Predavač zatim realno govori o ljudskoj prirodi (oko 00:16:26–00:17:03): nije haram poželjeti lijep auto ili kuću, reći „mašallah“ i doviti Allahu. Ali ključ je „povezati to sa Allahom“: tražiti od Njega, priznati da je od Njega, i kad dođe – ostati skroman i zahvalan. I još važnije: dio toga usmjeriti na one koji nemaju, jer ćeš se ionako vratiti Allahu, a opskrba tvojoj porodici je već propisana (oko 00:17:03–00:17:37). Ovdje predavač reže pohlepu: čovjek se ponaša kao da mu djeca neće jesti ako on ne nagomila. A ustvari, Allah je Taj koji daje, i njima i tebi.
U središtu predavanja (oko 00:17:37–00:18:19) predavač postavlja ključno pitanje: koja je glavna stvar, glavni fokus vjernika? Odgovor je jedna riječ: Džennet. Ako dobiješ dunjaluk, a izgubiš Džennet – izgubio si. Ako izgubiš dunjaluk, a dobiješ Džennet – pobijedio si (oko 00:18:19–00:18:55). Ova rečenica vraća mjerilo. I onda objašnjava kako to mijenja dovu: vjernik ne traži samo dunjalučko dobro, nego traži i ahiretsko dobro, zaštitu od Vatre, i poniznost da ga blagodati ne odvedu u propast (oko 00:18:55–00:24:08). Spominje poznatu dovu u kojoj su „dvije trećine“ vezane za Ahiret, a „jedna trećina“ za dunjaluk, što vjerniku daje proporciju i balans.
Nakon toga predavač ulazi u pitanje iskušenja (oko 00:24:08–00:25:54): mnogi se zbune pa kažu: „Ja vjerujem, a iskušenja me stišću; onaj ne vjeruje, a uživa.“ Odgovor predavača je direktan: kad kažeš „vjerujem“, Allah te ispituje – da li je to istina. Iskušenja su dio puta, razlikovanje iskrenog od neiskrenog. A nevjerniku se može dati dunjalučka širina kao vid obmane, jer gubi Ahiret. Predavač donosi školsku analogiju (oko 00:25:54–00:26:29): ispiti su za one koji su upisani. Ko nije u školi, nema testova – ali nema ni diplome. Vjernik želi Džennet, želi „završiti školu“, pa mora očekivati ispite. I ti ispiti često postaju teži.
U nastavku (oko 00:26:29–00:28:19) predavač objašnjava zašto Allah odgađa rješenje problema: jer te voli i želi da se vratiš Njemu. Iskušenje te natjera da klanjaš, da plačeš, da se spustiš i da promijeniš život. I daje primjer ljudi koji su počeli klanjati tahadžud zbog problema, a kad je problem riješen – ostali su na tahadžudu jer su već okusili slast blizine. Tako se iskušenje pretvori u blagodat, a bol u put ka Allahu (oko 00:28:19–00:28:56). Predavač ovdje udara i po pogrešnim „rješenjima“: alkohol, droga, opijanje – to nije izlaz, nego pet minuta zaborava pa pet godina novog problema (oko 00:27:08–00:27:40).
Zatim se vraća hadisu-kudsiju i širi ga (oko 00:29:27–00:32:09): Allah kaže da su ljudi goli osim onih koje On odjene – pa neka traže od Njega. Ovdje predavač posebno ističe „pokrivanje“ (satr): Allah pokriva naše ružno i pokazuje naše lijepo. Kad bi grijesi bili vidljivi, ljudi bi se međusobno mrzili. Zato je Allahova milost ogromna: On sakriva i daje čovjeku mogućnost da se popravi. U tom kontekstu predavač oštro upozorava na ogovaranje: ljudi pamte tvoj grijeh deset godina, ali ne znaju tvoju tevbu i tvoje suze. Ti si svjedočio grijehu, ali nisi svjedočio pokajanju (oko 00:30:52–00:31:24). Zato je opasno „žvakati“ tuđe greške – možeš biti gori od njega, jer on se možda očistio, a ti se valjaš u njegovom grijehu pričom.
U tom istom hadisu Allah kaže: svi ste gladni osim onih koje Ja nahranim – pa tražite od Mene (oko 00:31:24–00:32:09). Predavač poentira: ako Allah posjeduje tebe, onda posjeduje i sve što „posjeduješ“. Telefon, odjeća, sve to ostaje ovdje. Ti nosiš samo djela (oko 00:32:09–00:32:45). I tu dolazi snažna praktična slika: kao što čovjek voli da mu bankovni račun raste, treba da voli da mu „račun dobrih djela“ raste. A onda predavač (oko 00:32:45–00:34:27) opisuje kako ljudi rastu pa se mijenja percepcija vrijednosti brojeva: od 20, do 200, do 2000, do hiljada i miliona. Poenta ovog primjera je jasna: isto tako treba „odgojiti“ srce da ne misli sitno o dobrim djelima, nego da svaki dan pita: šta sam danas spakovao za Ahiret?
U tom dijelu (oko 00:34:27–00:35:10) predavač prelazi na ozbiljno upozorenje: ako povrijediš nekoga, ako ogovaraš, ako varaš, vrijeđaš, ti „plaćaš porez“ iz svojih dobrih djela – ona se prenose drugome. I gubitak je ogroman. Zašto da radiš dobra djela, a onda ih dijeliš ljudima s kojima se možda ni ne slažeš, samo zato što nisi znao obuzdati jezik i ego? Ovdje je poruka britka: pravi vjernik olakšava ljudima, a ne otežava; čini milost, pa mu Allah čini milost (oko 00:35:10–00:35:46). Spominje da milost prema životinjama može biti uzrok Dženneta – pa šta tek znači milost prema ljudima?
Predavač se zatim vraća na značenje riječi koje svaki vjernik izgovara kad čuje smrt: Inna lillahi wa inna ilayhi raji'un (oko 00:36:25–00:37:08). On traži od slušalaca da razmisle: to nije samo fraza, nego priznanje da pripadamo Allahu i da se vraćamo Njemu. Kad to izgovoriš, ti u sebi priznaješ: i ja ću umrijeti. Smrt nije „tuđi problem“. Smrt je najličnija istina.
Potom predavač prenosi veliki dio hadisa-kudsija o Allahovom kraljevstvu (oko 00:37:44–00:38:27): kad bi svi ljudi i džinni od početka do kraja tražili sve što žele, i Allah im dao – to ne bi umanjilo Allahovu vlast osim kao kap vode na vrhu igle kad se uroni u ocean i izvadi. Ovdje se čovjeku razbija iluzija: Allahu ne trebaš, ali ti trebaš Njega. Predavač (oko 00:39:12–00:39:47) naglašava: ti ne možeš nauditi Allahu grijehom, niti Ga možeš „obogatiti“ ibadetom. Tvoj ibadet koristi tebi, tvoj grijeh šteti tebi. Allah je neovisan, ti si ovisan. To je osnova.
Zatim (oko 00:40:26–00:41:47) predavač prelazi na temu susreta s Allahom i nade: život je kratak, prosjek je nekoliko desetina godina. Ko se priprema istigfarom i stalnim vraćanjem, može se nadati lijepom susretu. Spominje značenje: ko voli susret s Allahom, Allah voli susret s njim. Predavač ovdje daje važnu odgojnu napomenu: kao što griješimo tajno, tako treba da imamo tajna dobra djela – samo između nas i Allaha. Ne radi ljudi, ne radi slike, ne radi priče, nego radi Allaha. To opisuje kao „istinsku ljubav“: djelo koje zna samo Allah (oko 00:41:09–00:41:47).
Nakon toga (oko 00:42:24–00:43:13) vraća se na poruku nade: Allah kaže da robovi griješe noću i danju, a On oprašta sve grijehe – zato stalno tražite oprost. Predavač pokušava da ubije očaj u čovjeku: i kad ti namaz nije savršen, ti si čovjek. Spominje slučaj brata koji se osjećao „lošim muslimanom“ jer u namazu zaboravi rekate (oko 00:43:13–00:44:14), pa predavač pojašnjava: to ne znači da si propao; čak su ashabi imali takve situacije, i Poslanik, alejhis-selam, dao je uputu: gradi na onome u što si siguran. Ovdje je bitno ono što predavač stalno ponavlja: šejtan želi da te zaustavi na početku – da ne ustaneš. Ako ustaneš, pokušava da te spriječi u abdestu. Ako uspiješ uzeti abdest, pokušava da ti ukrade koncentraciju u namazu (oko 00:44:24–00:46:51). Njegov cilj je da ti ubaci misao: „Namaz ti nije primljen, ti si grešan, šta ti imaš stajati pred Allahom.“ Predavač to reže: baš taj namaz te vraća Allahu, zato ne slušaj šejtana. Savjetuje praktično: kad misao ode, vrati je; opet ode, vrati je; uči riječi koje govoriš, pokušaj razumjeti, i kad završiš namaz – zahvali Allahu i ne vraćaj se na sumnje (oko 00:46:18–00:47:01). I opet: nada, a ne očaj.
Pred kraj (oko 00:47:30–00:48:07) predavač u jednoj rečenici sažima cijelo predavanje: u svakom pokretu – traži od Allaha, budi povezan s Njim, zahvali Mu, On će povećati. I daje praktični savjet: gledaj one koji imaju manje dunjaluka da bi znao zahvaliti; ako stalno gledaš one iznad sebe, bit ćeš nezadovoljan i slijep za ono što ti je već dato.
Zatim prelazi na atmosferu zajednice (oko 00:48:14–00:49:21): opisuje ljepotu mjesta i okupljanja radi podsjećanja na Allaha, i poziva da se ljudi međusobno čuvaju, rješavaju svoje nesuglasice, grade društvo za djecu i unuke. Ovdje vjera izlazi iz privatne sobe i ide u javni život: ako se mi danas ne popravimo, šta ostavljamo onima poslije nas?
U nastavku (oko 00:49:42–00:50:22) govori o odnosu prema onima koji nisu naše vjere: i oni su Allahova stvorenja. Ako želiš da Allah bude zadovoljan tobom, pazi kako se ponašaš prema njima. Nepravda, omalovažavanje i grubost nisu „snaga“, nego dokaz prekida veze sa Allahom. Predavač naglašava da se čovjek često uzoholi jer mu je Allah dao određeno stanje: posao, poziciju, imetak. Pa onda ponižava radnike, one koji rade za njega, ili one „ispod“ njega. I tu predavač donosi primjer Poslanikovog odgoja (oko 00:50:53–00:51:39): ne traži od ljudi ono što ne mogu. Ako treba pomjeriti težak teret, pomozi im. Budi čovjek. Budi vjernik. To nije „lijepa priča“, nego mjerilo imana.
Predavač zatim (oko 00:51:51–00:52:31) daje snažan momenat: zamisli da je Poslanik, alejhis-selam, iza tebe dok razgovaraš s onima koji rade s tobom ili za tebe – kako bi govorio? A onda kaže još jače: Allah je s tobom, Allah vidi, Allah zna, i Allah će te pitati. Zato traži oprost i mijenjaj svoje ponašanje. Cilj je da nova generacija vidi poštovanje prema svakom čovjeku.
U završnici (oko 00:52:45–00:53:19) spominje primjer kako lijep ahlak može biti poziv u vjeru: ljudi su se približili islamu gledajući ponašanje muslimana, njihovu kulturu, čestitost, poštenje i poštovanje. A onda oštro kaže da nažalost danas mnogi rade suprotno: varanje, psovanje, vikanje, ponižavanje – i ljudi se od toga odbijaju. To je brutalna istina: ne ruši vjeru samo neznanje, nego i ružan karakter.
Na samom kraju predavač podsjeća na događaj iz Hajbera (oko 00:54:04–00:57:04): Poslanik, alejhis-selam, kaže Aliji, radijallahu anhu, da je bolje da Allah preko tebe uputi jednog čovjeka nego najvrednije prijevozno sredstvo tog vremena (a predavač to prenosi u današnji jezik kao nešto što vrijedi stotine hiljada ili milione). Poenta je čista: vrijednost nije u imetku, nego u uputi. Ako tvoje poštenje, karakter i pravednost približe nekoga Allahu, ti dobijaš punu nagradu za njegova djela – jer te Allah iskoristio kao uzrok. Zato predavač završava dovom da Allah uputi nas i učini nas sredstvom upute drugih, i pozivom da napravimo nekoliko stvarnih promjena u životu, počevši od sebe (oko 00:57:12–00:58:17).
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–10:38, 10:38–20:31, 20:31–30:52, 30:52–41:47, 41:47–kraj (01:01:43).
Ključne pouke
Dova i uputa nisu „tvoja zasluga“ nego Allahov dar: čak i sposobnost da klanjaš i ustaneš na sabah je blagodat koja traži zahvalnost.
Haram je štetan i kad ti ne vidiš štetu: vjernik se ne uzdiže iznad Allahove zabrane vlastitim razumom i hirovima.
Imetak bez bereketa i bez skromnosti vodi u propast: Karun je primjer kako čovjek izgubi sve kad pripiše Allahove darove sebi.
Iskušenja su znak ispita i prilika povratka: Allah često odgađa olakšanje da bi rob ostao na vratima dove i popravio svoj život.
Karakter je dio vjere i poziv drugima: poštenje, blagost i poštovanje prema ljudima (i onima koji nisu naše vjere) čuvaju vezu s Allahom i otvaraju vrata upute.
Praktična primjena
U svakodnevici to znači da čovjek svjesno vraća srce Allahu: da ne priča o sebi kao o „izvoru uspjeha“, nego da u svakoj blagodati vidi dar i razlog za zahvalnost. U dovama da ne traži samo lakši dunjaluk, nego i čisto srce, oprost i Džennet. U odnosima s ljudima da spusti ton, ne ponižava, ne ogovara i ne uzima tuđa prava jezikom i ponašanjem, jer se tada gube djela kao što se gubi novac.
Završna misao
Ko nauči da stalno traži od Allaha i da Mu se vraća i kad je jak i kad je slomljen, taj ne ostaje prazan: Allah mu popravi srce, sačuva djela, podari bereket u onome što ima i učini Ahiret njegovim pravim dobitkom.
Primjedbe
Objavi komentar