Tema: Allahova ljubav
Naslov: Kako zaslužiti Allahovu ljubav i sačuvati vezu s Njim kad iman oslabi?
U ovom izlaganju predavač pokušava da muslimanima vrati mjeru: Allahova ljubav nije osjećaj koji se “pretpostavi”, nego put koji se prelazi. Govor je praktičan, direktan i pogađa ono što se često prešućuje – da se veza s Allahom kvari sitnicama koje ljudi opravdavaju, a popravlja se upornošću u farzovima i stalnim vraćanjem na dobro.
Predavanje počinje pitanjem koje odmah otkriva želju prisutnih: “Ko od vas želi da ga Allah voli?” (oko 00:00:00). Svi dižu ruke, i tu predavač namjerno zaustavlja tu emociju i vodi je u pravilo: ako želiš Allahovu ljubav, moraš znati put do nje. On se oslanja na poznati hadisi-kudsi (oko 00:01:17), i objašnjava ga jednostavno: Allahova ljubav ima “korake”, a ljudi često preskoče početak i odmah pričaju o “ljubavi”, iako se nisu ni približili.
Prvi korak je jasan i bez rasprave: približavanje Allahu kroz obaveze (farzove) (oko 00:02:22). Predavač naglašava da ljudi obično sve svedu na nekoliko stvari: namaz, post Ramazana, zekat, hadž – i misle “to je to”. A onda kaže ono što mnogima smeta: obaveze nisu “četiri ili pet stavki”, nego sve što je Allah naredio da se radi, i sve što je zabranio da se ostavi (oko 00:03:00). Tu širi pojam farza: “radi” uključuje i ahlak, i ponašanje, i porodicu, i posao – npr. da se roditelji poštuju s izvrsnošću, da se bude pravedan, strpljiv, da se posao radi pošteno (oko 00:03:19). A “ne radi” uključuje i one grijehe koje ljudi danas olako uzmu: ogovaranje, laž, haram zarada i haram hrana, krađa… ali i špijuniranje drugih.
Posebno udara primjerom koji pogađa savremeni život: provjeravanje tuđeg telefona iz sumnje, čak i telefona supružnika ili djece (oko 00:03:54). Predavač to ne predstavlja kao “sitnicu”, nego kao ozbiljnu neposlušnost: ako Allah kaže “ne”, a tebi je telefon pred rukom i ti se ipak suzdržiš jer znaš da nije Allahu drago – ti si na putu približavanja. Ovdje je poruka oštra: ljudi hoće Allahovu ljubav, ali ne žele da im se dira u ono što im je “slatki grijeh”, naročito kad ga nazivaju “brigom”, “provjerom”, “oprezom”. On vraća stvar na jednostavnu formulu: sve Allahove naredbe su obaveze, sve zabrane su obaveze da se ostave – i tu nema pregovora.
Ali predavač odmah upozorava da ni taj prvi korak ne znači da je “ljubav već tu” (oko 00:04:43). To je samo približavanje, uklanjanje prepreka. Onda prelazi na drugi korak iz hadisa: ustrajno dodavanje nafila – dobrovoljnih djela – i to kao proces, ne kao trenutni nalet (oko 00:04:58). On objašnjava lingvistički (oko 00:05:19): izraz u hadisu ukazuje na kontinuitet – danas, sutra, stalno. Ne može neko doći na predavanje, zapaliti se emocijom i reći: “Od sutra sve mijenjam”, pa za dva dana stati. Put je: padneš, ustaneš, tražiš oprost, i nastavljaš (oko 00:05:32).
Tu izgovara rečenicu koja reže opravdanja: nemoj mi pričati o Allahovoj ljubavi, ako ti je sve “samo sunnet” (oko 00:05:45). Navodi sliku iz džamije: neko žuri da izađe poslije farza, a kad ga pitaš zašto, on kaže: “Sunnet je.” Predavač poručuje: ako ti je dodatni ibadet teret i stalno tražiš izgovor da ga preskočiš, ne možeš istovremeno tvrditi da tražiš Allahovu ljubav. Spominje i post ponedjeljkom i četvrtkom (oko 00:06:04): mnogi rade, pa kažu “to nije obaveza, nije Ramazan”, kao da je cilj vjere samo minimum. A hadisi-kudsi govori o približavanju do stepena kada Allah zavoli roba – i to traži više od minimuma.
Zatim daje praktičnu sliku: “budi lovac na dobra djela” (oko 00:06:51). Ne čekaj da te neko moli. Ima akcija – ti prvi daješ. Nekome treba prevoz – ti ideš. Nekome treba savjet – ti pomažeš. Stigne pitanje mailom – ako ne znaš, bar ga povežeš s nekim ko zna (oko 00:07:03). Poruka je: nafila nisu samo nafile namazi, nego i stalna spremnost da koristiš ljudima radi Allaha.
Nakon toga dolazi ključna tačka: “onda Allah zavoli roba” (oko 00:07:19). Predavač se zadržava na znakovima Allahove ljubavi, jer ljudi vole reći: “Znam da me Allah voli.” On to dočeka s oprezom: kako znaš? Zatim ruši pogrešnu mjeru: Allahova ljubav nema veze s dunjalučkom vrijednošću – novcem, diplomom, ljepotom, statusom (oko 00:07:33). To su stvari koje kod ljudi nešto znače, ali pred Allahom same po sebi ne vrijede ništa.
U tom kontekstu spominje dovu koju obećava da će podučiti kasnije (oko 00:08:07) i citira poznati dio hadisa: “postajem njegov sluh, njegov vid, njegova ruka…” (oko 00:08:07–00:08:31). Objašnjava znak: kad Allah zavoli roba, njegov ibadet i život se usklade tako da mu Allah olakšava ispravno gledanje, slušanje, djelovanje. Potom spominje još snažniji znak: kad taj rob zamoli, Allah mu daje; kad zatraži zaštitu, Allah mu je daje (oko 00:08:31–00:09:13). Predavač naglašava arapske naglaske u hadisu – da je to potvrđeno snažnim jezičkim pojačanjima – kao da poručuje: to nije poetska rečenica, nego obećanje.
Da bi to spustio u stvarnost, navodi vlastitu priču iz Mekke (oko 00:09:32). Bio je u itikafu zadnjih deset dana Ramazana u Haremu. Opisuje gužvu, umor, borbu da se nađe mjesto za namaz i hrana (oko 00:09:46). Spominje mladu djevojku (oko 21–22 godine) koja je bila primjer stvarne nafile: nije izlazila iz Harema osim radi toaleta, i stalno je pravila mjesta drugima. Kad bi neko ulazio tražeći gdje da klanja, ona bi ga zvala da sjedne pored nje (oko 00:10:04). Ljudi su se čak žalili na nju, jer je “uzimala prostor”, ali ona je u tome vidjela dobro djelo.
Predavač zatim pokazuje “kako Allah daje” kad rob živi tako: noć 28. ili 29. (oko 00:10:47), poslije sehura oko 3:30, djevojka kaže da bi dala sve za komad mesa – umorna i gladna (oko 00:11:06). U tom trenutku dolazi žena u crnom, s posudom domaće hrane, što je u Haremu skoro nemoguće unijeti. Sjeda i otvara – a unutra su ćufte, mesne kuglice (oko 00:12:02). Predavač kaže da je to vidio svojim očima: djevojka je dobila ono što je tražila. Onda ga “presiječe” vlastita misao: “Zašto nije tražila Džennet?” (oko 00:12:02), jer mu je to izgledalo sitno u odnosu na ahiret. Ali poenta priče nije da se traže sitnice, nego da se vidi kako hadisi-kudsi djeluje kad čovjek stvarno ide putem farzova i nafila.
Priča se nastavlja: kasnije je čuo da je djevojka u namazu molila za dijete; bila je u braku par godina i bez djece. Predavač spominje da je dobila blizance (oko 00:12:32). Ovdje je poruka jasna: Allahova ljubav i posebna pomoć ne dolaze iz pričanja, nego iz žrtve i stalnog približavanja.
Zatim predavač izgovara kriterij koji ne voli nijedan nefs: “Šta si ti ostavio radi Allaha?” (oko 00:12:48). Ne nešto što ti je ionako teško ili mrsko, nego nešto što voliš – pa si ostavio jer te odvlači od Allaha. To, kaže, vodi do kraja puta. Opisuje put praktično: ozbiljno ideš, posrneš, ustaneš, čistiš haram iz kuće – “kuća broj jedan” (oko 00:13:15). Nakon toga uklanjaš i ono što ti je drago, ali ti krade srce i vrijeme. Stavljaš Allaha na prvo mjesto u djelima, riječima i cijelom životu (oko 00:13:29). Tek tada, kaže, očekuj “čuda” – ne kao cirkus, nego kao Allahovu pomoć i otvaranja (oko 00:13:43).
Nakon pauze, dolazi pitanje koje mnogi nose: kako održati vezu s Allahom poslije Ramazana, kad se stanje promijeni? (oko 00:14:42). Predavač priznaje realnost: vrlo malo ljudi ostane isti nakon Ramazana. Nekad si u jednom dijelu dana “u vrhuncu”, a u drugom dijelu dana jedva ustaješ na sabah, možda ga i propuštaš (oko 00:15:18). On traži znak: kako znam da sam povezan, i kako znam da nisam?
Daje brutalno jednostavan kriterij: kad neposlušnost Allahu postane laka – čak i “slatka” – tada je veza s Allahom nula ili blizu nule (oko 00:15:41). Podsjeća na hadis da vjernik ne čini blud dok je u stanju potpunog imana (oko 00:15:58). Poenta: grijeh i jak iman ne stoje zajedno u tom trenutku; veza se prekida ili slabi do kraja. Suprotno tome, kad uživaš u ibadetu, voliš ga i želiš više – tada si povezan (oko 00:16:16).
Zatim postavlja pitanje: šta slabi tu vezu? Odgovor: grijesi (oko 00:16:37). Ali odmah zatvara vrata “gledanja u druge”: ne posmatraj ljude, ne pravi se pametan za tuđe greške; ti ćeš pred Allahom sam (oko 00:16:53). Onda daje praktičan način samoprovjere: pogledaj svoj dan i svoje razgovore. Jesi li bio u okruženju gdje se pričalo o nečemu Allahu dragom ili o nečemu što Ga srdi? (oko 00:17:05). Kad dođe vrijeme namaza – namaz je “najveći monitor”, “litmus papir” (oko 00:17:33). Ako ti je namaz važan, povezan si. Ako ti namaz nije važan – ili ga ostavljaš – veza je skoro nula (oko 00:17:48). Ponovo vraća stvar na srce: nije problem “u njima”, nego u meni. Mi smo majstori da krivimo druge (oko 00:19:02), a suština je: zašto sam reagovao, zašto sam slušao, zašto sam gledao?
Onda daje lijek kad osjetiš slabost: ustani i uradi neko djelo ibadeta odmah (oko 00:19:13). Ne mora to biti velika stvar: uzmi Kur’an i pročitaj tri-četiri ajeta. Pogledaj nešto lijepo u prirodi i reci: “Subhanallah, ko si Ti, ovo je Tvoje stvaranje” – i to je ibadet, razmišljanje o Allahovim znakovima (oko 00:19:30). Spominje vlastiti doživljaj šetnje u gradu i parkovima, različite boje i oblici cvijeća (oko 00:20:01): to budi srce. Poruka: ako ti je iman pao, nemoj se valjati u krivici i pasivnosti; uradi nešto što ga “ubrizga”. Ali istovremeno uradi i drugo: ukloni ono što ga obara (oko 00:20:36). Dvije stvari: ukloni uzrok slabosti i dodaj uzrok jačanja.
Zatim ulazi u temu ogovaranja, svjestan da će “pogoditi kući” (oko 00:21:19). Kaže da su to realni scenariji života. Pita definiciju: šta je gibet? (oko 00:22:05). Daje preciznu definiciju u četiri elementa (oko 00:22:27): spominjanje brata ili sestre (čovjeka) nečim što ne voli da čuje, u njegovom odsustvu. Ako kažeš nešto dobro o nekome dok nije prisutan – to nije gibet. Ako kažeš: “Fulan je pomogao, bio je odličan” – to je dobro. Ali ako kažeš: “Puno je pričala, nisam mogla razumjeti” – iako je istina – to je gibet (oko 00:23:18–00:23:47). A ako kažeš nešto ružno što nije istina – to je potvora (buhtan), još gore. Spominje i kaznu za potvoru u islamu: 80 udaraca javno (oko 00:24:00), naglašavajući da islam štiti društvo i čast ljudi: niko nema pravo da ponižava drugoga, ma ko bio (oko 00:24:19).
Nakon toga objašnjava kada je “spominjanje nečije mahane” dozvoljeno: u veoma rijetkim situacijama (oko 00:24:53). Daje primjer prosidbe: ako te neko pita za čovjeka koji se ženi, a ti znaš činjenice koje su važne za brak, ne smiješ “oprati ruke” iz straha da se neko ne naljuti. Ako znaš da ima ozbiljan problem, dužan si reći – ali pravedno i odmjereno, bez zlobe i bez uživanja u tuđem padu (oko 00:25:08). Donosi primjer kako se to radi pametno: umjesto da kaže “on je nagao”, jedan čovjek reče: “Dolazi iz kraja gdje su muškarci poznati po temperamentu” (oko 00:26:19). Poruka: rekao je suštinu, ali bez ponižavanja i bez detalja koji nisu potrebni.
Predavač dodaje i praktično pravilo: ako govoriš o nekom problemu, ne spominji ime, ne spominji detalje koji otkrivaju osobu (oko 00:26:35). Ali “trenutak kad spomeneš ime” i otvoriš vrata ogovaranju – tad si već prešao granicu. Zatim opisuje bolest vremena: gibet je norma, čak i među nemuslimanima; jutarnji razgovori često počinju s “tračem dana” (oko 00:27:05). Postavlja tiho, ali oštro pitanje: vrijedi li to?
Na kraju ovog dijela prelazi na drugo pitanje: da li je vrijedno studirati medicinu ili se posvetiti vjeri, jer je teško balansirati oboje? (oko 00:27:19). Predavač ovdje udara na kompleks muslimana: ljudi bez problema uzmu dva fakulteta, master i doktorat u dunjalučkim naukama, i niko ne pita “kako ćeš?” (oko 00:27:53). Ali kad neko kaže da studira šerijat, dobiju pitanje: “Ko će te zaposliti, koliko će te platiti?” (oko 00:28:26). On to kritikuje kao bolest pogleda: mi vjeru gledamo kao “nepotreban dodatak”, a dunjalučko kao “ozbiljnu karijeru” (oko 00:28:46). Zatim podsjeća na historijski primjer: muslimanski učenjaci i pioniri nauke u “zlatnim vremenima” – prije nego su se bavili medicinom, astronomijom i drugim disciplinama – bili su odgojeni na Kur’anu i šerijatskom znanju (oko 00:29:35). Time želi reći: nije normalno da se islam “spušta” na marginu, a sve ostalo diže na tron. Problem nije u težini, nego u našoj slici prioriteta.
U završnom trenutku koji imamo u transkriptu, predavač postavlja pitanje roditeljima: ako ti sin bude primljen na medicinu, pa ti kaže “ne, hoću da studiram islam” – šta ćeš reći? (oko 00:30:07). Time udara u srž: mi često govorimo da volimo Allahovu ljubav, a kad dođe stvarna žrtva i stvarni izbor, pokažemo šta nam je stvarno “broj jedan”.
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–14:02 (put do Allahove ljubavi: farzovi, nafile, znakovi, primjer iz Mekke, pauza)
Obrađeno: 14:42–20:55 (kako održati vezu s Allahom, znakovi jačine/slabosti imana, lijekovi)
Obrađeno: 21:19–27:19 (ogovaranje: definicija, razlika gibet/potvora, izuzeci kad je dozvoljeno)
Obrađeno: 27:19–30:07 (studij medicine i šerijata, pogrešan pogled muslimana na znanje, pitanje roditeljima)
Ključne pouke
Allahova ljubav se ne dobija željom, nego putem: farzovi su temelj približavanja, a nafile su znak ozbiljnosti i ustrajnosti.
Mjerilo povezanosti s Allahom je poslušnost: kad grijeh postane lagan i “prijatan”, veza slabi do opasne tačke; kad ibadet postane drag, veza jača.
Namaz je najiskreniji pokazatelj stanja srca: ako ti je namaz važan, imaš vezu; ako je sporedan, veza se gasi.
Gibet je istina izgovorena na pogrešnom mjestu: i istina može biti grijeh ako se govori bez potrebe i bez prisustva osobe; potvora je još teža.
Musliman mora vratiti poštovanje prema šerijatskom znanju: problem nije “teško je”, nego što smo vjeru pretvorili u dodatak, a dunjaluk u cilj.
Praktična primjena
Ko želi Allahovu ljubav, treba sebi napraviti poštenu provjeru: šta od farzova mi curi, i šta od harama još uvijek držim u kući i na jeziku. Kad osjetim pad, ne trebam čekati “posebno raspoloženje”, nego odmah uraditi nešto što vraća srce: par ajeta, dva rekata, istigfar, šetnja uz razmišljanje o Allahovim znakovima, jedna konkretna korist ljudima. Istovremeno, ono što mi ruši iman moram prepoznati i skloniti – jer se veza s Allahom ne čuva riječima, nego izborima.
Završna misao
Allahova ljubav nije titula koju sebi pripišemo, nego dar koji dolazi onome ko se ozbiljno približava, čisti kuću i srce od harama, ustrajava u farzovima, i ne prestaje tražiti dobro čak i kad posrne.
Primjedbe
Objavi komentar