Tema: Berićet i plemenitost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – od djetinjstva do misije, kroz svjedočenja ljudi koji su ga vidjeli
Naslov: Kako je moguće da jedan čovjek unese bereket gdje god se pojavi?
U ovom kazivanju pratim jedan jasan trag: od samog početka života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do njegovih velikih susreta s ljudima, vidi se ista poruka – čistoća, bereket, blagost i istina. I ne govorim to kao bajku, nego kroz svjedočenja onih koji su bili uz njega, koji su ga gledali i koji su svojim očima vidjeli promjenu.
Odmah na početku podsjećam: ja govorim o Poslaniku koji je bio dobar kao dijete, dobar kao mladić, dobar kao čovjek u punoj snazi i dobar kao stariji – i, iznad svega, bio je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Kažem vam i ovo: njegova majka ga je nosila u utrobi, a nije nalazila u tome teret – kao da ne nosi ništa, toliko je bio lahak. (oko 00:00:00–00:00:15)
Zatim se vraćam u vrijeme kada su Arapi slali djecu dojiljama u pustinju: da dijete raste u zdravijem zraku, da nauči čist jezik, da stekne snagu, jahanje i osobine koje se rađaju u tvrdoći života. Halima es-Sa‘dijja opisuje kako su žene dolazile u Kurejš tražeći dijete koje će dojiti – ali svaka, kad bi prošla pored Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ostavljala bi ga. Zašto? Jer je bio jetim. A ljudi su tražili novac: “Šta ćemo s jetimom koji nema oca? Ko će mi platiti dojenje?” Tako su žene uzimale djecu jedno po jedno, dok nije ostao samo on. (oko 00:00:16–00:01:20)
Halima kaže da ga je uzela jer nije ostalo ništa drugo – ali i sama priznaje da je bila nesigurna, jer joj je dojka bila presahla, a imala je i svoje dijete. I onda se desilo ono što je nju zapanjilo: čim ga je stavila u krilo i ponudila dojku, ona je potekla mlijekom, do kraja – i posisao je on, a posisao je i njegov brat po mlijeku. Tu joj muž govori: “Halima, ti si uzela blagoslovljenu dušu.” I od tog trenutka ona primjećuje da se njihovo stanje mijenja: zemlja im se uljepšala, ovce su se zasitile, bereket se razlio po svemu. (oko 00:01:30–00:02:30)
Kasnije kaže: običaj je bio da dijete ostane godinu dana, a nekad do pune dvije. Ona je tražila od njegove majke Amine bint Vehb da ga ostavi još jednu godinu, pa i još – i ona je pristala. A onda, kada je napunio četiri godine, djeca su došla trčeći: govore da su mu došla dva čovjeka, oborila ga na zemlju i rasporila prsa. Halima dolazi prestrašena i vidi ga kako stoji. On joj kaže: “Došla su mi dva čovjeka i rasporila mi prsa.” Tu se Halima uplaši, a njen muž kaže: “Vrati ga majci, bojim se da mu se nešto ne desi, a Kurejš nas neće ostaviti na miru.” I vraćaju ga majci. (oko 00:02:44–00:03:40)
Tu Amina potvrđuje nešto što je već ranije osjećala: kaže da ga je nosila kao da ne nosi ništa, da pri porodu nije osjetila krv, ni bol, ni muku porođaja, i da je izašao u stanju sedžde. Kaže i da je vidjela kako je iz nje izašlo svjetlo koje joj je obasjalo dvorce Šama – i shvatila je da nosi nešto veliko. (oko 00:03:38–00:04:20)
Zatim se spominje i Halimin postupak iz straha: ona priča ljudima ono što je čula od Amine, ali se, da bi ga zaštitila, izražava kao da je ona rodila dijete. I onda dolaze Jevreji – jer, kako se navodi, u njihovim knjigama i kod njihovih učenjaka postoje opisi vjerovjesnika ovog ummeta. Pitaju je: je li trudnoća bila lahka? je li bilo porođajnih bolova? je li bilo svjetla? je li dijete izašlo na sedždi? Ona sve potvrđuje – ali jednu stvar sakriva, bojeći se da mu ne naude. Kad je došlo pitanje o ocu, ona kaže da mu je otac živ. Oni tada kažu: “Da je jetim, rekli bismo – to je on.” I tako se zlo tada odvrati tom jednom rečenicom. (oko 00:04:23–00:05:35)
Poslije toga se spominje da mu je majka preselila kad je imao šest godina, i da je njegov život bio blagoslovljen. O njemu brine djed Abdulmuttalib, uglednik Kurejša, koji je imao posebno mjesto pod K'abom gdje niko nije smio sjesti. I zamislite: dijete od šest godina dođe i sjedne baš na to mjesto. Sluge ga tjeraju, boje se djedove reakcije, a Abdulmuttalib kaže: “Ostavite mog sina, on ima veliki položaj.” (oko 00:05:50–00:06:55)
Kad se Abdulmuttalibu približila smrt, oporučuje brigu o njemu Ebu Talibu. Ebu Talib opisuje: kad bi htio spavati, stavljao bi Muhammeda u svoje krilo. I govori mu: “Skini odjeću i obuci odjeću za spavanje.” A dječak mu odgovara: “Ne priliči Muhammedu da skine odjeću dok ga neko gleda.” Traži da se okrene na drugu stranu. Ebu Talib se čudi: “Šta je s ovim dječakom?” Pa se okrene, i dječak se brzo presvuče. A onda Ebu Talib kaže da mu je lice i tijelo bilo kao svjetlo, kao kandilj od jačine sjaja, i da je osjećao miris miska, kao da je misk posut po postelji. (oko 00:07:07–00:08:25)
Nakon toga podsjećam na njegovu čestitost prije poslanstva: nazvan je El-Emin, povjerljivi. Nije učestvovao u grijesima Kurejša, niti u njihovom obožavanju idola; ne prenosi se da se ikada zakleo nečim mimo Allaha; nije jeo haram i nije se ponizio pred drugim mimo Allaha. (oko 00:08:24–00:09:10)
Zatim dolazi dio o Hadidži, radijallahu anha. Bila je trgovkinja, slala karavane, i Ebu Talib joj predloži da pošalje Muhammeda u njenu trgovinu – tada je imao dvadeset i tri godine. Ona se tome posebno obradovala, jer je znala da je blagoslovljen, iskren i pouzdan, i kaže da će mu dati deset puta više nego drugima. Pošalje s njim čovjeka po imenu Mejsera da ga prati i izvijesti. (oko 00:09:10–00:10:20)
Kad se vrate iz Šama, Mejsera navodi tri stvari: prvo – da je cijelim putem iznad njega bila sjena oblaka. Čak ga je Mejsera htio testirati utrkom da vidi hoće li se oblak “pomjerati”, pa kaže: utrčao je s njim i oblak je išao iznad njega gdje god bi krenuo. Drugo – kad su stigli u Šam, sjeo je pod drvo i radio trgovinu bez zaklinjanja u prodaji i kupovini; a jedan od učenih ljudi (ahbara) reče: “Ko je ovaj?” Kad mu kaže da je Muhammed ibn Abdullah iz Mekke, taj reče: “Ovo je vjerovjesnik ovog ummeta; niko nije sjeo pod ovo drvo osim vjerovjesnika.” Treće – na putu, kad bi sjeo pod drvo da se zakloni ili da jede, drvo bi se “spuštalo” da ga prekrije, a plodovi bi se približavali da ih ubere. (oko 00:10:27–00:12:20)
Hadidža se još više smiri i približi toj ličnosti. Spominje se i njen san – da mjesec ili sunce ulazi u njenu kuću – i da joj je njen rođak Vereka ibn Nevf el protumačio: ako je san istinit, poslanstvo će ući u njenu kuću. Nakon dvije godine ona mu predloži brak: on se oženi s dvadeset pet godina, a ona ima četrdeset. (oko 00:12:35–00:13:15)
Poslije toga prelazim na svjedočenja o njegovoj plemenitosti čak i kod onih koji nisu bili muslimani. Spominje se kako je poslao ashabe u Habeš (prva hidžra u Habeš), kod Negusa – jer je rekao da je on pravedan vladar i da se kod njega nikome ne čini nepravda. Kurejšije se uplaše za odnose i pošalju Amra ibn el-Asa i Abdullaha ibn Ebi Rebi'u, nose poklone i mito, da ubijede dvor da protjera muslimane. (oko 00:13:35–00:16:00)
Negus traži da čuje muslimane. Pred njima stoji Dža'fer ibn Ebi Talib. Negus pita: “Došli ste s vjerom koja nije vjera vaših očeva niti moja. Koja je to vjera?” Dža'fer odgovara sažeto, snažno: bili smo u džahilijjetu – činili razvrat, jeli strvinu, vrijeđali komšije, kidali rodbinske veze, jaki su tlačili slabe – pa nam je Allah poslao poslanika čije porijeklo znamo, čiju iskrenost i povjerljivost znamo, i čiju čestitost znamo. Pozvao nas je da obožavamo samo Allaha, da govorimo istinu, vraćamo emanete, pazimo rodbinu, budemo dobri komšije. Naš narod nas je mučio, pa smo došli u tvoju zemlju očekujući da nam se ne učini nepravda. (oko 00:17:40–00:19:20)
Negus se smiri, pa pita: “Šta donosi vaš Poslanik, šta kaže?” Dža'fer odabere ajete iz sure Merjem, jer govori kršćanskom vladaru koji veliča Isaa, alejhis-selam, i Merjem. Kad je učio, Negus i njegovi svećenici zaplakaše. Negus kaže da je ovo isti izvor kao ono s čim je došao Isa. I kaže: “Neću vas predati. Vi ste u mojoj zemlji sigurni.” (oko 00:20:13–00:21:15)
Amr ibn el-As pokušava drugi put: traži da ih pita šta govore o Isau, alejhis-selam. Dža'fer kaže: ne govorimo osim ono što nam je došlo – da je on Allahov rob, poslanik, vjerovjesnik i riječ koju je Allah uputio Merjem, djevojci čednoj. Negus uzme štapić i kaže: Isa nije prešao ni za širinu ovog štapića mimo onoga što ste rekli. Zatim donosi odluke: muslimani ostaju sigurni; pokloni se vraćaju; odnosi se prekidaju. (oko 00:21:52–00:22:55)
Ovdje se spominje i opaska o snazi principa u odnosima i trgovini, i primjer Semame, radijallahu anhu, koji je rekao Kurejšijama da im neće dati ni zrno pšenice dok ne prestanu tlačiti Poslanika. Poruka je jasna: i pravedan vladar razumije da vrijednosti nisu igra. (oko 00:23:58–00:24:30)
Zatim dolazi pismo Poslanika Negusu: svjedočenje o Isau, poziv u Allahovu jednoću, i poruka da je Dža'fer poslan s tim. Negus, kako se opisuje, silazi sa prijestolja, sjeda na zemlju, čita pismo, ljubi ga i stavlja na prijesto, pa odgovara i potvrđuje: Isa nije više od onoga što si rekao, i svjedoči istinu i prihvata islam. (oko 00:25:00–00:26:30)
Nakon toga prelazim na još jedno svjedočenje – Ebu Sufjan prije islama, na dan oslobođenja Mekke. Drži dva mača i prijeti da će presjeći Poslanika ako uđe. A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne dolazi radi osvete, nego radi otvaranja Mekke i rušenja idola, bez prolijevanja krvi. Pa kaže: “Ko uđe u Mesdžid – siguran je. Ko uđe u svoju kuću – siguran je. Ko uđe u kuću Ebu Sufjana – siguran je.” Ebu Sufjan se postidi, spušta mačeve i shvata da ga je Poslanik “spustio na mjesto” koje mu pripada, čak i kao neprijatelju. (oko 00:28:12–00:30:20)
Ebu Sufjan se potom slomi u srcu. Dolazi da primi islam, ali Poslanik se okrene od njega; dolazi opet, Poslanik se okrene; i tada mu Abbas savjetuje da kaže riječi braće Jusufove: “Tako mi Allaha, Allah te je odlikovao nad nama, i mi smo doista bili grješnici.” Kad Ebu Sufjan to ponavlja, Poslanikove oči suzne, i odgovara riječima oprosta: “Nema ukora nad vama danas, Allah vam prašta, On je Najmilostiviji.” I ljudi tada masovno ulaze u islam. (oko 00:31:14–00:33:10)
Zatim ja naglašavam: nijedna biografija nije sačuvana kao njegova. Ljudi su zabilježili detalje njegove hrane, pića, putovanja, boravka, budnosti, sna, čak i ono što drugi ne bi bilježili ni o sebi. Spominje se i predaja da je Enes znao broj sijedih dlaka u njegovom tijelu, i da ih nije bilo mnogo. Time se želi reći: niko nije imao tako precizno sačuvan životopis. (oko 00:33:43–00:35:15)
Onda podsjećam na srž njegove misije: trinaest godina u Mekki pozivao je u tevhid – “Recite la ilahe illallah, uspjet ćete.” I spominje se da je sačuvao svoju posebnu dovu kao šefaat za svoj ummet na Sudnjem danu. (oko 00:35:54–00:37:15)
Nakon toga slijedi opis njegove ibadetske snage: dugo je stajao u namazu, učio duge sure; imao je lijep glas u učenju Kur’ana; plakao je u namazu, u prsima mu se čuo “šum” od plača; stalno je zikrio Allaha; u jednom sjedenju bi stotinu puta tražio oprost; i u posljednjim trenucima njegova oporuka je bila: “Namaz, namaz i ono što je u vašem posjedu.” (oko 00:37:13–00:38:40)
Zatim se spominju primjeri bereketa i milosti: kada bi bio bolestan, učio bi sure zaštite (Mu'avvizet); posjetio bi bolesnog jevrejskog dječaka i pozvao ga u islam; učio je dječake poput Ibn Abbasa temeljnim riječima akide; uzimao bi ruku Muazu i govorio mu: “Volim te”, pa ga učio dovi poslije namaza. (oko 00:40:07–00:41:30)
Tu se ubacuje i priča o Amru ibn el-Asu: kada je primio islam, Poslanik ga prihvata, govori mu riječi ljubavi, a Amr se obraduje i pomisli da je možda najvoljeniji. Sutradan pita: “Koga najviše voliš?” Poslanik kaže: “Aišu.” Amr kaže: “Ne mislim na žene.” Kaže: “Njenog oca.” Pa redom spominje: Ebu Bekr, pa Omer, pa Osman… Amr kaže da je brojao sve do dvadeset i nešto imena, a sebe nije čuo, pa je ušutio. Time se vidi da su ashabi imali svoje stepene, a Poslanik je bio blag i taktičan u ophođenju. (oko 00:41:33–00:44:10)
Zatim dolazi scena njegove spremnosti da prekine hutbu da poduči čovjeka koji dođe kao stranac i kaže da želi znati vjeru. Donese mu stolicu i pouči ga, pa se vrati hutbi. Spominje se i njegov odnos prema mladićima: Malik ibn el-Huvejris kaže da su ostali kod njega dvadeset noći, pa ih je pitao za porodice, osjetio da su poželjeli svoje, i poslao ih kući da podučavaju svoje: “Klanjajte kao što ste mene vidjeli da klanjam.” (oko 00:44:10–00:45:15)
Poslije toga govor prelazi na optužbe neprijatelja i odgovor kroz činjenice: spominje se kako su ga neki orijentalisti i ružni filmovi optuživali da je bio čovjek strasti, a ja podsjećam: oženio je Hadidžu kad je imao 25, a ona 40; ostao je s njom do njene smrti; nije se ženio drugom dok je ona bila živa. Nakon njene smrti, oženio je Sevdu – udovicu – i navodi se starost u tom kazivanju, da se pokaže da to nije brak “strasti”, nego mudrosti i zaštite. Zatim se spominju i drugi brakovi i razlozi, uključujući priču kako je Omer nudio Hafsu Ebu Bekru i Osmanu, pa je na kraju Poslanik oženio Hafsu, a Osman se oženio Poslanikovom kćerkom. (oko 00:45:23–00:50:35)
Potom dolazi priča o Mariji i događaju s Hafsinom sobom, širenju tajne, i objavi ajeta iz sure Et-Tahrim. Poslanik se povukao, a Omer dolazi uznemiren, želi da “sredi stvar”, penje se do njega, i vidi skromnost Poslanikove postelje – hasura koji ostavlja trag na boku, i malo hrane. Omer kaže: “Kisra i Kajser na svili, a ti na ovome?” Poslanik mu odgovara: “Zar ne želiš da njima bude dunjaluk, a nama ahiret?” Omer ga pokušava razveseliti i smiriti, pa se Poslanik nasmije do te mjere da se vide kutnjaci, i potvrđuje da nije razveo žene. (oko 00:51:32–00:57:15)
Nakon toga slijedi niz njegovih osobina koje se ređaju kao svjedočanstvo: nije nikoga udario rukom, osim u džihadu; nije se osvećivao radi sebe; birao je lakše od dvije stvari ako nije grijeh; stalno nasmijanog lica; pazio rodbinu; pomagao ljudima; bio nježan prema majci i posjetio njen mezar pa plakao; bio dobar komšija; Anes mu je služio deset godina i nikad mu nije rekao “uf”; bio milostiv slabima, starima i bolesnima; olakšavao namaz zbog njih; bio je blag čak i prema beduinu koji se pomokri u džamiji – rekao je da ga puste i da se polije mjesto, jer smo poslani da olakšavamo, ne da otežavamo. (oko 00:57:37–00:59:40)
Spominje se i njegova darežljivost: davao je, nije odbijao prosjaka; davao je onome ko traži; dao je čak i svoj ogrtač kad ga je neko zatražio. Bio je oprezan u hrani: nađe datulu na postelji, digne je da je pojede, pa se uplaši da nije sadaka i ostavi je. Poštovao je ashabe, obilazio bolesne, tugovao kad bi neko stradao. Bio je vjeran Hadidži i nakon njene smrti: spominjao ju je, pazio njene rođake i prijateljice. Bio je blag u kući, služio porodicu. (oko 00:59:40–01:02:05)
Zatim se spominje njegov odnos prema djeci i unucima: ustajao bi kćerki Fatimi, ljubio je i sjeo je na svoje mjesto; nosio je unuka i dovio za njega; izašao je na namaz noseći Umamu bint Zejneb na ramenu – u namazu bi je spuštao na sedždi i dizao kad ustane. Navodi se i anegdota o učenjaku Abdurrezzaku es-San'aniju i turbanu, da pokaže da je kretanje u namazu opravdano kad postoji potreba, podsjećajući da je Umama bila “teža” od turbana, pa je Poslanik klanjao noseći je. (oko 01:02:12–01:03:50)
Zatim podsjećam koliko je iskušenja prošao: glad, kamen na stomaku, godine težine, izgon iz Mekke, opsada, smrt djece, smrt amidže i supruge, sihr, otrov… a ipak je bio optimista i govorio da voli lijep izraz. Od dunjaluka se okrenuo: “Šta ja imam s dunjalukom, ja sam kao putnik koji se skloni pod drvo pa ode.” I kad je preselio, nije ostavio imetak, nego je ostavio vjeru. (oko 01:04:11–01:05:45)
Na kraju se spominje Ebu Bekrov govor kad je ušao i vidio Poslanika: “Kako si divan živ i kako si divan mrtav…” i potvrda da je prenio poslanicu, ispunio emanet. Spominje se i primjer s vatrom i leptirima: on vas drži za pojaseve da ne padnete u vatru, a vi se otimete. Zatim dolazi poziv da slijedimo njegov sunnet i da u njegovoj sīri tražimo dobro i bereket. (oko 01:05:47–01:08:10)
Pred kraj se upućuju dove, posebno za potlačene, spominje se Sirija, zima, patnja, i opće dove za prisutne: olakšanje briga, izliječenje bolesnih, oprost, sigurnost u domovinama, popravljanje vođa i stanja muslimana. Završava se izvinjenjem na dužini: ako je pogodio – od Allaha je, a ako je pogriješio – od njega i šejtana. (oko 01:08:10–01:11:28)
Pokrivenost transkripta:
00:00–05:50 (Halima, djetinjstvo, događaj otvaranja prsa, svjetlo pri rođenju)
05:50–13:15 (djed, Ebu Talib, El-Emin, trgovina, Mejsera, brak s Hadidžom)
13:35–26:40 (hidžra u Habeš, Negus, Dža'ferov govor, pismo i islam Negusa)
26:53–33:10 (Feth Mekke, Ebu Sufjan, oprost i promjena srca)
33:43–01:05:45 (sačuvana sīra, tevhid, ibadet, ahlak, porodica, iskušenja, skromnost)
01:05:47–kraj (Ebu Bekr, primjer s vatrom, poziv na slijeđenje sunneta, dove)
Napomena o nejasnoći: u dijelu dova pred kraj pojavljuju se poneke riječi koje su očito loše prepisane ili prekinute (npr. “so Elena”), pa taj dio ostaje nejasan u jednoj sitnoj tački, ali smisao dovâ se vidi.
Ključne pouke:
Bereket se prepoznaje po djelu i tragu: gdje god je Poslanik bio, primjećivala se promjena na bolje – čak i kod onih koji nisu vjerovali.
Snaga istine je u sažetosti i jasnoći: Dža'ferov govor pred Negusom pokazuje kako nekoliko rečenica može nositi cijelu vjeru.
Plemenitost pobjeđuje osvetu: na dan oslobođenja Mekke, riječ sigurnosti i oprosta slomila je mržnju neprijatelja.
Srž misije je tevhid: “La ilahe illallah” je osnova bez koje sve drugo gubi smisao.
Najveća veličina je u skromnosti i rahmetu: u kući, na postelji, prema djeci, slabima i grješnicima – svugdje se vidi isti ahlak.
Praktična primjena
Ako želim da ovaj govor postane stvaran u mom životu, onda mi je najkorisnije da ne ostanem na emociji, nego da uzmem jednu po jednu osobinu: iskrenost u govoru, čuvanje emaneta, blagost u kući, olakšavanje ljudima, i vraćanje srca tevhidu. I kad se sretnem s nepravdom ili provokacijom, da se sjetim da se ljudi najviše mijenjaju kad osjete pravdu i milost, a ne kad osjete osvetu.
Završna misao
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavio dunjaluk, niti je od ljudi tražio da ga veličaju iznad granice, nego je ostavio put koji spašava – pa ko taj put uzme ozbiljno, naći će u njemu i bereket, i snagu, i smirenost.
Primjedbe
Objavi komentar