Tema: život u Gazi pod “mirom” bez sigurnosti – kada se budućnost planira bez naroda
Kako izgleda “primirje” kada ti se i dalje sve raspada pred očima?
Ovo nije razgovor o nadi koja je stigla s potpisima i konferencijama. Ovo je razgovor o tome kako izgleda stvarnost kada svijet slavi “mir”, a ti se budiš u vodi, u hladnoći, bez lijeka, bez hrane, i bez ikakvog osjećaja da ti iko garantuje sutra. I dok drugi raspravljaju o planovima, ti samo pokušavaš da izdržiš još jednu noć.
Odmah na početku se postavlja pitanje koje bode: gdje su Palestinci u “mirovnom planu” za Gazu (oko 00:00:00–00:00:13). Dok se o njihovoj budućnosti priča u studijima i dvoranama, oni sami su istovremeno u strahu, neizvjesnosti i iscrpljenosti – i taj osjećaj se pokušava prenijeti u svaku priču (oko 00:00:13).
U razgovoru se javlja Muhammed Imawish, palestinski novinar iz Gaze, koji je izvještavao iznutra gotovo godinu i po tokom posljednjeg izraelskog rata, a sada je u egzilu u New Yorku (oko 00:00:43–00:01:13). I odmah se vraća na ono što je najteže opisati: stanje na terenu je “apsolutno katastrofalno” (oko 00:01:41).
Zima u Gazi nije “teška” – ona je zastrašujuća. Većina ljudi živi u šatorima i improviziranim skloništima. Kad sunce zađe, hladnoća i vlaga ulaze u kosti, a nema zidova, nema grijanja, nema suhog mjesta (oko 00:01:59–00:02:12). Kad padne kiša, sve se natopi: deke, odjeća, madraci. Ljudi bukvalno spavaju u vodi (oko 00:02:26). Roditelji pokušavaju ugrijati djecu spaljujući komadiće papira, samo da dobiju malo toplote (oko 00:02:40).
I ta hladnoća brzo postaje bolest. Gripa, infekcije, djeca se razbolijevaju lako, stariji jedva izdržavaju. A bolnice su pretrpane i lijekova je malo (oko 00:02:40–00:02:58).
U jednom trenutku govor postaje ličan, do mjere da te fizički zaboli dok čitaš. On priča da je to preživio sa svojom porodicom. Dok je izvještavao, bio je dijagnosticiran s akutnom pothranjenošću – zajedno sa svojim dvogodišnjim djetetom (oko 00:03:11–00:03:24). I prizor je sirov: odlazio je na teren da izvještava o kamionima pomoći, ali i da pokuša nabaviti vreću brašna za dijete (oko 00:03:24–00:03:41). Najčešće bi se vraćao praznih ruku. I čak sada, izdaleka, osjećaj zarobljenosti ne prestaje, jer porodica, prijatelji i komšije su i dalje tamo, a ti ne možeš pomoći – možeš samo pokušati da ih “učiniš čujenim” (oko 00:03:56–00:04:14).
Kad kaže da je dijete danas četiri godine, ali da je tada bilo dvije i po, i da nisu imali šta jesti – sve postaje još teže (oko 00:04:27–00:04:54). Spominje i da su živjeli u školskom skloništu nakon što mu je kuća bombardovana u decembru 2023 (oko 00:04:39–00:04:54).
A onda dolazi opis koji razgolićuje značenje gladi kod djeteta (oko 00:05:11). Kaže: dođe trenutak kada dijete prestane tražiti hranu i vodu. Samo želi spavati. A roditelj se boji tog sna, jer osjeća da bi to moglo biti posljednje uspavljivanje (oko 00:05:21–00:05:32). Tada ga, kaže, kvasiš vodom po licu – makar bila zagađena – samo da bude vlažno, da diše, da se ne “isuši” (oko 00:05:32–00:05:46). Pokušavaš naći bilo šta: mrvice hljeba, konzerve, ostatke, samo da “stomak radi”, ali to je više distrakcija nego hranjenje (oko 00:05:46–00:06:02). Dijete se budi noću plačući, traži “nešto”, ali ni samo ne zna šta traži – jer je to borba tijela koje propada (oko 00:06:02–00:06:18). I kaže otvoreno: to je srceparajuće (oko 00:06:18–00:06:31).
U razgovoru se jasno ističe koliko je opasno kada se sve svede na sterilne naslove tipa “blokirana pomoć”, jer iza toga stoji stvarnost u kojoj “mali samo žele spavati” (oko 00:06:31–00:06:49). Govori se i da veliki dijelovi Gaze lebde blizu gladi, čak i tokom “primirja”, i da se radi o dva miliona ljudi na ivici kolapsa, bez stanovanja, zdravstva i obrazovanja (oko 00:07:06–00:07:22).
Zatim se vraća na šatore i bježanje. Opisuje kako je tokom zime 2024 živio u šatoru i kako je nakon rušenja kuće stalno prelazio iz jednog skloništa u drugo samo radi toplote i sigurnosti (oko 00:07:36–00:08:10). Tu nema plana, samo pokušaji: hoće li komad metala spriječiti kapanje vode po glavi? Hoće li deka zadržati hladnoću? A onda kaže nešto što reže: ta zima je posebno okrutna jer je potpuno izbjegiva, ali svijet gleda i slavi “primirje” dok se patnja nastavlja samo u drugačijem obliku (oko 00:08:42–00:08:58).
Odatle prelazi na politiku. Skoro tri mjeseca ranije, Donald Trump je stajao s liderima u Šarm el-Šejhu pod ogromnim transparentom “mira”, najavio 20 tačaka plana – koji je u suštini razmjena zatvorenika i prekid vatre (oko 00:09:09–00:09:23). Ali on kaže: nije iznenađenje što je plan zapeo, jer je od početka građen na kontradikcijama (oko 00:09:23–00:09:41).
Objašnjava “sekvencu” planiranja: faza jedan povlači “žutu liniju” i daje Izraelu kontrolu nad više od pola Gaze. Faza dva traži da Hamas položi oružje prije bilo kakvog daljeg izraelskog povlačenja (oko 00:09:56–00:10:10). I tu je srž: Hamas to neće prihvatiti jer bi to značilo trajnu izraelsku vojnu dominaciju, dok Izrael zadržava “operativnu slobodu” da udara kad god želi (oko 00:10:10–00:10:24).
Istovremeno, kaže, Izrael kroz riječi i djela pokazuje da ne namjerava prepustiti stvarnu kontrolu: govori se o “dobrovoljnoj migraciji”, o naseljavanju, a na terenu se vidi ukopavanje, ne povlačenje (oko 00:10:39–00:10:57).
Pitanje “šta ako Hamas sutra položi oružje” dobija hladan odgovor: nastao bi vakuum, jer se na terenu pojavljuju akteri bez lokalnog pristanka, skrojeni od vanjskih sila (oko 00:11:11–00:11:36). Bez kredibilnog političkog procesa, razoružanje ne bi donijelo stabilnost nego haos (oko 00:11:36–00:11:51).
Kad se ponovo vrate na “žutu liniju”, objašnjava se kako ona pravi trostepeni sistem: “zelena zona” uz istočnu periferiju – oko trećine Gaze – gdje je obnova “dozvoljena”, ali pod nadzorom međunarodnih snaga i izraelske vojske, uz izraelski veto na svaku školu, bolnicu ili postrojenje za vodu (oko 00:12:13–00:12:55). Zatim “crvena zona” – oko pola Gaze – uključujući gusto naseljena područja poput Džabalije i dijelova juga, gdje obnova zavisi od “provjerenog razoružanja” i drugih sigurnosnih zahtjeva (oko 00:13:11–00:13:43). Pošto je politički zastoj potpun, kaže otvoreno: nema realnog scenarija da se ti uslovi ispune uskoro, što znači da je pola Gaze praktično otpisano na neodređeno (oko 00:13:43–00:13:57).
I tu dolazi prijetnja nastavka rata: Netanyahu navodno daje rok od dva mjeseca za razoružanje, nakon čega postoji mogućnost povratka intenzivnih udara (oko 00:14:15–00:14:30). Iako se odmah dodaje da udari praktično nisu ni prestali, uz skoro hiljadu kršenja “primirja” u tri mjeseca (oko 00:14:30–00:14:42).
Kasnije fokus prelazi na jednu od najtežih dimenzija: nadzor. On opisuje “mašinu nadzora” koja ide dalje od klasične obavještajne prakse, uključuje sisteme vođene umjetnom inteligencijom i pretvara Gazu u prostor masovnog prikupljanja podataka (oko 00:15:07–00:15:38). Spominje sistem “Lavender” koji generiše desetine hiljada meta analizom telefonskih podataka, kretanja, društvenih veza i finansijskih transakcija (oko 00:15:38–00:15:54).
Kaže da “zonalna mapa” ne može funkcionisati bez nadzora: sigurnosna situacija određuje kretanje, komunikaciju i čak to da li je sigurno govoriti otvoreno (oko 00:16:08–00:16:25). Ljudi osjećaju da im se budućnost odlučuje bez njih, i taj osjećaj straha i iscrpljenosti ulazi u svaki razgovor (oko 00:16:25–00:16:39). Izrael, kaže, ima sposobnost da sluša pozive i prati kretanje, i to utiče na pristup, sigurnost i povjerenje (oko 00:16:39–00:17:13).
U jednom trenutku razgovor postaje vrlo direktan: dominacija je potpuna, od hrane do toga s kim pričaš (oko 00:17:13–00:17:22). Priča o biometrijskim podacima prikupljenim tokom masovnih pritvaranja: skenovi lica, irisa… i kaže: ti podaci nisu nestali, oni se sada koriste kao osnova kontrole kretanja (oko 00:17:36–00:18:06).
I ono što najviše steže: Palestinci žive u stanju “informacijske asimetrije” – stalno su posmatrani, ali ne znaju kriterije po kojima se označavaju (oko 00:18:36–00:18:52). Biti blizu “pogrešne osobe”, u “pogrešnoj zgradi”, kretati se “pogrešnim obrascem” – sve može dovesti do toga da budeš označen, bez ikakvog načina da saznaš dok ne bude kasno (oko 00:18:52–00:19:10). Nema žalbe. Nema transparentnosti. To se, kaže, sada normalizira: nadzor iz rata prelazi u “kontrolu stanovništva” tokom primirja (oko 00:19:10–00:19:25).
Pred kraj se dotiče i jezika politike koji tvrdi da “pomaže Gazi”, dok Palestinci gotovo nemaju agenciju nad vlastitom sudbinom (oko 00:19:43–00:20:11). A onda, u jednoj nježnijoj, ali bolnoj slici, spominje mirise jasmina, masline, zvuk molitvi, sjećanja na Gazu kakva je bila (oko 00:20:11–00:20:23).
Na pitanje kako ljudi “odlučuju” šta dalje, on kaže: nema odluke – jedina opcija je preživjeti (oko 00:20:38–00:20:59). Ljudi prave privremena skloništa i na kraju ih zovu “domom”, iako znaju da će možda opet morati bježati (oko 00:21:13–00:21:31). Život se nastavlja u fragmentima: radi se kad se može, uči se kad se može, planira se dan po dan (oko 00:21:31–00:22:05).
I onda jedna rečenica koja sažima cijelu psihologiju opstanka: ljudi snižavaju očekivanja. Prestaju pričati o normalnosti. Fokus se prebacuje na izdržljivost (oko 00:22:05–00:22:36). Ali odmah dodaje: to prilagođavanje ne smije postati norma (oko 00:22:36–00:22:48).
Govori i o sebi: otišao je radi sigurnosti jer nije mogao sačuvati i život i priču. A ispod te “otpornosti” stoji ogromna nerazriješena trauma. Ljudi prežive, ali se ne osjećaju smireno niti sigurno (oko 00:22:48–00:23:20).
Pokrivenost transkripta:
00:00–06:31, 06:31–12:00, 12:00–16:55, 16:55–kraj
Nema očigledno prekinutih dijelova; ponegdje se čuju sitne greške u transkripciji naziva (npr. mjesta/termini), ali smisao ostaje jasan.
Ključne pouke:
“Primirje” bez stvarne sigurnosti može biti samo druga forma patnje.
Glad i hladnoća nisu statistika – one imaju lice djeteta i ruke roditelja.
Plan koji traži razoružanje bez političkog procesa otvara vrata haosu, ne miru.
Linije na karti postaju presuda: šta se obnavlja, a šta se otpisuje na neodređeno.
Nadzor bez transparentnosti pretvara svakodnevni život u stalni strah od nevidljivih kriterija.
Praktična primjena:
Ovo podsjeća da se iza “velikih planova” uvijek nalaze ljudi koji samo pokušavaju ostati živi. Kada čuješ riječi poput primirje, humanitarna pomoć, sigurnosni aranžman – vrijedi zastati i pitati: kako to izgleda u jednoj mokroj deki, u noći bez grijanja, u roditeljskoj tišini dok dijete više ne traži hranu.
Završna misao:
Iza najglasnijih najava mira može se sakriti najtiša vrsta nasilja: život koji se nastavlja, ali bez doma, bez sigurnosti i bez prava da sam odlučuješ o vlastitom sutra.
Primjedbe
Objavi komentar