Tema: Brak
Kako izabrati bračnog druga da brak ne postane “robstvo” bez rahatluka?
U ovom govoru predavač se bavi jednim vrlo praktičnim pitanjem: kako žena (i njen staratelj) treba da bira muža, i kakve osobine muškarac mora graditi u sebi da bi brak bio stabilan, smiren i bogobojazan. Kroz hadise i primjere selefa upozorava da je najveća greška današnjice to što se brak gradi na vanjskim stvarima, a vjera i ahlak se guraju “usput”.
Predavanje teče kao ozbiljan savjet i sestrama i muškarcima: sestrama da ne nasjednu na sjaj, a muškarcima da shvate da se sreća u braku ne “želi”, nego izgrađuje.
Od samog početka (oko 00:02:57–00:04:16) predavač se oslanja na hadis u kojem se spominje da su žene slične muškarcima: imaju obaveze, imaju prava i imaju pravo izbora. Time ruši pogrešnu sliku da je brak nešto gdje žena nema glasa. Kaže jasno: kao što muškarac ima pravo da bira suprugu, isto tako žena ima pravo da bira muža, i to nije sporedna tema nego temelj koji čuva brak od nasilja, poniženja i kasnijeg sloma.
Zatim (oko 00:04:36–00:06:54) dolazi vrlo oštar dio: predavač navodi da je u hadisima došlo značenje da je žena “kao robinja muža”, i odmah pojašnjava da to ne koristi da bi ponizio ženu, nego da naglasi težinu braka i odgovornost staratelja. Podsjeća na riječi Aiše, radijallahu anha, da je brak “robstvo” – ne u smislu tiranije, nego u smislu služenja, obaveze, opskrbe i čuvanja prava. Suština ovog dijela je poruka starateljima: “Dobro gledajte kome dajete robinju.” Drugim riječima: nemoj olako predati kćer/sestru čovjeku koji nema vjeru, nema ahlak ili nosi nasilje u sebi.
U nastavku (oko 00:06:08–00:07:04) spominje događaje iz vremena Poslanika, alejhis-selam: bilo je očeva koji su udavali kćerke bez njihove dozvole, pa bi one došle Poslaniku i žalile se. Poslanik bi im dao izbor: ili da ostanu, ili da se razvedu. Ovdje predavač jasno izvodi zaključak: jedan od uslova ispravnosti braka je obostrano zadovoljstvo. I zato je pogrešno praviti brak kao prisilu, ili “šta će narod reći”.
Nakon toga (oko 00:07:13–00:08:19) predavač prelazi na srž: koje osobine žena mora gledati kod budućeg muža i kakav muškarac mora biti. Kaže da brak neće biti “zanimljiv” niti “sretan” bez ovih osobina. Posebno naglašava: nema koristi od želja i priželjkivanja – ako se čovjek ne pokrene da gradi sebe, brak će ga samljeće. Ovo je važna poruka za mlade: brak nije nagrada za praznu priču, nego rezultat ozbiljnog odgoja.
Prva i najvažnija osobina (oko 00:08:25–00:11:56) jeste: čvrsta, ispravna vjera. Predavač to ponavlja više puta, skoro kao udarac u svijest: vjera, vjera, vjera. Ne traži se samo formalno “ja sam musliman”, nego muškarac koji se drži namaza, ibadeta, i koji nema pogrešna ubjeđenja i novotarije. Spominje da su selef i učenjaci upozoravali da udaja kćeri za novotara nosi rušenje vjere i kidanje rodbinskih veza. U ovom dijelu predavač indirektno kritikuje današnje stanje gdje se vjera mjeri riječima i slikom, a ne praksom.
Oko 00:10:53–00:11:31 navodi hadis (u značenju): kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni – udajte (dajte kćer). Ako ne postupite tako, nastat će fesad i razvrat. Predavač ovdje ne ostavlja prostor za izgovore: kad se brakovi sklapaju mimo vjere, posljedice se vraćaju kroz razvode, nasilje, poniženja i moralni nered.
Zatim (oko 00:12:22–00:16:15) podsjeća na poznati hadis: “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim porodicama.” To veže za praktičan savjet Hasana el-Basrija: čovjek ga pita za koga da uda kćer, a Hasan kaže: “Udaj je za onoga ko se istinski boji Allaha.” Predavač razrađuje: ako je voli – lijepo će se ophoditi; ako je ne voli ili prezire zbog neke manjkavosti – neće joj činiti nepravdu, jer ga Allahova bogobojaznost koči od zuluma. Ovdje se naglašava princip: brak se ne čuva samo emocijom, nego strahom od Allaha koji zaustavlja ruku i jezik kad nastupi kriza.
Predavač potom (oko 00:16:26–00:20:05) prelazi na jedno veliko upozorenje: ne miješati vrijednost čovjeka s društvenim ugledom i izgledom. Prenosi poznatu scenu: prolazi ugledan čovjek, ashabi ga hvale, a Poslanik šuti; zatim prolazi “neugledan” čovjek, ashabi ga omalovažavaju, a Poslanik kaže da je taj drugi bolji od zemlje pune onih prvih. Poenta: ljudi se varaju vanjštinom, a Allah zna srce. Predavač ovdje udara na današnju bolest: sestre traže auto, kuću, komociju, “da ne živim sa svekrom i svekrvom”, a vjera se odlaže “usput”. Kaže otvoreno: teško da će se neko popraviti “usput” kad uđe u brak bez vjere.
Oko 00:20:31–00:23:58 donosi primjere selefa koji su udavali kćerke za pobožne i učene, a ne za moćne. Posebno spominje slučaj Sa’ida ibn Musejjiba: halifa prosi njegovu kćer za sina, ali Sa’id ne daje; daje je za siromašnog učenika. Još mu daje imetak da se pripremi za život. Predavač ovdje proziva naše vrijeme: nama bi dolazak “halife” bio san, ali selef gleda vjeru, budućnost, odgoj i sigurnost kćeri.
Odmah zatim (oko 00:24:06–00:28:12) navodi vrlo poučan događaj o čovjeku koji je pojeo pola jabuke iz tuđe bašče pa, kad shvati grešku, putuje dan i noć da traži halal. Gazda mu kaže: halal će dati samo ako oženi njegovu kćer koja je navodno gluha, nijema, slijepa i nepokretna. Čovjek pristaje radi nagrade kod Allaha. Kad uđe, vidi da je djevojka potpuno zdrava; ona objašnjava: “Gluha sam jer nisam slušala haram; slijepa jer nisam gledala haram; nijema jer sam čuvala jezik; nepokretna jer nisam išla na mjesta koja srde Allaha.” Predavač zatim spominje da se iz tog braka rodio Ebu Hanife (kako se prenosi u ovoj vrsti kazivanja). Poruka ovog bloka je jasna: korijen bereketa u braku je bogobojaznost, ne glamur.
Nakon toga (oko 00:28:24–00:35:06) predavač izdvaja drugu važnu stvar: muškarac treba da zna nešto iz Kur’ana i da potiče iz sredine koja poznaje vjeru. Spominje i hadis o čovjeku koji nije imao imetak za meher, pa ga Poslanik pita: “Znaš li nešto iz Kur’ana?” Kad je rekao da zna, Poslanik ga je oženio s onim što zna iz Kur’ana, u značenju da će je podučiti. Ovdje predavač podsjeća: brak nije igra, nije “od danas do sutra”, nego emanet do smrti – i zato se traži znanje, namaz i temelj vjere.
Oko 00:36:03–00:42:12 prelazi na provjeru ahlaka i upozorava na lažne preporuke. Kaže da nije ispravno tražiti od daije ili učenog čovjeka da “samo pohvali” nekoga. Brak nije prostor za glumu: ko pita – treba dobiti istinu. Tu uvodi primjer Fatime bint Kajs: prosili su je Muavija, Ebu Džehm i Usame ibn Zejd. Poslanik je rekao da je Muavija siromašan, a za Ebu Džehma je pojasnio da udara žene (u nekim predajama da ne skida štap s ramena), i usmjerio je na Usamu. Predavač ovdje naglašava fikh-princip: kada si upitan o osobi za brak, obaveza ti je reći ono što utiče na brak, i to se ne smatra gibetom ako je u mjeri potrebe. Gibet je kad se širi više nego što treba, ili se govori o stvarima koje nisu relevantne.
U nastavku (oko 00:43:09–00:44:26) spominje primjer djevojke koja se zalijepila za lijepog mladića, a otac nakon provjere kaže da je slabije vjere i da nije dobar. Ona insistira, otac popusti, a nakon mjesec dana dolazi s modricama i plače: “Nisam te slušala.” Ovaj dio predavač koristi kao brutalnu realnost: ljepota bez vjere i ahlaka može biti ulaz u nasilje.
Potom (oko 00:44:34–00:48:08) govori o sposobnosti za bračni život: da muškarac može imati odnos, potomstvo i da može nositi troškove. Spominje da neke mahane kod učenjaka mogu biti razlog za traženje razvoda ako je došlo do prevare (npr. skrivena neplodnost ili nemogućnost). I odmah balansira: za Allaha ništa nije nemoguće, navodi dovu Zekerijjaa, alejhis-selam (oko 00:45:51–00:46:24) – ali opet vraća praktičnost: ljudi imaju pravo pitati i znati, jer većina ulazi u brak s nadom u djecu.
Oko 00:48:15–00:50:38 naglašava osobinu povjerljivosti (emanet). Žena se predaje mužu kao emanet, pa se traži muškarac koji čuva povjerenje. Tu spominje kur’anski prizor Musa’a, alejhis-selam, i riječi: “Najbolje je unajmiti snažnog i povjerljivog (el-qawijj el-emin).” Predavač to prevodi na brak: snaga bez povjerenja je opasnost, povjerenje bez snage može biti slabost, a ideal je spoj oba.
Zatim (oko 00:50:47–00:53:45) govori o “sličnosti” supružnika: lijepo je da budu kompatibilni u vjeri, znanju, naravi i stavu. Spominje da će brak bolje funkcionisati kad su ljudi bliži u sklonostima. Kao ilustraciju navodi hidžru Poslanika, alejhis-selam, i Ebu Bekra: uspjeh je bio i zato što su bili “isti” u odlučnosti i karakteru. Iz toga prenosi zaključak koji učenjaci izvode za projekte: kada isti/slični ljudi vode projekat, veće su šanse za uspjeh. A brak je, kaže, najvažniji projekat života.
U završnim dijelovima (oko 00:54:08–01:03:27) predavač nabraja od koga se treba kloniti: razvratnika, novotara, onoga ko ne klanja, onoga ko ima loša ubjeđenja i ko ne drži stub islama. Spominje i da se talak nalazi u ruci muškarca, pa žena i njeni roditelji moraju biti posebno oprezni koga biraju, jer muškarac može kada hoće dati razvod, a žena ostaje u posljedicama. U tom bloku upozorava i na muškarce koji ulaze u kamatu, mito, korupciju, koji piju/puše ili čine velike grijehe – jer život s takvim nosi stalni nemir. Spominje i škrtost: muškarac koji štedi na porodici i kojem je imetak preči od prava ukućana donosi poniženje i oskudicu u srcu.
Posebno (oko 00:57:03–00:59:03) govori o izgledu: nema smetnje da žena nakon vjere gleda i privlačnost. Navodi slučaj žene Sabita ibn Kajsa koja kaže da se ne žali na njegovu vjeru ni ponašanje, ali ga ne može podnijeti; Poslanik, alejhis-selam, rješava stvar kroz hul’ – ona vraća bašču (meher) i brak se prekida. Pouka: ne treba se igrati osjećajima; ako je odbojnost ozbiljna i vodi mržnji, brak će postati patnja.
Pred kraj (oko 01:00:02–01:04:40) predavač sabira: najbitnije su vjera i lijepo ponašanje, provjera kroz preporuke, pitanje “koga sluša, koliko zna Kur’ana, kako se ophodi prema roditeljima i komšijama”. Kaže da bi mogao do sabaha pričati “crnu hroniku” brakova, ali krivica nije u vjeri nego u nama: ne živimo vjeru kako treba. Kad bismo se držali propisa, u braku bi bilo rahatluka, jer je u vjeri sve definisano – samo treba prihvatiti i primijeniti.
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno od 00:00–01:04:40 (cijeli dostavljeni tekst).
Ključne pouke
Vjera i ahlak su temelj braka: bez njih auto, kuća i ljepota postaju uzrok nesreće, ne sreće.
Obostrano zadovoljstvo je uslov ispravnosti braka: prisila i “šta će narod reći” prave nesreću od starta.
Bogobojazan čovjek ne čini nepravdu ni kad voli ni kad ne voli: to je zaštita žene u krizama.
Provjera nije sramota nego obaveza: pitati o vjeri, namazu, ponašanju i odnosu prema roditeljima štiti od kasnijeg sloma.
Kloniti se velikih grijeha i rušitelja porodice: neklanjanje, nasilje, kamata, mito, škrtost i loše ubjeđenje razaraju kuću iznutra.
Praktična primjena
Ove poruke se mogu živjeti tako što čovjek prije braka spusti kriterije koji su “sjaj”, a podigne kriterije koji su “srž”: namaz, bogobojaznost, poštenje, ahlak i pouzdanost. Umjesto da se brak gleda kao bijeg u komociju, treba ga gledati kao emanet koji traži provjeru, razgovor i spremnost na odgovornost. Kad se vjera stavi na prvo mjesto, mnoge kasnije “velike” svađe se uopšte ne rode.
Završna misao
Brak se ne spašava trikovima ni željama, nego time da se Allah stavi iznad strasti i ponosa, pa da vjera i ahlak postanu oslonac kuće prije nego što kuća uopšte bude sagrađena.
Primjedbe
Objavi komentar