Kako biti najbolja žena? Allah gleda samo jedno?

 

Tema: Taqwa

Zašto trošiš život na „ja sam žena“ ili „ja sam muškarac“, a Allah gleda samo jedno?

Kratak uvod

Ovaj govor je snažan podsjetnik kako Kur’an ruši naše lažne prioritete i vraća nas na suštinu: Allah nas nije stvorio da se vrtimo oko identiteta, statusa i tuđih pogleda, nego da Ga spoznamo i Njemu robujemo. Predavačica od početka udara u srž: najčešće rasprave o „pravdi“, „jednakosti“ i „pravima“ često su dimna zavjesa koja nas odvlači od onoga zbog čega smo stvoreni.

Glavni sažetak

Na samom početku (oko 00:00:59) predavačica podsjeća na ajet koji većina ljudi prepoznaje čim ga čuje: Allah se obraća čovječanstvu i kaže da nas je stvorio narodima i plemenima. Naglašava da to nije poruka samo muslimanima, nego opća istina upućena svima. Zatim traži od prisutnih da pogledaju oko sebe (oko 00:01:27) i da vide očiglednu raznolikost među ljudima: boje kože, jezike, običaje, porijekla, izgled. Postavlja pitanje koje razbija jednu površnu pretpostavku: ako je Allah kadar da nas stvori istima, zašto nas je učinio različitima (oko 00:01:54)? Odgovor veže za dva razloga: jedan je jasan u samom ajetu, a drugi je „skriveniji“.

Prvi razlog, kaže, jeste „da se upoznajete“ (oko 00:02:06). I tu predavačica odmah prelazi na brutalno realnu provjeru: koliko ljudi imamo za prijatelje koji se ne uklapaju u naš „opis“, ne govore naš jezik, ne jedu našu hranu, ne liče na nas, nemaju našu pozadinu (oko 00:02:18)? Uočava da je to često „vrlo malo“. Zatim navodi kako se ljudi iznenade kad čuju da neko ima prijatelja nemuslimana, ili bijelca, ili Arapa, ili nearapa (oko 00:02:33–00:03:05). Poenta je jasna: Allahova raznolikost nije ukras, nego pouka i test.

Drugi razlog predavačica veže za završetak ajeta: „najbolji“ ili „najčasniji“ kod Allaha nije onaj s jačim porijeklom, spolom ili titulom, nego onaj s većom bogobojaznošću – taqwom (oko 00:03:05). Tu izlazi iz okvira rasprave o razlikama i direktno udara u najveću zamku: opsjednutost spolom. Kaže otvoreno: nije bitno je li čovjek žena ili muškarac – pred Allahom to ne znači ništa ako nema taqwe (oko 00:03:18–00:03:50). Allah neće gledati našu etiketu, ime ili društvenu ulogu, nego nas kao Svoja stvorenja i robove. Zato pita: zašto trošimo vrijeme na „ja sam žena“ ili „ja sam muškarac“ (oko 00:03:34)? To naziva „zamkom“ iz koje svi moramo izaći.

Nakon toga (oko 00:04:07–00:04:54) širi sliku: isto važi i za boju kože, porijeklo, nacionalnost. Pita: kad Allah govori o halifi na Zemlji, je li rekao da je to muškarac, žena, Arap, nearap? Nije. Pa zašto mi stalno upadamo u tu usku rupu identiteta? Ovdje predavačica traži ličnu odgovornost: svako treba preispitati sebe, pojedinačno, da li je u toj zamci – bilo kao „žrtva“ ili kao onaj koji „dijeli pravdu protiv žrtve“ (oko 00:05:11). Kaže da oba pola promašuju suštinu ako se vrte u tim ulogama.

Zatim postavlja temeljno pitanje života (oko 00:05:34): zašto sam ja na ovom svijetu? Jesam li ovdje da se zabavljam, da dokazujem da sam najbolja, da dokazujem da smo jednaki? I onda dolazi srž: Allah nas je stvorio da Ga obožavamo, ali objašnjava da mnogi pogrešno sužavaju pojam ibadeta samo na vanjske obrede (oko 00:06:03). Kaže: ako ibadet svedeš samo na namaz, post, hidžab, onda si „propustio osamdeset posto“ značenja. Jer ibadet, kako ona insistira, počinje spoznajom Allaha: „znati Njega“.

U tom kontekstu spominje razgovor koji je imala s nekim ko je sanjao da „vrati Medinu u naše mesdžide“ (oko 00:06:34). Naziva to lijepim snom, ali onda postavlja pitanje koje reže: kada je Medina počela? Zašto Medina nije došla odmah? Zar Allah nije mogao? (oko 00:06:49–00:07:01). Objašnjava da razlika između Mekke i Medine nije samo geografska, nego stanje ummeta: u Medini su Ansar – pomagači, ljudi koji vole i pomažu. A onda izgovara tešku rečenicu (oko 00:07:31): „Ne treba nama Medina.“ Ne treba nam forma, dekor, nostalgija. Šta nam treba? Da Allah bude „unutra“ – da Ga spoznamo i da se On nastani u srcu kroz istinsko robovanje.

Dalje (oko 00:07:57–00:08:33) kaže: problem nije problem žena; to je problem čovječanstva. Mi ne znamo ko je Allah. Ljudi znaju definicije: „On je stvorio“, znaju imena i svojstva, znaju da je Er-Rezzak, El-‘Alim, Eš-Šafi… ali onda postavlja sramotno pitanje: vjeruješ li ti stvarno da je On Er-Rezzak ako, kad ti nešto treba, zoveš nekog drugog? (oko 00:08:33–00:08:45). To naziva bolnim i ponižavajućim stanjem: jezik potvrđuje, srce bježi. Daje primjer bolesti: kažeš „On je Eš-Šafi“, a kad se razboliš, koga prvo zoveš? Allah ili ljude, poruke, grupe, savjete? (oko 00:09:15–00:09:43). Ne negira uzroke, ali kritikuje srce koje preskače Gospodara i trči za stvorenjima.

Odatle prelazi na temu „najbolje žene“ (oko 00:09:43–00:10:20), ali odmah ruši očekivanja: najbolja žena nije ona čiji je fokus djeca, muž, karijera, ljepota ili kuća. Njen fokus je jedan: Allah. Zatim postavlja neugodno pitanje savjesti: koliko žena može iskreno reći pred Allahom: „Živjela sam za Tebe. Udala sam se za Tebe. Imala djecu za Tebe. Učila, radila, gradila karijeru za Tebe. Učila Kur’an za Tebe…“ (oko 00:10:31–00:11:05). Poenta nije da se ponižavamo, nego da prestanemo sami sebe lagati. Ona kaže da je to ono što nedostaje: iskrenost prema sebi.

Nadalje (oko 00:11:34–00:12:28) upozorava da nije fer stalno kriviti mlade. Zašto? Jer mladi gledaju nas. Ako mi živimo prazno, nemamo pravo da se čudimo njihovoj praznini. A onda uvodi snažan scenarij iskušenja: zamisli da si poznata kao pobožna žena u zajednici, i da te optuže za najponižavajuću optužbu – da imaš aferu (oko 00:12:14–00:12:28). Ljudi šute pred tobom, ali sve se vidi. A onda ti muž – pred roditeljima – kaže: „Ako si uradila, traži oprost; ako nisi, reci“ (oko 00:12:58–00:13:14). Predavačica traži da se osjeti težina: panika, tjeskoba, suze, bijes… i onda postavlja ključ: koliko bi ljudi reklo „Hasbijallahu…“ – dovoljno mi je Allah? (oko 00:13:30). Kaže da ta rečenica znači prepuštanje Allahu i odbijanje da se spuštaš u blato dokazivanja ljudima.

Zatim povezuje to sa primjerom koji smatra vrhuncem snage (oko 00:14:14–00:18:22): priča o Aiši, radijallahu anha, i potvori protiv nje. Podsjeća da je to jedan od najtežih trenutaka, i posebno naglašava bol: optužba dolazi i od muža, a muž je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (oko 00:15:01–00:15:18). Pita: šta je ona rekla? Kaže da tu izjavu treba „zapamtiti“ ako neko želi biti snažan i „žena Allaha“ (oko 00:15:18–00:15:33). Značenje njenog odgovora prenosi ovako: „To je već u vašim srcima. Ako kažem da sam nevina, Allah zna da sam nevina, vi mi nećete vjerovati; a ako kažem da sam kriva, a nisam, vjerovat ćete mi“ (oko 00:15:52–00:16:27). Zatim dodaje da nije htjela reći ništa osim onoga što je rekao „otac Jakubov“ – aluzija na riječi sabura i oslanjanja, i da je rekla da Allah pomaže protiv onoga što govore (oko 00:16:27–00:16:59). Predavačica naglašava njen sabur, njenu dostojanstvenu tišinu i oslonac.

Nastavlja (oko 00:17:17–00:18:22) kako Aiša kaže da nikad nije mislila da je toliko vrijedna kod Allaha da će objaviti Kur’an koji će se učiti do Sudnjeg dana da potvrdi njenu nevinost. Potom opisuje trenutak objave: Poslanik se promijeni, zatim se nasmije i saopšti joj da je njena nevinost došla od Allaha (oko 00:18:22). Ali predavačica ne staje tu, jer „utjecaj nije gotov“: roditelji je pozivaju da ustane i da zahvali Poslaniku, ali Aiša kaže: „Ne, ja ću zahvaliti samo Onome koji je poslao moju nevinost – Allahu“ (oko 00:18:35–00:19:07). To predavačica koristi kao ogledalo: gdje smo mi danas, obrazovani, u Americi, u komforu – gdje je ta veza s Allahom?

Onda postavlja pitanje (oko 00:19:26–00:20:23): nemoj mi reći „ona je Poslanikova žena“. Tačno je da je bila tested, ali poenta je: šta je suštinska razlika između nas i nje? Predavačica zatim jasno kaže da problem nije zabrana ženama da idu u džamiju, i citira smisao: „Ne sprječavajte Allahove robinje od Allahovih kuća“ (oko 00:19:52–00:20:05). Ali to nije glavni uzrok. Nije ni manjak formalnog znanja. Problem je „ja“: sve mi je preče od Allaha, mislimo o svima prvo, a o Njemu tek kad nam zatreba (oko 00:20:23–00:20:52).

Tu ubacuje pouku (oko 00:21:13): „Upoznaj Allaha u vremenu blagostanja, On će te znati u vremenu nevolje.“ Zatim podsjeća na ibadet Aiše: čovjek je došao da je pita nešto, ali ju je zatekao u namazu; čekao je dugo, i drugi mu je rekao da ode pa se vrati jer ona može još dugo klanjati (oko 00:21:33–00:22:04). Onda predavačica pravi poređenje koje boli: koliko traje naš namaz, naša dova, naše učenje Kur’ana, a koliko vremena ode na WhatsApp, društvene mreže ili kuhinju (oko 00:22:18–00:22:32). Ne govori to da bi ponizila kućne obaveze, nego da pokaže gdje je srce i gdje je prioritet.

Nakon toga (oko 00:22:45–00:23:43) spominje susret s mladom djevojkom prije 20 godina na konferenciji. Djevojka je rekla šejhu: „Odlučila sam da idem u Džennet.“ Predavačica je ostala zatečena jer mi obično „odlučujemo“ karijeru, kuću, preseljenje, još jedno dijete… a ova mlada osoba je postavila cilj koji je stvarni cilj. Predavačica time vraća fokus: cilj treba biti Džennet, a ne dokazivanje ljudima.

Oko 00:24:05–00:25:38 ona podsjeća na kur’anski princip: ko radi dobro djelo, muškarac ili žena, uz iman – nema mjesta za opsjednutost raspravama. Ali zatim ide oštar udar na licemjerje: Allah ti primi dovu – sin se ženi, kćer se udaje – a ti prvo što uradiš jeste da napraviš svadbu punu nepokornosti Allahu (oko 00:24:40–00:25:22). A onda očekuješ da budeš „najbolji“? Kaže: Džennet je skup, težak, zahtijeva cijenu (oko 00:25:22–00:25:38). Ovdje je poruka jasna: mi hoćemo nagradu, ali bez discipline i odricanja.

Pred kraj (oko 00:26:33–00:28:12) predavačica prolazi kroz ajet koji nabraja osobine vjernika: muslimani i muslimanke, vjernici i vjernice, pokorni, iskreni, strpljivi, postači, oni koji dijele sadaku, čuvaju stidna mjesta, i mnogo spominju Allaha. Poenta joj je da Allah već daje mjerilo: nije riječ o „ko ima veća prava“, nego ko ima više bogobojaznosti i pokornosti. Posebno naglašava pitanje pogleda: ne voli prebacivanje krivice. Ako je problem pogled, onda prvo ti spusti pogled, pokaži djelom, ne pričom (oko 00:27:11–00:27:46). Kaže da je šejtan moćan u tome da nas nauči stalnom okrivljavanju drugih.

Zatim (oko 00:28:12–00:29:31) citira suštinu šejtanovog govora na Sudnjem danu: „Ne krivite mene, krivite sebe… nisam imao moć nad vama osim da vas pozovem, a vi ste se odazvali.“ Šejtan pozove na odgađanje namaza, na haram sadržaje, na skidanje hidžaba, na popuštanje – a ljudi pristanu. I onda, kad dođe račun, nema pomoći. Predavačica pita: želiš li biti osoba koja „može priuštiti“ taj račun, ima li odgovor?

Zatim (oko 00:30:00–00:33:12) spominje knjigu o „posebnima“ – o pobožnim muškarcima i ženama – i kaže da mnoge žene u tim pričama nemaju ni imena; poznate su samo po ibadetu. Navodi izreku jedne žene koja kaže da se čudi kako oko može zaspati dok zna da ga čeka „dug san“ (aluzija na kabur i smrt) (oko 00:30:24–00:31:09). Predavačica pojašnjava: to nije rečenica koja se samo pročita – to je stanje srca koje osjeća ahiret. Podsjeća na kur’anski opis kako će ljudi reći: „Živjeli smo dan ili dva“ – život se pokaže kao kratka epizoda (oko 00:31:40–00:31:57). Zato kaže: ne rasipaj energiju na sporedne teme; fokusiraj se na Allaha.

Onda daje praktičan kriterij (oko 00:32:22–00:32:56): sve što radiš i govoriš treba proći kroz „krug“ pitanja: je li Allah zadovoljan? Ako nije – odgovor je ne, čak i ako cijeli svijet kaže da je da. Tu veže prethodne primjere: kad Allah testira, onaj ko živi ovim kriterijem reaguje oslanjanjem i saburom, a Allah mu pomaže.

Predavačica zatim (oko 00:33:12–00:34:31) veže primjer Merjeme, alejhas-selam. Pita: zašto je Allah izabrao nju? Spominje da je u ajetu prije izbora opisano kako Zekerijja ulazi kod nje i nalazi je u stanju ibadeta. A onda pravi današnje poređenje: gdje smo mi – televizija, WhatsApp, šoping, razgovori – i onda mi bismo „kraj“, a ne bismo put. Hoćemo da budemo kao Merjem, ali nećemo ustati u tri ujutro i stajati dugo u namazu. Hoćemo brzi rezultat bez žrtve. To je, po njenim riječima, bolest vremena: komfor i instant nagrada.

Završava (oko 00:34:57–00:37:23) podsjećanjem na riječ „džihad“ u značenju borbe i truda – ne rat, nego unutrašnja borba, napor da se ostavi ono što Allah ne voli i da se ide putem koji vodi u uputu. Kaže: ko se trudi radi Allaha, Allah će mu otvoriti puteve i pokazati čuda, ali prvo želi da vidi našu spremnost. Zatim se vraća na temu „stranaca“: islam je došao kao stranac i vratit će se kao stranac; biti drugačiji, biti jedina u sobi koja živi vjeru, nije sramota nego počast, i za strance postoji mjesto u Džennetu (oko 00:36:06–00:36:41). Dova na kraju traži da Allah pokaže istinu kao istinu i pomogne da je slijedimo, i pokaže zabludu kao zabludu i pomogne da je izbjegnemo (oko 00:37:23).

Pokrivenost transkripta:

Obrađeno: 00:00–37:23 (do kraja).
Nejasnoće: U transkriptu se spominju ajeti i citati bez doslovnog navođenja teksta; preneseno je onako kako je u govoru prepričano.

Ključne pouke

• Allahovo mjerilo nije spol, porijeklo ni status, nego taqwa.

• Ibadet nije samo forma; srž ibadeta je spoznaja Allaha i istinsko oslanjanje na Njega.

• Najveća zamka je stalno bavljenje „pravima“ i identitetom dok se gubi glavna svrha života.

• Primjeri Aiše i Merjeme pokazuju da snaga dolazi iz sabura i iskrenog okretanja Allahu, ne iz dokazivanja ljudima.

• Džennet ima cijenu: disciplina, odricanje i borba protiv komfora i licemjerja.

Praktična primjena

Ko želi da ova poruka bude više od trenutnog utiska, treba u svakodnevnim odlukama početi postavljati ono ključno pitanje: „Je li Allah zadovoljan?“ To se vidi u sitnicama: koga zovemo prvo kad nas stisne, čemu dajemo vrijeme, čime punimo srce kad smo sami, i koliko smo spremni da radi Allaha ostavimo ono što nam prija, ali šteti. Kad čovjek iskreno promijeni prioritet, promijeni se i njegov govor, i reakcije u krizi, i način na koji gleda druge ljude.

Završna misao

Ko se bude iskreno borio da Allah bude prva misao u blagostanju, naći će Ga kao utočište u nevolji, a život će prestati biti utrka za tuđim priznanjima i postati put prema Gospodaru.