Tema: urušavanje iranskog režima pod teretom ekonomije, rata i gubitka legitimiteta
Da li se Iran nalazi na ivici kraja kakvog poznajemo?
U ovom trenutku, dok ovo čitaš, Iran ne prolazi kroz još jedan val nezadovoljstva. Ono što se dešava je dublje, ozbiljnije i opasnije. Ovo više nije pitanje pojedinačnih protesta ili kratkotrajnog bunta, nego otvoreno pitanje opstanka jednog režima koji traje skoro pola stoljeća.
Od samog početka jasno je da se nešto promijenilo. Već devet dana protesti ne jenjavaju (oko 00:00:15). Ne govorimo o jednom gradu, niti o jednoj društvenoj skupini. Govorimo o 222 lokacije, 78 gradova i 26 provincija. Govorimo o desetinama mrtvih, hiljadama uhapšenih i o režimu koji prvi put ne pokušava sakriti strah (oko 00:00:30–00:00:47).
U tom kontekstu izlazi informacija koja je protresla i same stubove vlasti: vrhovni vođa, prema zapadnim obavještajnim izvorima, već ima pripremljen plan bijega u Rusiju (oko 00:00:47–00:01:00). To nije simbolika. To je signal. Signal elitama, sigurnosnim strukturama i narodu.
Ovo nije ekonomska kriza kakvu Iran pamti. Ovo je ekonomska nemogućnost. Rial je pao na historijski minimum – više od 1,4 miliona za jedan dolar (oko 00:01:15–00:01:32). Cijene hrane skočile su za 72%. Inflacija je zvanično 42%, a nezavisni ekonomisti govore i o 50%. Minimalna plata matematički ne može pokriti mjesec života jedne porodice (oko 00:01:50).
Kada su trgovci Teheranskog bazara zatvorili radnje krajem decembra (oko 00:02:05), režim je shvatio poruku. Bazar nije samo tržište. On je srce društvenog ugovora iz 1979. godine. Kada oni koji su nekad nosili revoluciju okreću leđa sistemu, to znači da je veza pukla.
Za razliku od 2022. i slučaja Mahse Amini, ovo se više ne može svesti na “zapadne vrijednosti” ili “moralnu policiju” (oko 00:02:35–00:02:51). Ne može se kriviti Zapad za cijenu jaja. Ne može se kriviti društvene mreže za činjenicu da između 27% i 50% stanovništva živi ispod granice siromaštva (oko 00:03:06).
Čak je i predsjednik javno priznao dubinu krize. Govoreći na nacionalnoj televiziji, rekao je da je Iran u totalnom ratu sa Izraelom, Evropom i SAD-om, i da će vlast završiti u propasti ako se ne riješi pitanje egzistencije ljudi (oko 00:03:24–00:03:38). To nije opozicija. To je vrh države.
Nakon toga dolazi Trumpova poruka (oko 00:03:53). Otvorena prijetnja da će SAD reagovati ako režim masovno ubija demonstrante. Ovo nije prazna retorika. Iran pamti Solejmanija. Pamti bombardovanje nuklearnih postrojenja u junu 2025. tokom dvanaestodnevnog rata (oko 00:04:08–00:04:26).
Taj rat je ključ za razumijevanje današnjeg trenutka. Izrael je u operaciji “Rising Lion” pogodio preko 100 vojnih i nuklearnih ciljeva (oko 00:04:41–00:04:57). SAD su se pridružile udarima na Natanz, Fordo i Isfahan (oko 00:04:57–00:05:13). Iran je uzvratio stotinama raketa i dronova, ali strateška slika je jasna: Iran je izgubio (oko 00:05:31).
Njihov nuklearni program je vraćen godinama unazad. Njihova odbrana je razotkrivena. Regionalni saveznici nisu reagovali kako se očekivalo (oko 00:05:47–00:06:19). Narod je gledao kako se milijarde troše na ratove dok država ne može osigurati ni osnovno.
Kako je moguće da zemlja s tolikim rezervama nafte i plina nema ni struju ni vodu (oko 00:06:52–00:07:07)? Odgovor leži u jednoj instituciji – Revolucionarnoj gardi. Ona nije samo vojska. Ona je ekonomski monopol koji kontroliše između četvrtine i polovine ekonomije (oko 00:07:23–00:07:40).
Sankcije ne slabe gardu. One je jačaju. Dok obični ljudi tonu, mreže krijumčarenja cvjetaju. Novac ne ide u državni budžet, nego u ruke onih koji čuvaju režim (oko 00:08:13–00:08:42).
A onda dolazi voda. Možda najbrži okidač sloma. Rezervoari oko Teherana su na oko 10% kapaciteta (oko 00:09:13–00:09:31). Predsjednik javno govori o mogućoj evakuaciji glavnog grada (oko 00:09:31–00:09:47). To nije klimatska sudbina. To je decenijska loša politika, gradnja besmislenih brana i iscrpljivanje podzemnih voda (oko 00:10:03–00:10:47).
Uz to dolazi i zagađenje. Hiljade ljudi godišnje umiru zbog lošeg zraka (oko 00:11:17–00:11:33). Djeca ostaju kući jer se ne može disati.
Pola triliona dolara potrošeno je na nuklearni program (oko 00:12:07). Još 1,2 triliona izgubljeno zbog sankcija (oko 00:12:23). A u isto vrijeme, milijarde idu Hezbollahu, dok učitelji i medicinari jedva preživljavaju (oko 00:12:42–00:13:15). Narod zna tu matematiku. Zato parole više nisu ekonomske, nego egzistencijalne (oko 00:13:15–00:13:32).
Režimi mogu preživjeti siromaštvo ili gubitak legitimiteta – ali ne oboje istovremeno (oko 00:13:50). Iran danas gubi ekonomiju, okoliš, valutu, regionalni utjecaj i povjerenje naroda. Ostaje samo sila.
Ali i ona je načeta. Vrhovni vođa je star, fizički i psihički oslabljen (oko 00:14:22–00:14:39). Nema jasnog nasljednika. Elita vidi izlazna vrata.
Svijet posmatra. SAD prijete. Izrael računa. Rusija vaga koristi. Kina kupuje vrijeme (oko 00:15:10–00:18:33). Zaljevske zemlje žele slab, ali stabilan Iran (oko 00:19:09–00:19:57). Evropa nema utjecaj. No niko od njih ne odlučuje. Odluka je na ulicama Irana (oko 00:21:18–00:21:34).
Tri uslova rušenja režima su jasna: masovni protesti, pucanje elite i gubitak sile (oko 00:23:09–00:23:24). Prva dva su tu. Treći je neizvjestan.
Scenariji se kreću od brutalne represije, preko haotičnog raspada, do dugotrajnog sukoba (oko 00:25:08–00:26:12). Svaki nosi cijenu, ne samo za Iran nego i za cijeli region.
Ali jedno je sigurno: ovo nije prolazni talas. Ovo je zbroj 45 godina pogrešnih izbora (oko 00:26:27–00:26:44). Režimi ne padaju kada ostanu bez oružja, nego kada ostanu bez smisla.
Pokrivenost transkripta:
00:00–05:30, 05:30–10:00, 10:00–15:00, 15:00–20:00, 20:00–kraj
Nema preskočenih dijelova.
Ključne pouke:
Ekonomski kolaps ne ruši režim sam, ali razara legitimitet.
Vojna sila gubi vrijednost kada se narod prestane bojati.
Korupcija i monopol stvaraju sistem koji jede sam sebe.
Resursi bez pravde ne donose stabilnost.
Narodni bunt postaje nezaustavljiv kada zahvati sve slojeve društva.
Praktična primjena:
Ova priča podsjeća koliko su odgovornost, pravedno upravljanje i briga za narod temelj svake stabilnosti. Društva koja zanemare osnovne potrebe ljudi, ma koliko bila snažna spolja, iznutra se tiho raspadaju.
Završna misao:
Kada vlast počne pakovati kofere, a narod izgubi strah, historija ulazi u svoju najopasniju, ali i najiskreniju fazu.
Primjedbe
Objavi komentar