Kur’an
Tema: Iranska kriza između unutrašnje pobune i stranog miješanja
Da li Iran stoji na ivici kraja jednog poretka?
Kratak uvod
Ulazimo u 2026. godinu sa svijetom koji se vidljivo mijenja. Savezništva pucaju, sile testiraju granice, a narodi sve otvorenije izlaze na ulice. Među tim žarištima, Iran se izdvaja kao zemlja u kojoj se unutrašnji pritisci, ekonomski slom i vanjske intervencije sudaraju u jednom opasnom trenutku.
Glavni tekst
Ulazimo u novu godinu u trenutku kada se pravila međunarodnog poretka sve otvorenije gaze. Nekadašnji saveznici se okreću jedni protiv drugih – napetosti između Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati izlaze na površinu, dok administracija Donald Trump demonstrira silu bombardovanjem, otmicama predsjednika i prijetnjama novim državama. U tom prelamanju globalne moći, Iran postaje tačka koju više nije moguće ignorisati.
Iran je prije 47 godina doživio revoluciju koja je svrgnula monarhiju povezanu sa Zapadom i uspostavila islamsku teokratiju. Danas, prvi put nakon skoro pola stoljeća, pred očima svijeta stoji mogućnost suprotnog procesa – kontrarevolucije. Ono što se dešava na iranskim ulicama nije samo protest, nego znak duboke pukotine između vlasti i naroda.
Sve je počelo krajem decembra, kada je iranska valuta doživjela slobodan pad – jedan dolar vrijedio je skoro 1,5 miliona rijala (oko 00:01:34). Za poređenje, 1979. godine taj odnos je bio 70 prema jedan. Trgovci su prvi izašli iz bazara u Teheranu, a zatim su im se pridružili obični ljudi koji su iz sata u sat gledali kako im životna ušteđevina nestaje. Taj ekonomski šok se poklopio sa teškom krizom vode – sušom pojačanom decenijama lošeg upravljanja infrastrukturom (oko 00:02:03).
U narodu se ta kriza doživljava kao simbol sistema koji je nagrađivao ideološku lojalnost umjesto stručnosti. Govori se i o „vodnoj mafiji“ povezanoj s vojskom – istom onom iz koje potiče veliki dio političke i ekonomske moći. Islamska revolucionarna garda duboko je nepopularna među desetinama miliona Iranaca, ali je upravo ona do sada bila glavni štit režima.
Rat od prije godinu dana, u kojem su SAD i Izrael napali iranska nuklearna postrojenja, dodatno je poljuljao percepciju snage države (oko 00:02:29). Desetine civila su poginule, hiljade su završile u bolnicama, a pitanje sigurnosti više nije apstraktno nego lično.
Sve se to spojilo u eksploziju bijesa: ekonomska bijeda, politička represija, sigurnosni porazi i dugogodišnja kulturna ogorčenost prema vlasti koja nasilno kontroliše svakodnevni život. Za samo sedam dana protesti su se proširili na svih 31 provinciju (oko 00:02:56). Zahtjevi su se brzo promijenili – od pomoći i subvencija, do otvorenog poziva na kraj Islamske Republike.
Vlast je prvo pokušala smiriti situaciju obećanjima, a zatim posegnula za silom. Internet je isključen, strani novinari protjerani, a cenzura pooštrena (oko 00:03:09). Broj mrtvih i uhapšenih ostaje nepoznat. UN govori o stotinama, dok pojedini iranski zvaničnici priznaju da bi broj žrtava mogao biti u hiljadama.
Ipak, Iran je i ranije prolazio kroz masovne proteste. Razlika je u razmjerama i dubini prijetnje. Pitanje više nije da li postoji nezadovoljstvo, nego da li će ovaj talas biti dovoljan da sruši poredak – i šta bi došlo nakon toga.
Sa terena stižu rijetke informacije. Zbog potpunog mraka u komunikacijama, čak i aktivisti nemaju kontakt s porodicama (oko 00:05:00). To samo pojačava strah da se dešava nešto mnogo gore nego što se vidi. U mnogim radničkim i etnički marginalizovanim sredinama čuje se ista poruka: ljudi nemaju više šta izgubiti. Spremni su umrijeti da bi pobjegli od siromaštva i beznađa (oko 00:06:01).
Naravno, režim prikazuje drugačiju sliku – snimke provladinih skupova i poruke o stabilnosti (oko 00:06:43). Istina je da dio stanovništva i dalje podržava vlast. Prema zvaničnim podacima, oko deset miliona ljudi glasalo je za aktuelnu vladu (oko 00:07:12). Ali to ne predstavlja većinu od preko 90 miliona stanovnika. Ono što se sada vidi jeste očaj koji je dosegao vrhunac.
Sve se to dešava pod teškim sankcijama. Sankcije su imale ogroman uticaj na ekonomsku katastrofu (oko 00:09:10). Nakon povlačenja SAD iz Zajednički sveobuhvatni plan akcije, ponovo su aktivirane međunarodne kaznene mjere. Inflacija je eksplodirala, valuta se urušila, a život postao nepodnošljiv. Ipak, sankcije nisu oslabile režim u korist naroda – naprotiv, ojačale su državni monopol, omogućile isključenje interneta i produbile klasne razlike (oko 00:10:17).
Istovremeno, protesti se pokušavaju prisvojiti spolja. Na Zapadu ih neki predstavljaju kao odbacivanje islama, drugi ih koriste za vlastite geopolitičke ciljeve (oko 00:11:33). Takvi narativi samo pomažu vlastima da represiju opravdaju pričom o stranim agentima (oko 00:12:16). Ipak, činjenica ostaje: zahtjevi naroda su stvarni, duboki i legitimni.
Na političkom planu, nezadovoljstvo ujedinjuje gotovo sve slojeve. Ekonomija je razorena – valuta je izgubila preko 80% vrijednosti u godinu dana, cijene hrane skočile su za više od 70% (oko 00:15:29). Gotovo svi, osim uskog sloja ekstremno bogatih, osjećaju posljedice. Ljudi žele kraj izolacije, korupcije i represije. Ne žele moralnu policiju, niti državu koja se prema njima ponaša kao prema okupiranom narodu (oko 00:18:56).
Ali mase same po sebi ne stvaraju novu vlast. Iran danas nema organizovanu opoziciju ni prepoznatljivog lidera (oko 00:19:10). Svaki pokušaj stvaranja političke alternative završavao je zatvorom ili kućnim pritvorom. Zbog tog vakuuma, dio naroda se okreće figurama iz egzila poput Reza Pahlavi, iako on nema stvarnu strukturu niti prisustvo unutar zemlje (oko 00:20:24). To samo potvrđuje dubinu političke praznine.
Ono što se sada dešava više liči na ustanak nego na revoluciju (oko 00:21:30). Narod jasno poručuje da više ne vjeruje sistemu. Ili će se država urušiti, ili će morati evoluirati. Nagli kolaps nosi rizik haosa i fragmentacije, ali i produžetak sadašnjeg stanja vodi u dalju eroziju (oko 00:22:07).
Posebnu prijetnju predstavlja mogućnost stranog vojnog miješanja. Američki predsjednik otvoreno prijeti udarima „gdje najviše boli“ (oko 00:22:49). Takve izjave mogu režimu poslužiti kao izgovor za još brutalniji obračun s protestima (oko 00:23:37).
Procjene govore da Iran ne može dobiti rat protiv SAD-a, ali da bi mogao nanijeti dovoljno štete da sukob postane politički poguban za Washington (oko 00:24:36). Upravo ta mogućnost djeluje kao posljednja linija odvraćanja. Problem je što se američkom vrhu situacija često predstavlja kao laka prilika za brzu pobjedu (oko 00:26:03).
Otvorene izjave američkih i izraelskih zvaničnika o navodnom prisustvu stranih agenata na ulicama dodatno otežavaju položaj demonstranata (oko 00:28:06). Čak i ako su dio psihološkog rata, takve poruke jačaju narativ vlasti o „stranim plaćenicima“ i legitimišu nasilje.
Šta bi došlo nakon eventualnog pada režima – niko nema jasan odgovor. Interesi velikih sila se razilaze. Dok SAD ne žele potpuni haos, izraelski krugovi otvoreno govore o slabljenju svake buduće iranske države (oko 00:30:49). U svemu tome, interesi običnih Iranaca lako se gube.
Na kraju, ostaje gorka istina: do ove tačke se nije moralo doći. Režimska represija i zapadne sankcije hranile su jedna drugu, gurajući zemlju u beznađe (oko 00:32:41). Mladi koji danas prizivaju stranu intervenciju često ne pamte razaranja Iraka, Sirije ili Libije (oko 00:33:30). A upravo ta iskustva stoje kao upozorenje.
Pokrivenost transkripta
00:00–05:00, 05:00–10:30, 10:30–18:00, 18:00–26:30, 26:30–34:20
Nejasni dijelovi: pojedine procjene broja žrtava i tvrdnje o stranom miješanju koje nisu potvrđene nezavisnim izvorima.
Ključne pouke
Ekonomski slom je okidač, ali nezadovoljstvo je duboko političko i kulturno.
Sankcije pogađaju narod više nego vlast i često jačaju represivne mehanizme.
Nedostatak organizovane alternative čini promjenu neizvjesnom i rizičnom.
Strano miješanje dodatno ugrožava demonstrante, čak i kada dolazi pod plaštom „pomoći“.
Narod traži promjenu sistema, ali put ka njoj ostaje nejasan.
Praktična primjena
Ova kriza podsjeća koliko su ekonomska pravda, politička odgovornost i suverenitet naroda međusobno povezani. Bez stvarnog prostora za reforme, pritisak se neminovno izlije na ulice, a tada cijenu najčešće plaćaju obični ljudi.
Završna misao
Iran danas ne traži savršenu budućnost, nego izlaz iz beznađa – a način na koji će svijet odgovoriti na taj vapaj odrediće hoće li patnja prerasti u obnovu ili u još dublju tragediju.
Primjedbe
Objavi komentar