Tema: Zavist
Zavist razara srca i ruši bratstvo, a liječi se vjerom i čišćenjem duše
Kratak uvod
Predavanje je jasno upozorenje na jednu od najopasnijih bolesti srca: hased (zavist). Govor ide redom: prvo definicija i šerijatski stav, zatim kur’anski i hadiski dokazi, uzroci i posljedice zavisti, pa praktičan stav muslimana prema zavidniku i način čišćenja srca, sve do završnih dova i poziva na bogobojaznost.
Glavni sažetak
Na samom početku naglašava se da je zavist velika pošast i ozbiljna nesreća koja se proširila među muslimanima, razbijajući ljubav i bratstvo (oko 00:00–00:30). Navodi se jasna zabrana Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: da se muslimani ne mrze, ne zavide, ne okreću jedni drugima leđa, ne prekidaju veze, nego da budu braća; te da nije dozvoljeno muslimanu da bojkotuje brata više od tri dana (oko 00:20–00:40). Odmah zatim dolazi definicija: zavist je želja da blagodat nestane od onoga kome je data, bilo dunjalučka ili vjerska blagodat (oko 00:40–01:00). Naglašava se da je to ružna osobina koja šteti i tijelu i vjeri, i da je u njoj nepravda prema muslimanima.
Potom se navode kur’anski dokazi o opasnosti nanošenja štete vjernicima i o zavisti kao preziru prema Allahovoj podjeli (oko 01:00–01:30), a zatim se objašnjava ajet o zavidnicima: “Zar zavide ljudima na onome što im je Allah dao…” (oko 01:20–02:10). U tefsiru Kurtubija se prenosi da su u ovom kontekstu zavidnici bili Jevreji, a “ljudi” se odnose na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; spominje se da su mu zavidjeli na vjerovjesništvu i njegovim ashabima na imanu (oko 01:50–02:20). Predavač zatim povezuje tu duhovnu bolest s onim što se dešava u Palestini, ističući da se pred očima cijelog svijeta čini sramota i poniženje čovječanstva (oko 02:20–02:55), kao jedan od savremenih pokazatelja posljedica mržnje i zavisti.
Zatim se pojašnjava da je zavist prezrena osobina i da “jede dobra djela kao što vatra jede drva” (oko 03:00–03:20). Citira se izreka Hasana el-Basrija da nije vidio nasilnika sličnijeg potlačenom od zavidnika: stalna tuga, unutarnja vatra, briga koja ne prestaje (oko 03:17–03:35). Prenose se i riječi Abdullaha ibn Mes’uda: ne neprijateljuj prema Allahovim blagodatima, a to rade oni koji kvare ljudima ono što im je Allah dao (oko 03:32–03:50). Spominje se i značenje da je zavidnik neprijatelj Allahove blagodati, nezadovoljan Allahovom odredbom i podjelom (oko 03:45–04:10), uz stihove koji ukazuju da zavidnik u suštini prigovara Allahovoj mudrosti.
U nastavku predavač navodi snažan historijski podsjetnik: zavist je prvi grijeh počinjen na nebu i prvi grijeh počinjen na zemlji (oko 04:10–04:35). Na nebu: Iblisova zavist prema Ademu, alejhis-selam; na zemlji: Kabilova zavist prema Habilu. Spominje se tumačenje nekih mufessira da se u ajetu o “onima koji su nas zaveli” misli na Iblisa među džinima i Kabila među ljudima, kao pionire kufra i ubistva, a korijen toga je zavist (oko 04:35–04:55). Zatim se citira poznata mudrost: “Strpi se na zavisti zavidnika, jer tvoja strpljivost ga ubija; vatra jede samu sebe ako ne nađe šta da jede” (oko 04:55–05:10).
Potom predavanje uvodi važnu podjelu: zavist je dvije vrste – pokuđena i pohvalna (oko 05:10–05:55). Pokuđena je kada čovjek želi da blagodat nestane od brata muslimana, bez obzira da li želi da pređe na njega ili ne; suština je da mu smeta tuđe dobro. To je ono što je Allah pokudio, jer je u tome prigovor Allahu: kao da čovjek kaže da Allah nije dao kome treba (oko 05:23–06:05). Druga vrsta, koja se često zove “hasad” u govoru ali joj je pravo značenje “gibta”, jeste da čovjek poželi sebi sličnu blagodat, ali da ona ostane i drugome (oko 06:05–06:55). Kao dokaz se navodi hadis: “Nema zavisti osim u dvije stvari: čovjek kome je Allah dao Kur’an pa ga uči noću i danju, i čovjek kome je Allah dao imetak pa ga troši noću i danju.” Ovdje se pojašnjava da je to takmičenje u dobru, i spominje se da je Buhari tome dao naslov “poglavlje o poželjnom takmičenju (gibti) u znanju i mudrosti” (oko 06:20–06:55).
Zatim se postavlja ključna slika: kad Allah dadne bratu blagodat, ti si ili zavidnik ili neko ko se ispituje (oko 07:00–07:20). Zavist je haram u svakom slučaju, osim u specifičnoj situaciji kada blagodat dođe u ruke fasiqa ili kafira pa je koristi kao alat za smutnju, razdor i nanošenje štete ljudima; tada čovjek ne “mrzi blagodat kao blagodat”, nego mrzi zlo koje se tom blagodati proizvodi (oko 07:20–07:45). Gibta je dozvoljena: poželjeti dobro sebi bez želje da se drugome oduzme.
U nastavku se zavist opisuje kao svojevrsno neprijateljstvo prema Allahu, jer zavidnik mrzi ono što Allah voli i želi da nestane ono što je Allah dao (oko 07:55–08:25). Zato se spominje da je Iblis Allahov neprijatelj jer su mu grijeh pokrenuli oholost i zavist. Liječenje tih bolesti (kibra i haseda) vezuje se za spoznaju Allaha, tevhid, zadovoljstvo odredbom i povratak Allahu (oko 08:20–08:40).
Zatim predavač navodi uzroke zavisti (oko 08:40–11:40). Prvi: neprijateljstvo i mržnja – kad se srce ukopa u animozitet, radost zavidnika je u tuđoj nesreći, a tuga u tuđem dobru. Drugi: oholost i umišljenost – čovjek ne podnosi da mu “vršnjak” bude iznad njega ili uspješniji. Treći: ljubav prema položaju i slavi – želi biti jedini “veliki” u svom polju, pa mu smeta svaka konkurencija. Četvrti: pohlepa i škrtost duše – smeta mu da bilo ko ima dobro, kao da se blagodati uzimaju iz njegovih ruku. Spominje se izreka da je škrtac onaj ko škrtari svojim imetkom, a “šuhh” (krajnja škrtost) je kad čovjek škrtari prema tuđem imetku, tj. smeta mu što drugi imaju (oko 11:00–11:20). Također se naglašava da zavist često izbija među “jednakima”: učenjak zavidi učenjaku, trgovac trgovcu, poljoprivrednik poljoprivredniku – jer se takmiče za isti cilj, a korijen svega je ljubav prema dunjaluku; dok na Ahiretu nema takve tjeskobe (oko 11:10–11:45). Spominje se i pravilo: što je veća blagodat na čovjeku i što je njegov fadl očitiji, to je više zavidnika (oko 11:45–12:05).
Nakon uzroka dolaze plodovi i štete zavisti (oko 12:05–13:45). Najopasniji plod je zlopamćenje i duboka mržnja, a kao primjer se navodi priča o Jusufu, alejhis-selam: braća su iz zavisti planirala ubistvo ili bacanje u daleku zemlju, pa je zavist razbila porodicu i proizvela dugotrajnu patnju (oko 12:20–12:55). Zatim se spominje da je i ubistvo Osmana, radijallahu anhu, bilo potaknuto zavišću prema njegovom položaju (oko 12:55–13:10). Iz zavisti se rađaju prekidanje odnosa, ogovaranje, laž, potvora, pa čak i fizičko zlostavljanje, i podsjeća se na opći princip: musliman je brat muslimanu – ne čini mu nepravdu, ne ostavlja ga, ne ponižava ga (oko 13:15–13:35). Spominje se i citat Ibn Tejmijje iz “Medžmu’ul-fetava” uz ajet o ensarijama: “ne nalaze u svojim prsima potrebu (zavist) zbog onoga što je dato drugima” (oko 13:35–14:05), čime se ističe veličina srca koje se ne guši zbog tuđih blagodati.
Potom se navodi snažan dio: zavidnik dobija pet kazni prije nego što zavist ikako dotakne onoga kome zavidi (oko 14:08–14:40). Spominju se: stalna tuga koja ne prestaje, nesreća bez nagrade, poniženje i prezrenost, srdžba Gospodara, te uskraćenost tewfika na Danu kada koristi samo srce čisto od zlobe, zavisti i pakosti. Na kraju prvog dijela slijede dove za čišćenje srca i oprost (oko 14:40–15:10).
U drugom dijelu (oko 15:30–16:30) ponavlja se poziv na takvaluk, te se spominje komentar Kurtubija na “i od zla zavidnika kad zavidi”: zavidnik ne šteti dok zavist drži u sebi, ali postaje opasan kad je pretvori u postupke, pa počne tragati za manama, pratiti posrnuća i proganjati onoga kome zavidi. Spominje se značenje: ako zavidiš, ne prati tuđe sramote.
Zatim se navodi da je zavidnik neprijatelj Allahove blagodati, te se spominje mudrost da “zavidnik ratuje sa svojim Gospodarom” na više načina: mrzi tuđu blagodat, prigovara Allahovoj podjeli, suprotstavlja se Allahovoj volji, želi rušenje Allahovih prijatelja, i pomaže Iblisu (oko 16:45–17:30). Prenosi se i upozorenje da zavidnik u društvu stiče samo kajanje, kod ljudi mržnju, u osami tugu, na Ahiretu žalost, a kod Allaha udaljenost (oko 17:30–17:50). Spominje se i predaja da Allah ne prima dovu onome ko jede haram, ko ustrajava u ogovaranju, i ko u srcu nosi zlobe ili zavist prema muslimanima (oko 17:50–18:15).
Zatim dolazi poučna priča (oko 18:15–22:10): čovjek je stajao uz kralja i stalno ponavljao mudrost: “Učini dobro dobročinitelju, a onome ko čini zlo – dovoljno mu je njegovo zlo.” Jedan zavidnik mu pozavidi, pa kod kralja potvori da taj čovjek tvrdi da kralj ima ružan zadah. Dogovorili su “test”: ako čovjek stavi ruku na nos kad priđe kralju, to je “dokaz”. Zavidnik ga je prethodno nahranio hranom s bijelim lukom, pa je čovjek, iz pristojnosti, stavio ruku na usta/nos da ne bi kralj osjetio miris. Kralj je povjerovao potvori i napisao pismo upravniku da nosioca pisma ubije i odere. Čovjek nije znao sadržaj. Na putu ga susreće isti zavidnik, traži pismo misleći da je nagrada, čovjek mu ga daje, i na kraju zavidnik biva ubijen po kraljevoj naredbi. Kad se istina razotkrila, kralj vraća prvog čovjeka na njegovo mjesto, potvrđujući: “Zlo mu je bilo dovoljno” (oko 21:30–22:10). Poruka je jasna: potvora i zavist se često vrate na onoga ko ih nosi.
U završnici se daje praktičan stav muslimana prema zavidniku (oko 22:10–23:10): obuzdati srdžbu, preći preko ljudi, spojiti to dvoje – jer Allah voli dobročinitelje. Ne uzvraćati zlo zlom; ko oprosti i popravi, nagrada mu je kod Allaha. Uči se i da se od Allaha traži čišćenje srca i za sebe i za druge, jer to je osobina muhsina.
Kao lijek protiv zavisti, naglašava se iskrena predanost Allahu: onaj ko je iskren prema Allahu ne nosi u srcu zavist i zlobu prema muslimanima (oko 23:05–23:25). Zatim se ističe važnost zadovoljstva Allahovom odredbom, jer zadovoljstvo otvara vrata “sigurnosti srca” i čisti srce od prevare, zlobe i pakosti (oko 23:15–23:35). Spominje se i Kur’an kao lijek i šifa za ono što je u prsima, te podsjetnik na kaznu onima koji uznemiravaju muslimane (oko 23:35–24:05). Kao praktičan temelj, navodi se dova vjernika: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj… i ne stavljaj u naša srca zlobe prema vjernicima” (oko 24:00–24:20). Zaključuje se da je čistoća srca jedna od najvećih čistoća, i da se ummet neće oporaviti dok se srca ne očiste i ne zbiju u bratstvo (oko 24:20–24:55). Pred kraj slijede dove: da Allah uljepša iman u srcima, omrazi nevjerstvo i grijehe, popravi duše, očisti ih i da dočekamo Ramazan (oko 25:00–25:25).
Pokrivenost transkripta
Pokriveno:
00:00–05:10 – definicija zavisti, dokazi, historijski korijeni
05:10–11:45 – vrste zavisti (pokuđena/gibta) i uzroci
11:45–15:10 – posljedice zavisti i kazne za zavidnika, dove
15:10–22:10 – zavist kao rat s Allahovom odredbom, priča o kralju i zavidniku
22:10–25:25 – stav muslimana, lijekovi, dove i završetak
Transkript je obrađen do kraja; nema očigledno prekinutih dijelova, osim manjih mjesta gdje je izgovor u audio-transkriptu neprecizan, ali smisao cjeline je jasan.
Ključne pouke
Zavist je prigovor Allahovoj podjeli i zato razara vjeru prije nego što dotakne drugoga.
Gibta je dozvoljena: poželi sebi dobro, ali ne želi da se drugome oduzme.
Korijen zavisti je ljubav prema dunjaluku, položaju i nadmetanju iz oholosti.
Zavidnik najviše kažnjava sam sebe: živi u stalnoj vatri, brizi i poniženju.
Lijek je u takvaluku, zadovoljstvu odredbom, dovama, Kur’anu i čišćenju srca.
Praktična primjena
Kad vidiš tuđu blagodat, prvo prepoznaj šta se budi u tebi: zavist ili gibta. Ako osjetiš gorčinu, liječi je zahvalnošću Allahu i dovom za brata, jer to reže zavist u korijenu. Ne pretražuj tuđe mahane, ne hrani srce poređenjem, i ne uzvraćaj zlo zlom, jer srce koje se “hrani” tuđim padovima brzo ogugla i na vlastite grijehe.
Završna misao
Najveća pobjeda nije da tuđa blagodat nestane, nego da srce ostane čisto, zadovoljno Allahovom odredbom i sigurno od zlobe, jer na Dan susreta koristi samo “srce koje je zdravo.”
Primjedbe
Objavi komentar