Zašto te dunjalučki ciljevi uvijek na kraju „ohlade“, i gdje je stvarni smisao života?

 

Tema: Smisao života

Zašto te dunjalučki ciljevi uvijek na kraju „ohlade“, i gdje je stvarni smisao života?

U ovom predavanju se govori o jednoj bolesti savremenog čovjeka: ljudi tragaju za smislom, ali ga često traže na pogrešnim mjestima. Govornik korak po korak objašnjava zašto dunjalučki uspjesi ne mogu trajno ispuniti srce, te zašto se istinski mir nalazi samo u vjeri i robovanju Allahu, uz podsjećanje na ahiretsku odgovornost i primjere onih koji su istinu tražili do kraja.

Predavanje počinje (oko 00:00:00) podsjećanjem da ljudi uistinu tragaju za smislom života, ali da mnogi taj smisao vežu za „marginalne stvari“ koje uopće ne rješavaju suštinu čovjekovog postojanja. Allah je dao čovjeku razum i različite sposobnosti (oko 00:01:08), pa shodno tome ljudi biraju različite ciljeve: neko želi biti milioner, neko državni službenik, profesor, policajac, zanatlija. Govornik ovdje ne ismijava rad ni trud, nego pokazuje koliko ljudi znaju biti spremni da žrtvuju vrijeme, zdravlje, porodicu i imetak da dođu do cilja (oko 00:02:21).

Zatim dolazi ključna scena: kada čovjek ostvari cilj, često osjeti hladnoću i prazninu. Govornik navodi da je više puta slušao ljude koji su postigli ono što su dugo ganjali, pa na kraju kažu: „To mi je brzo ohladilo“ (oko 00:02:45). Kao primjer spominje univerzitetskog profesora koji nakon doktorata shvati da tek tada zapravo počinje stvarno traganje za znanjem, jer formalno obrazovanje završi, a znanje je cijeli život (oko 00:03:02). Tu je i primjer čovjeka koji je sanjao da kupi novi automobil (oko 00:03:28–00:04:14): radi u Evropi, zaradi, kupi auto, sjedne u njega, i prije nego dođe kući već se pita: „Je li ovo bio cilj? Je li gomila lima bila cilj mog života?“ I već mu to „ohladi“. Poruka je oštra: čovjek može dobiti ono što želi, a opet osjetiti da nije dobio ništa što ga drži iznutra.

U tom dijelu (oko 00:04:28–00:04:55) spominje se i tvrdnja da radost od nekih dunjalučkih stvari traje kratko, pa čovjek brzo izgubi onu početnu sreću. I odmah se pravi važna ravnoteža: ovo ne znači da ne treba imati ciljeve, niti da je haram biti vrijedan i uspješan. Poenta je da se čovjek mora pitati: šta je ono što će me učiniti sretnim stalno – i dok stičem imetak, i dok se umaram, i dok odgajam djecu, i dok trpim ljude, i u odnosu prema muslimanima i nemuslimanima (oko 00:04:55–00:05:21). Dakle, nije stvar samo u „trenutku uspjeha“, nego u stalnoj unutrašnjoj ispunjenosti.

Ovdje govornik (oko 00:05:21–00:06:03) navodi jasan odgovor iz Kur’ana: „Zaista se srca smiruju kada se Allah spomene.“ Iman je blagodat koja smiruje srce u svim situacijama, čak i u teškim trenucima za koje čovjek misli da ih neće moći izdržati. Dunjalučki ciljevi su samo jedna stepenica, ali nisu osnova zbog koje čovjek postoji.

Zatim dolazi snažan kontrast (oko 00:06:03–00:07:20): u govornikovoj kući sjedi milioner i kaže mu nešto u smislu: kad bi se samo „slatko nasmijao“, ljudi bi pomislili da on s milionom mora biti sretan. A onda govornik opisuje starca koji živi od penzije: petak je, džuma, on se lijepo uredi, stavi kapu, osmijeh od uha do uha, ide lagano u džamiju, poslije sjedi s nekim čovjekom na kafi, vraća se sretan kući. A moguće je da mu skoro sva penzija ode na lijekove (oko 00:06:49–00:07:02). Poenta je jasna i bolna: sreća ne stoji u gomili imetka, titulama, funkcijama, niti u formalnom obrazovanju. To su stvari koje mogu pomoći, ali ne mogu napuniti srce.

Potom se težište potpuno prebacuje na suštinu: Allah kaže da nije stvorio džine i ljude osim da Mu robuju (oko 00:07:20–00:08:33). Ako je svrha postojanja robovanje Allahu, onda čovjek mora svoj život podrediti tome. Govornik objašnjava praktično: ako stičeš znanje kao ibadet, osjetit ćeš zadovoljstvo; ako odgajaš djecu kao robovanje Allahu, osjetit ćeš ispunjenost; ako zarađuješ halal imetak i hraniš porodicu halal, to postaje slatko, makar bilo teško (oko 00:07:42–00:08:15). Dakle, nije problem u poslu, porodici, učenju – problem je u tome da čovjek radi sve to bez Allaha, kao da je sam sebi svrha.

U dijelu oko 00:08:33–00:10:08 govornik govori o praznini: bez vjere čovjek osjeća potištenost i rupu u duši koju ne može popuniti ništa drugo. Spominje se i primjer žene koja plače iako imaju sve: ona je fakultetski obrazovana, muž funkcioner, sinovi studiraju, kuće i auta – ali kaže: „Mi nemamo ništa.“ Ovo nije govornikov sud, nego njen vlastiti opis života. I ovdje se udara u srž: kad se zanemari suština, čovjek može imati sve, a biti unutra slomljen.

Nakon toga (oko 00:10:08–00:15:33) dolazi ozbiljno upozorenje: ljudi nekad misle da rade najbolje, a u stvarnosti se varaju. Govornik navodi ajete i upozorava na one koji ne vjeruju u Allahove dokaze i susret s Njim, pa im djela propadaju. Zatim slijedi snažan poziv na razmišljanje o Allahovim znakovima u stvorenome: nebesa kako su uzdignuta, planine kako su učvršćene, zemlja kako je prostrta (oko 00:11:43–00:12:46). Poenta: Allah šalje čovjeku opomene kroz životne puteve, pa pitanje nije „dolazi li opomena“, nego hoće li je čovjek uzeti.

Govornik spominje (oko 00:13:13–00:14:13) primjer čovjeka koji se dvoumio hoće li doći na tribinu; na kraju dođe i kaže da mu se život potpuno promijenio, i da je Allah u njegovo srce ulio iman. Time se pokazuje kako mala odluka može biti prekretnica, i kako Allah vodi čovjeka putevima spoznaje. Zatim se naglašava ahiretska pravda (oko 00:14:26–00:15:09): zar da sva nepravda prođe bez poravnanja? Svi ćemo biti dovedeni pred Allaha i polagati račun, i ništa neće ostati nerazjašnjeno. A oni koji su se rugali dokazima i poslanicima, kazna im je spomenuta (oko 00:15:09–00:15:51). Ovdje se jasno kaže: čovjek svojim djelima šteti samo sebi – dobro je za njega, grijeh je protiv njega.

U narednom dijelu (oko 00:16:04–00:18:49) daje se definicija dunjaluka: život na ovom svijetu je „zabava i igra“, a pravi život je na Ahiretu. Dunjaluk je kuća ispita, a džennetska kuća je vječna, bez poteškoća i neprijatnosti. Govornik čak spominje da će Allah stanovnike Dženneta poštedjeti neprijatnosti koje su vezane za nuždu (oko 00:17:09–00:17:28), naglašavajući potpunu razliku između prolaznog i vječnog.

Zatim navodi primjer sure El-Ankebut i poređenje sa paukovom mrežom (oko 00:17:38–00:18:13): paukova kuća je najslabija, pa se time aludira na slabost oslanjanja na dunjalučke „mreže“ i lažne sigurnosti. U istom toku se spominje i fitna – iskušenja – i da ljudi ne smiju misliti da će biti ostavljeni na miru samo zato što kažu „vjerujemo“ (oko 00:18:49–00:19:06). Ovo je udar na današnju komociju: mnogi muslimani misle da, čim klanjaju, „sve mora biti potaman“: pare, porodica, rahatluk. Govornik pita: ko je to rekao? Poslanici su imali najveća iskušenja, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, proživio je progone, zlostavljanja, hidžru, borbe – i u njegovoj sîri ne vidi se „period odmora“ u smislu povlačenja od borbe (oko 00:19:34–00:20:16). To je upozorenje da se smisao života ne mjeri udobnošću, nego ustrajnošću u istini.

Dalje (oko 00:20:53–00:21:49) govori se da Allah iskušenjima objelodanjuje ko govori istinu, a ko laže. Navodi se primjer Uhuda kada se oko tri stotine munafika odvojilo (oko 00:21:11–00:21:32). Poruka: iskušenja čiste safove. Zatim dolazi i upozorenje onima koji čine zlo i misle da će umaći (oko 00:22:04–00:22:44): ljudi se čak hvale grijehom – kockom, bludom, prevarom. A upozorava se i na teret: čovjek može nositi teret i za one koji ga slijede u grijehu. I zaključak: niko Allahu neće umaći, pa čovjek treba provesti život u svjesnosti odgovornosti i u činjenju dobrih djela (oko 00:22:53–00:23:07).

Zatim se spominje ajet o „lijepom životu“ (oko 00:23:57–00:25:21) i navode se mišljenja učenjaka: lijep život može značiti halal opskrbu, zadovoljstvo s onim što čovjek ima, sreću na dunjaluku, ili ahiretsku sreću u Džennetu. Govornik ovo veže za cijelu temu: ko radi dobro kao vjernik, Allah mu daje lijep život na način koji je Allahu poznat.

U najdužem i najživljem dijelu predavanja (oko 00:25:21–00:40:59) dolazi primjer Salmana el-Farisija, kao slika čovjeka koji je smisao života tražio do kraja. Salman je iz Asfahana u Iranu, iz vatropokloničke porodice, otac ugledan, brižan, čak ga čuva „kao kćerku“ (oko 00:26:28–00:26:44). Salman biva zadužen da održava vatru, ali jedan događaj mijenja tok: dok ide na imanje, prolazi pored crkve, čuje molitvu, uđe, zadrži se, otac ga traži (oko 00:27:17–00:28:05). Salman kaže ocu da oni „bolje obožavaju Boga“ nego što oni to rade. Otac se protivi i zatvara ga u okove da ga spriječi (oko 00:28:28–00:29:04). Ali Salman šalje poruku da ga obavijeste kad dođe karavana iz Šama, oslobađa se i odlazi (oko 00:29:04–00:29:25). Time se jasno pokazuje: on napušta sigurnost i luksuz radi istine.

U Šamu traži najučenijeg, služi sveštenika, ali otkriva da je pokvaren: skuplja sadaku i gomila zlato i srebro (oko 00:29:49–00:30:11). Kada umre, Salman ljudima pokaže riznice, pa ga oni zbog prevare čak ne ukopaju nego ga kazne (oko 00:30:41–00:31:07). Nakon toga Salman ide od učenjaka do učenjaka: Mosul, Nosaibin, Ammurija (oko 00:31:23–00:33:04), svaki put tražeći onoga ko je najbliži istini. Govornik ovdje naglašava: ovo je put traženja smisla života (oko 00:31:45–00:31:53) – napuštanje komfora radi spoznaje kako ispravno obožavati Allaha.

Kod učenjaka u Ammuriji dobija presudnu vijest (oko 00:33:20–00:34:25): više nema nikog na tom putu, ali se približava vrijeme novog poslanika. Daje mu precizne znakove: pojavit će se u zemlji Arapa; preselit će se u zemlju palmi između dvije „harre“; prima darove, ali ne prima sadaku; između ramena ima pečat poslanstva. Salman skuplja nešto imetka, dogovori s Arapima da ga povedu, ali oni ga prevare i prodaju kao roba (oko 00:34:34–00:35:17). Ovdje je poruka surova: čovjek koji je bio iz ugledne kuće postaje rob, i sve to trpi radi istine. Govornik jasno kaže: smisao nije u imetku ni položaju (oko 00:35:17–00:35:27).

Salman biva preprodan i dolazi u Medinu, prepoznaje mjesto (oko 00:35:54–00:36:01), ali Poslanik je još u Mekki. Kada se približi Hidžra, Salman je na palmi, čuje vijest da se ljudi skupljaju oko čovjeka koji tvrdi da je poslanik (oko 00:36:25–00:36:44). Silazi, pita, vlasnik ga udara jer se miješa (oko 00:36:50–00:37:13). Ipak, Salman skuplja datule, ide u Kuba i testira znak: donosi sadaku, Poslanik je ne jede nego dijeli ashabima (oko 00:37:21–00:37:59). Drugi put donosi poklon, Poslanik jede – drugi znak (oko 00:38:07–00:38:31). Ostaje treći: pečat poslanstva. Na dženazi Salman ide iza Poslanika pokušavajući vidjeti između plećki; Poslanik shvata i otkriva mu pečat (oko 00:38:41–00:39:27). Salman ga zagrli, poljubi, plače od sreće (oko 00:39:39–00:39:53). Tada priča svoj put ashabima, a poruka je jasna: vi ste napustili svoja ognjišta, ali pogledajte šta je ovaj čovjek prošao tražeći smisao (oko 00:40:02–00:40:27). Salman ostaje živ do vremena Osmana, radijallahu anhu (oko 00:40:40–00:40:50), i postaje primjer u ustrajnosti.

Pred kraj (oko 00:41:09–00:47:12) govornik navodi i savremeni primjer kolege iz Medine, porijeklom iz Gabona, iz poznate kršćanske porodice. On u biblioteci vidi prijevod Kur’ana na maternjem jeziku, uzme da uporedi s evanđeljem, pa nakon dugog, „studioznog“ pristupa odluči primiti islam (oko 00:41:54–00:42:35). Porodica mu uzima auto, imetak, pasoš, sve, i ostavlja mu samo odjeću koju nosi (oko 00:42:35–00:42:51). Opisuje i poniženja, čak situaciju kad klanja a majka polije vodu (oko 00:42:57–00:43:08), te koliko je bio blizu smrti. Na kraju nekako nađe pasoš i bježi bez da ikoga obavijesti (oko 00:43:25–00:43:35). Odlazi u Indiju i priključuje se džematu teblig (govornik usput napominje da tu ima pogrešnih stvari, ali on je vidio muslimane i priključio se) (oko 00:43:42–00:44:02).

Kasnije pokušavaju ući u Gabon, ali ih zbog izgleda i turbana vraćaju s aerodroma (oko 00:44:12–00:44:32). Drugi put, kad on da gabonski pasoš, službenik podigne glavu, prepozna ga i šokira se: „Jesi li živ?“ (oko 00:44:54–00:45:06). Puste ih da uđu. On se smješta u hotel, ne ide odmah porodici, smiruje se, kupuje poklone, pa tek onda odlazi (oko 00:45:30–00:46:12). Porodica ga dočeka, i kasnije – prema govornikovom kazivanju – oni primaju islam (oko 00:46:18–00:46:31). Govornik spominje i da mu je supruga kasnije poginula u nesreći (oko 00:46:31–00:46:42). Ovaj primjer služi da ojača prisutne: mnogo je ljudi koji su prošli teško, ali su ostali postojani u vjeri.

Završnica predavanja (oko 00:47:12–00:50:55) vraća se na praktičnu poruku: treba tragati za ispravnom naukom – učiti kako ispravno obožavati Allaha. Ko nauči kako se ispravno robuje, uložit će trud da tako i radi. Govornik spominje da ljudi često ne osjećaju slast u ibadetu, ali ako čovjek očisti djela i posveti se, Allah mu olakša činjenje dobrih djela (oko 00:48:10–00:48:47). Navodi se i primjer starca preko 90 godina koji kaže da mu je „oslabio iman“ jer je ranije učio 13.000 salavata dnevno, a sad „samo“ 7–8 hiljada (oko 00:48:53–00:49:22). Time se poručuje da postoje ljudi koji imaju različite ibadete: neko mnogo uči, neko klanja noćni namaz, neko je dobročinitelj prema komšijama i roditeljima. Allah je svakome olakšao određena dobra djela, pa se čovjek treba držati onoga što mu je Allah otvorio (oko 00:49:40–00:50:07). Na kraju su dove da Allah oprosti, smiri porodice, uvede u Džennet i Firdevs, i podari „lijep život“ za uloženi trud i pažnju (oko 00:50:11–00:50:55).

Pokrivenost transkripta:

• 00:00–05:42: potraga za smislom, dunjalučki ciljevi i njihova „hladnoća“, odgovor u zikru i imanu

• 05:42–15:51: sreća i imetak, suština robovanja, praznina bez vjere, opomene i ahiretski obračun

• 15:51–23:07: dunjaluk kao igra, Ahiret kao pravi život, iskušenja i čišćenje safova, hvalisanje grijehom

• 23:07–40:59: „lijep život“ u ajetu i primjer Salmana el-Farisija do primanja islama

• 41:09–50:55: savremeni primjer obraćenika iz Gabona, poruke o ispravnoj nauci, olakšanju ibadeta i završne dove

Ključne pouke

• Dunjalučki uspjeh ne liječi unutrašnju prazninu: imetak, titule i položaji brzo „ohlade“ ako nisu povezani s vjerom.

• Smisao života je robovanje Allahu: kada posao, porodica i trud postanu ibadet, dolazi trajna ispunjenost.

• Dunjaluk je ispit, a Ahiret stvarni život: nepravda neće ostati bez poravnanja, svaki čovjek će stati pred Allaha.

• Iskušenja razdvajaju iskrene od lažnih: vjera nije parola, nego postojanost pod pritiskom.

• Istina se traži s ustrajnošću: Salman el-Farisi i savremeni primjer pokazuju da se smisao ne nalazi bez žrtve.

Praktična primjena

Ove poruke se primjenjuju tako što čovjek prestane mjeriti vrijednost života samo rezultatom, titulom ili stanjem na računu, i počne mjeriti namjerom i odnosom prema Allahu. Kada se svakodnevne obaveze – posao, porodica, učenje, pomaganje ljudima – svjesno vežu za halal, iskrenost i bogobojaznost, onda i umor dobija smisao, a srce dobija stabilnost koja ne zavisi od vanjskih promjena.

Završna misao

Ko traži smisao mimo Allaha, stalno će nešto juriti i stalno će ostajati prazan, a ko svoj život pretvori u robovanje Gospodaru, naći će smirenost i onda kada je teško, jer će znati zašto živi i kuda ide.