Tema: Uspjeh
Zašto se “vrata uspjeha” nekome zatvaraju – i kako ih opet otvoriti prije nego bude kasno?
Kratak uvod
Ovaj govor udara direktno u srž: ljudi se žale da im se život “zatvorio”, da nema bereketa, da ne ide, da se vrata hajra ne otvaraju – a rijetko ko se pita zbog čega. Predavač prenosi riječi jednog učenjaka koji je nabrojao šest uzroka zbog kojih se vrata uspjeha zatvaraju, i kroz primjere pokazuje kako se čovjek može prepoznati u tim uzrocima. Govor je istovremeno opomena i putokaz: šta prestati raditi i kako se vratiti Allahu prije nego dođe trenutak kada se više ništa ne može popraviti.
Glavni sažetak
Na početku (oko 00:00:00) predavač prenosi riječi učenjaka koji je rekao da se “vrata uspjeha” zatvaraju zbog šest stvari. Poruka je jasna: ako čovjek vidi da mu se u životu zatvaraju putevi hajra, da mu se dobro ne prima, da mu srce nema stabilnosti, da mu se bereket gubi – moguće je da je upao u jednu ili više ovih tačaka. Nije poenta da se krivica prebaci na “sudbinu” i da se čovjek sažalijeva, nego da se pogleda unutra i prepozna uzrok.
Prva stvar (oko 00:00:18–00:02:23) jeste da čovjek postane zauzet blagodatima, a zaboravi Onoga koji daje blagodati. Predavač to reže bez milosti: imaš imetak, kuću, auto, djecu, mogućnosti – i sav si “u blagodati”, ali nisi u zahvalnosti. Baviš se time da sačuvaš, povećaš, pokažeš, planiraš, ulažeš… a ne koristiš blagodat u Allahovoj službi. Kao primjer navodi bogatstvo: imetak je velika blagodat, ali ako čovjek njime ne zahvaljuje kroz halal, kroz pomaganje, kroz ibadet i kroz služenje dobru, tada se pretvara u okupaciju koja ubija bereket. Slično navodi i djecu: nema ništa loše u tome da se planira njihova budućnost, škola, sigurnost i opskrba, ali ako te to odvede od učenja djece vjeri, Kur’anu i odgoju, onda si zauzet blagodatom, a zanemario si zahvalnost za blagodat.
Predavač zatim precizno definiše šta znači zahvalnost, i ne ostavlja prostor za izgovore (oko 00:02:23–00:04:37). Zahvalnost ima tri sloja: srcem, jezikom i djelima. Zahvalnost srcem znači priznati i vjerovati da je svaka blagodat od Allaha, a ne od “mog diplome”, “mog šlifa”, “mog plemena”, “mog oca”, “moje pameti”. Čovjek radi, uči i trudi se, ali uspjeh vraća Allahu i time srce postaje skromno. Zahvalnost jezikom je stalno izgovaranje istinske, iskrene zahvalnosti, posebno “elhamdulillah”. Predavač ovdje kritikuje površno “elhamdulillah” koje ljudi izgovore mehanički, čak i kad se žale ili kad im je srce puno prigovora. Podsjeća da se vjernik u svakoj situaciji uči reći: siromašan – zahvalan, bogat – zahvalan, zdrav – zahvalan, bolestan – zahvalan. To nije gluma, nego uvjerenje da Allahova mudrost stoji i iza onoga što boli.
Treći sloj zahvalnosti, zahvalnost djelima (oko 00:04:37–00:06:22), jeste da čovjek blagodati koristi u Allahovoj poslušnosti, a ne u neposlušnosti. Predavač navodi oči i uši: Allah ti dao vid – a ti gledaš haram; Allah ti dao sluh – a ti puniš sebe onim što truje srce. I izgovara jednu gorku istinu: ljudi ne cijene ono što imaju dok ne izgube, ili dok ne vide nekoga kome je to uskraćeno. Spominje primjer čovjeka koji je došao u džamiju i rekao da mu je san da čuje imamovu tilavet, ali je gluh i samo prati kretanje drugih. Ovdje predavač pojačava opomenu: koliko se ljudi “probudi” tek kad ih pogodi bolest, nesreća ili gubitak – tada obećavaju hidžab, tada obećavaju džamiju, tada obećavaju promjenu. A pitanje koje para obraz: zašto nisi došao Allahu dok ti je davao zdravlje i mogućnost?
Nakon prve tačke predavač prelazi na drugu stvar koja zatvara vrata uspjeha (oko 00:06:22–00:08:20): sticanje znanja bez djela. Ovdje je govor oštar: seminari, dersovi, predavanja, konferencije – čovjek je “svuda”, ali promjene nema. On sluša, pamti, skuplja informacije, ali kada dođe do primjene – ništa. Predavač navodi poređenje s doktorom: zamisli da neko 10–12 godina uči medicinu, diplomira s odličnim uspjehom, okači diplomu na zid i ode spavati – nikad ne liječi čovjeka. Tako isto, u vjeri, znanje bez djela postaje teret, a ne svjetlo. Posebno upozorava na pogrešnu namjeru: da čovjek traži znanje samo da bi ga zvali učenim, da bi se pokazivao u društvu i pričao – a ne da bi se popravio. Predavač prenosi tešku opomenu: ako je namjera pokazivanje, to vodi u propast, a ne u nagradu. Zato se spominje dova da Allah da znanje od kojeg ima koristi i djelo po tom znanju.
Treća stvar (oko 00:08:20–00:10:18) jeste žurba u grijeh, a odlaganje tevbe. Predavač kaže da bi trebalo biti obrnuto: kad dođe grijeh, čovjek treba zastati, premisliti, bojati se, oklijevati; a kad dođe tevba, treba žuriti. On daje realne primjere: čovjek čini velike grijehe, ne klanja farzove, ali kaže “Ramazan je za pedeset i nešto dana – tad ću krenuti”. Ili: “krenut ću kad završim školu”, “kad se oženim”, “kad dobijem dijete”, “kad se preselim”… kao da ima ugovor s melekom smrti. Predavač ovdje razotkriva laž šejtana: odgađanje pokajanja uz stalno tonjenje u grijehu. Zatim veliča Allahovu milost u tome što je tevba otvorena uvijek i svugdje. Postavlja snažnu sliku: zamisli da se tevba može činiti samo u Mekki, pa čovjek mora putovati da se pokaje – a može umrijeti prije puta. Ili da je tevba dozvoljena samo četvrtkom u 4 ujutro – pa ko garantuje da će živ dočekati? Poenta je: Allah je otvorio vrata tevbe u svakom trenutku; ko to odgađa, sam sebi zatvara vrata.
Četvrta stvar (oko 00:10:18–00:11:30) jeste hvalisanje poznanstvom s dobrima bez oponašanja dobrih. Predavač opisuje pojavu: “ja znam tog šejha”, “imam sliku s njim”, “imam njegov broj”, “družili smo se” – ali ponašanje je suprotno onome čemu taj dobri čovjek poziva. Posebno spominje da se ovo pojačalo kroz društvene mreže: ljudi skupljaju “blizinu” dobrima kao ukras, ali ne skupljaju djela. Predavač podsjeća da je jedna od najvećih blagodati imati dobro društvo: takvi ljudi te povuku kad kloneš i zaustave kad kreneš u zlo. Ako je čovjek okružen dobrima, a ostaje isti – to je znak da se hvali formom, a mrzi suštinu.
Peta stvar (oko 00:11:40–00:14:03) jeste trčanje za dunjalukom dok dunjaluk bježi od čovjeka. Predavač opisuje stanje mnogih: nivo, pozicija, plata, promocija – bez kraja, bez “dosta”. Zatim navodi priču kao slikovitu opomenu: ljudi se tuku oko dunjaluka, vlast i strast prelaze s čovjeka na čovjeka, sve do najviših nivoa, a na kraju dunjaluk kaže: “Ja sam dunjaluk, nikad me nećete stići.” Poenta je brutalno tačna: ko dunjaluk uzme kao cilj, umire umoran, a cilj mu stalno bježi.
Tu predavač ubacuje hadis o pohlepi (oko 13:24–13:43): da kada bi čovjek imao dolinu zlata, poželio bi dvije, i da ga ništa ne zasiti osim zemlje u kaburu. Ovim on ruši iluziju “kad budem imao dovoljno”. Ne postoji dovoljno za srce koje nije naučeno zadovoljstvu. Zato kaže: dok je čovjek živ, tražit će više, ako mu dunjaluk upravlja željama.
U nastavku (oko 00:14:25–00:15:27) predavač podsjeća na najodvratniji paradoks: od rođenja znamo da ćemo umrijeti. Presuda je već izrečena – svi ćemo umrijeti – samo je vrijeme izvršenja poznato Allahu. I pored toga, ljudi su ovisni o dunjaluku, kao da se neće ništa završiti.
Šesta i posljednja stvar (oko 00:15:07–00:17:32) jeste da ahiret ide prema nama, a mi bježimo od njega. Predavač to opisuje slikom: svaki udah nas približava putu prema mezarju. I onda spominje bolnu pojavu: kada se govori o smrti, ljudima je muka, govore “pusti nas”, “ne kvari nam raspoloženje”; ali kada se spomenu dionice, auta, nekretnine i novac – tada oči zasjaje i tada se “živi”. Predavač podsjeća na Poslanikov savjet da se često spominje rušitelj užitaka, smrt, jer ona vraća čovjeka u realnost.
Zatim donosi konkretan podsjetnik (oko 00:17:14): spominje mladića od 24 godine koji je nedavno preselio. Poruka je direktna i hladna, baš kako treba biti: nemoj da te zavara mladost, ljepota, zdravlje, snaga. Svako ko kaže “ja imam još dugo” govori istim jezikom kojim su govorili oni koje je smrt pokupila iznenada. Ahiret dolazi sigurno; samo Allah zna kada. Zato je završna dova (oko 00:17:32–00:17:51) da Allah otvori vrata uspjeha, olakša ono što voli i da čovjeku da sposobnost da radi ono što Ga zadovoljava.
Pokrivenost transkripta:
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–06:22 (prva tačka: zauzetost blagodatima; definicija zahvalnosti srcem, jezikom i djelima; primjer gubitka blagodati)
Obrađeno: 06:22–08:20 (druga tačka: znanje bez djela; pogrešna namjera u traženju znanja)
Obrađeno: 08:20–10:18 (treća tačka: žurba u grijeh, odlaganje tevbe; ljepota tevbe)
Obrađeno: 10:18–11:30 (četvrta tačka: hvalisanje dobrima bez oponašanja; vrijednost dobrog društva)
Obrađeno: 11:40–14:03 (peta tačka: trčanje za dunjalukom; priča i hadis o nezasitosti)
Obrađeno: 14:25–kraj (šesta tačka: bježanje od ahireta; spominjanje smrti; završna dova)
Ključne pouke
Zauzetost blagodatima bez zahvalnosti je jedan od najbržih načina da se zatvore vrata bereketa.
Znanje bez djela nije napredak nego dokaz protiv čovjeka, posebno ako je namjera pokazivanje.
Grijeh se ne radi “brzo”, a tevba “sutra” – tevba se žuri, jer život nema garanciju.
Poznavati dobre ljude nije čast ako ih ne slijediš; dobro društvo je blagodat samo kad utiče na tebe.
Ko dunjaluk uzme kao cilj, umire iscrpljen; a ko se sjeća smrti, vraća se stvarnim prioritetima.
Praktična primjena
Poruka govora se može živjeti tako što čovjek počne vraćati blagodati u Allahovu službu: imetak kroz halal i pomaganje, djecu kroz odgoj u vjeri, zdravlje kroz poslušnost. Uz to, znanje treba odmah pretvarati u jednu malu promjenu, tevbu ne odgađati, i svjesno birati društvo koje će čovjeka popravljati, a ne uspavljivati. Najvažnije je da dunjaluk ostane sredstvo, a ahiret cilj, jer svaki dan nas, htjeli mi ili ne, vodi prema kraju.
Završna misao
Vrata uspjeha se ne otvaraju onome ko se samo žali, nego onome ko se iskreno popravi: zahvali na blagodatima, radi po znanju, požuri s pokajanjem, slijedi dobre, ne robuje dunjaluku i ne bježi od sjećanja na smrt koja već ide prema njemu.
Primjedbe
Objavi komentar