Tema: Tevhid (robovanje Allahu)
Naslov
Tevhid uluhijje: suština zbog koje smo stvoreni i granica između imana i širka
Kratak uvod
Ovo predavanje predstavlja temeljno i iscrpno pojašnjenje tevhida uluhijje – izdvajanja Allaha u svim vidovima ibadeta. Predavač, oslanjajući se na Kur’an, sunnet i razumijevanje islamskih učenjaka, pokazuje da je najveća zabluda čovjeka to što priznaje Allaha kao Stvoritelja, ali Mu u praksi ne robuje isključivo, čime se ruši sama srž vjere.
Glavni sažetak
Predavanje započinje snažnim kur’anskim podsjećanjem na blizinu Sudnjeg dana i potrese koji će zahvatiti Zemlju (oko 00:00–00:40). Zemlja će biti potresena, planine će se kretati poput oblaka, a sav poredak koji ljudi danas smatraju stabilnim nestat će. Ovim uvodom predavač želi probuditi svijest da govor o tevhidu nije teorija, nego pitanje spasa i propasti.
U uvodnim minutama (oko 01:00–03:00) naglašava se da je suština svih poslanica i svih nebeskih knjiga – izdvajanje Allaha u robovanju. Tevhid nije apstraktan pojam, nego temelj svakog ispravnog vjerovanja. Posebno se ističe da su ljudi često skloni da vjeru svedu na emociju, tradiciju ili formalno izjašnjavanje, dok je u stvarnosti tevhid praktična stvar koja se ogleda u ponašanju, strahu, nadi, osloncu i pokornosti.
Zatim se (oko 07:40–08:40) jasno definiše pojam tevhida uluhijje: to je usmjeravanje svih oblika ibadeta isključivo Allahu. Nema ibadeta koji se smije uputiti bilo kome drugom. Ibadet nije samo namaz, post i zekat, nego sve ono što ima obilježje obožavanja. Predavač naglašava da svakodnevni poslovi poput rada na baušteli, u medicini ili informatici nisu ibadeti sami po sebi, ali mogu postati ibadet ispravnom namjerom. Međutim, ibadeti u užem smislu – namaz, dova, sežda, kurban, strah, nada – moraju biti isključivo Allahu.
U tom kontekstu se (oko 09:00–09:30) navodi definicija tevhida uluhijje od Ibn Tejmije, koji kaže da je to obožavanje Allaha Jedinog, bez ikakvog sudruga. To znači: ne doviti nikome osim Allahu, ne oslanjati se ni na koga osim na Njega, ne činiti seždu nikome osim Njemu, ne prinositi žrtvu nikome osim Njemu i ne biti skrušen ni pred kim osim pred Allahom. Ovdje se jasno vidi da tevhid uluhijje obuhvata i srce i djela.
Posebno snažan dio predavanja (oko 10:00–11:40) odnosi se na pogrešno shvatanje dove. Predavač navodi primjer čovjeka koji se razočarao u Allaha jer mu dova nije odmah uslišana. Umjesto da preispita sebe, svoje grijehe i svoje razumijevanje Gospodara, on počinje sumnjati u Allahovo postojanje. Ovdje se pojašnjava ispravna akida: Allah dovu vjernika uvijek prima, ali na tri načina – ili mu da ono što traži, ili ga sačuva zla, ili mu to sačuva za Ahiret. Čovjek često vidi samo ono što mu nije dato, a ne vidi ono od čega je sačuvan.
U nastavku (oko 12:00–13:30) predavač detaljno objašnjava pojam ibadeta u širem smislu. Navodi se poznata definicija: ibadet je sve što Allah voli i čime je zadovoljan, od riječi i djela, javnih i tajnih. Iz ove definicije proizilazi da ibadet može biti srčani, jezički i tjelesni. Srčani ibadeti uključuju ljubav, strah, nadu, tevekkul i poniznost.
Kod srčanog ibadeta ljubavi (oko 13:30–15:40) pravi se važna razlika između prirodne ljubavi i ljubavi ibadeta. Dozvoljeno je voljeti roditelje, djecu, supružnika i domovinu, ali ljubav prema Allahu mora biti iznad svake druge ljubavi. Ako neko voli nekoga kao što voli Allaha ili više od Allaha, počinio je širk. Ovdje se navodi kur’anski ajet o onima koji svoje kumire vole kao što se Allah voli, dok vjernici Allaha vole najviše. Predavač kritikuje savremeno stanje u kojem ljudi zbog dunjalučke ljubavi, poput emotivnih veza, padaju u očaj, pa čak i samoubistvo, što pokazuje da je ljubav prema stvorenju prešla granicu dozvoljenog.
Nakon toga (oko 16:20–18:10) obrađuje se srčani ibadet straha. Vjernik se ne boji nikoga kao što se boji Allaha. Prirodni strah, poput straha od psa ili iznenadne opasnosti, nije problem. Problem nastaje kada čovjek vjeruje da mu neko stvorenje može nauditi ili koristiti nezavisno od Allahove volje. Takav strah vodi u širk. Ispravno shvaćen tevhid, kako se naglašava, čini čovjeka slobodnim, hrabrim i stabilnim, jer zna da mu niko ne može nauditi niti koristiti osim onoliko koliko Allah dozvoli.
U tom kontekstu (oko 19:00–19:50) navodi se poznati hadis od Abdullah ibn Abbas: „O mladiću, čuvaj Allaha, On će tebe čuvati… Kada moliš – moli Allaha, kada tražiš pomoć – traži od Allaha…“ Ovim hadisom se dodatno učvršćuje temelj tevhida uluhijje i potpunog oslonca na Allaha.
Zatim (oko 20:20–21:40) predavač govori o verbalnim ibadetima: dovi, istigfaru, zikru i učenju Kur’ana. Svi ovi ibadeti moraju biti upućeni isključivo Allahu. Prinošenje žrtve, makar bila i „beznačajna“ poput mušice, ako se učini nekome drugom mimo Allaha, predstavlja širk. Ovdje se naglašava da širk ne zavisi od veličine djela, nego od njegove suštine.
U nastavku (oko 22:00–24:30) posebno se upozorava na raširenu pojavu traženja onoga što samo Allah može dati od mrtvih ili živih ljudi, evlija, kaburova ili meleka. Tražiti potomstvo, zdravlje, sreću ili zaštitu od nekoga mimo Allaha predstavlja veliki širk, jer su to stvari koje su isključivo u Allahovoj vlasti. Neznanje i tradicija često odvedu ljude u ovu zabludu.
Značajan dio predavanja (oko 25:10–28:30) posvećen je sudstvu i zakonodavstvu. Tevhid uluhijje podrazumijeva vjerovanje da samo Allah ima pravo da propisuje halal i haram. Ljudski zakoni su promjenjivi i manjkavi, dok su Allahovi zakoni savršeni i važe od stvaranja čovječanstva do Sudnjeg dana. Predavač kritikuje stanje u kojem se ljudi pozivaju na presudu suda kako bi opravdali ono što je u islamu haram, naglašavajući da dozvoljeno ostaje dozvoljeno samo ako ga je Allah dozvolio, a zabranjeno ostaje zabranjeno bez obzira na ljudske propise.
U tom kontekstu (oko 31:00–32:30) se pojašnjava kur’anski ajet o onima koji su svoje učenjake i monahe uzeli za gospodare mimo Allaha. Nisu im činili seždu, ali su ih slijedili u dozvoljavanju harama i zabranjivanju halala, čime su im dali pravo koje pripada samo Allahu.
Predavač zatim (oko 32:40–41:10) sistematski izlaže šest vrsta kur’anskih ajeta koji dokazuju tevhid uluhijje:
– ajeti koji obavezuju priznavaoce rububijjeta da robuju samo Allahu,
– ajeti koji ukazuju na nemoć lažnih božanstava,
– ajeti koji podsjećaju mnogobošce na fitru u njihovim dušama,
– ajeti koji traže dokaz za obožavanje drugih mimo Allaha,
– ajeti koji potvrđuju da sud pripada samo Allahu,
– ajeti koji ukazuju na konsenzus svih poslanika da je samo Allah dostojan obožavanja.
U završnici (oko 52:00–57:50) predavač jasno povezuje tri vrste tevhida – rububijje, uluhijje i imena i svojstva – naglašavajući da se one međusobno dopunjuju. Međutim, ključna razlika među ljudima je upravo tevhid uluhijje. Nije dovoljno vjerovati da Allah postoji i da je Stvoritelj; pravi iman se ogleda u tome da se samo Njemu robuje. Ovdje se snažno kritikuje savremeno obožavanje dunjaluka, posebno novca, koji je postao najveće „božanstvo“ našeg vremena.
Predavanje se završava podsjećanjem na ajet: „Džine i ljude sam stvorio samo da Me obožavaju“ (oko 57:50–58:20), čime se zaokružuje poruka da je robovanje Allahu svrha stvaranja, a sve ostalo samo sredstvo.
Pokrivenost transkripta:
00:00–15:00 – definicija tevhida uluhijje i srčani ibadeti
15:00–35:00 – ljubav, strah, dova, zakonodavstvo
35:00–kraj (01:03:34) – kur’anski dokazi, vrste tevhida i završni rezime
Transkript je jezički neujednačen i mjestimično oštećen, ali je cjelokupan tok predavanja vjerno i detaljno obrađen.
Ključne pouke
Tevhid uluhijje je srž islama i svrha stvaranja čovjeka.
Nije dovoljno vjerovati da Allah postoji – ibadet mora biti samo Njemu.
Širk se može desiti i u „malim“ djelima ako su upućena drugome mimo Allaha.
Ljubav, strah i nada su ibadeti srca koji moraju biti usmjereni Allahu.
Allah jedini ima pravo da propisuje halal i haram.
Praktična primjena
Ovo predavanje poziva vjernika da preispita svoje srce: koga se najviše boji, od koga najviše očekuje i kome se najviše nada. Ispravan tevhid uluhijje oslobađa čovjeka straha od ljudi, robovanja dunjaluku i vezanosti za prolazno, usmjeravajući ga ka iskrenom robovanju Allahu u svakodnevnom životu.
Završna misao
Ko shvati da je stvoren da robuje samo Allahu, taj prestaje biti rob ljudi, strasti i dunjaluka. U toj spoznaji leži sloboda srca, snaga imana i smisao cijelog života.
Primjedbe
Objavi komentar