Spoznati Gospodara znači shvatiti smisao života i iskušenja

Tema: Spoznaja Allaha i budnost srca

Spoznati Gospodara znači shvatiti smisao života i iskušenja

Kratak uvod

U ovom govoru autor podsjeća da čovjek tek istinskom spoznajom Allaha shvati zašto je stvoren i šta mu je cilj na dunjaluku. Kroz primjere ashaba, ajete i hadise, ukazuje na razliku između života koji se troši u nemaru i života koji se gradi na pravilima vjere i budnom srcu.

Glavni sažetak

Autor na početku naglašava da bez spoznaje Gospodara čovjek luta između pretpostavki i mišljenja, i ne zna zbog čega je stvoren. Kada spozna Allaha, tada mu postaje jasno značenje poruke da su ljudi i džini stvoreni radi ibadeta, a ne radi pukog života i smrti bez povratka (oko 00:01:20–00:02:21). Zbog toga većina čovječanstva, u prošlosti i danas, ne razumije cilj postojanja i onda ne zna ni kako da potroši vrijeme i život.

Zatim autor opisuje kako su ashabi bili drugačiji jer su razumjeli prirodu dunjaluka i ahireta: dunjaluk je ispit, pun belaja i nedaća, a trud se zapravo ulaže za ono što dolazi poslije (oko 00:03:06–00:08:16). Kao primjer navodi predaju o Ebu Hurejri, radijallahu anhu, koji je od gladi padao na zemlju i sjedio na prolaznom mjestu ne bi li ga neko pozvao, ali Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, nisu ga mogli pozvati jer ni sami nisu imali čime počastiti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prepoznao je njegovo stanje i pozvao ga, a zatim naredio da se pozovu i ehlu-suffe, pa je Allah dao bereket u malo mlijeka da bude dovoljno za mnoge (oko 00:03:43–00:07:45). Autor ovim želi pokazati kako su ashabi nosili teret siromaštva i iskušenja jer su jasno znali “kuda putuju”.

U nastavku se naglašava još jedna važna poruka: iskušenje nije samo “zlo”. Autor prenosi smisao da su ashabi podnijeli teškoće, ali da je iskušenje rahatluka nekad teže, jer u nevolji se čovjek često vraća Allahu, a u blagostanju se može zavarati i udaljiti (oko 00:10:06–00:10:58). Tu autor prelazi na ideju Allahovih “pravila” i principa koji se ne mijenjaju: niko nije izuzet od odgovornosti, pa čak ni da bi neko mogao biti posebno tretiran mimo pravila koja je Allah postavio. Kao primjer spominje događaj Hunajna, gdje mnoštvo nije koristilo kada se odstupilo od pravilnog oslanjanja na Allaha (oko 00:12:35–00:13:36). Time poručuje da pomoć dolazi uz ispunjavanje uzroka i pokornost, a ne kroz osjećaj sigurnosti, brojnost ili očekivanje izuzetka.

Autor dalje podsjeća na emanet vjere i upozorenje da se ne iznevjeri Allah, Poslanik i povjereni emanet, naglašavajući da je to najveća obaveza koju čovjek nosi (oko 00:15:42–00:16:38). Nakon toga spominje događaj sa Sabitom ibn Kajsom, koji je, kad je čuo ajet o nedizanju glasa iznad glasa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, toliko ozbiljno shvatio prijetnju poništenja djela da se povukao u kuću misleći da je propao, pa je Poslanik poručio da je on čovjek Dženneta (oko 00:17:31–00:19:31). Autor ovim ističe kako je prva generacija imala izuzetno živo srce i strah od gubitka djela, za razliku od kasnijih generacija kod kojih se ta osjetljivost često oslabila.

Zatim navodi primjer rješavanja duga u džamiji, gdje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mudro presjekao spor: savjetovao da se otpiše pola duga, a da se druga polovina vrati, čime je odmah ugašen razdor (oko 00:21:10–00:24:26). Autor to suprotstavlja današnjem stanju, gdje se sporovi produžavaju, a ljudi teško smiruju situacije bez autoriteta i bogobojaznosti.

U završnijem dijelu autor govori o slabosti ummeta kada se u srca ubaci “vehen” – ljubav prema dunjaluku i prezir prema smrti, zbog čega neprijatelji gube strah, iako muslimana brojčano može biti mnogo (oko 00:26:05–00:26:51). Ipak, spominje i veliku odliku onih koji vjeruju u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nisu ga vidjeli, navodeći značenje hadisa o “blagu” onima koji vjeruju bez viđenja (oko 00:27:48–00:28:20).

Potom autor prelazi na dublju poruku o tome da se suština ne vidi samo okom nego srcem: čovjek može gledati, slušati i imati čula, ali ako je “centrala” pokvarena, tj. srce u kvaru, to mu ne koristi, i tada gafi let i nemar postaju među najvećim nedaćama (oko 00:31:22–00:32:06). Kao praktičan izlaz iz nemara spominje hadis u kojem se govori da onaj ko noću klanja i prouči makar deset ajeta neće biti upisan među nemarne, a povećanjem ajeta raste i stepen nagrade (oko 00:32:40–00:33:46). Time autor poručuje da i mala, ali stalna djela mogu čovjeka izvući iz opasnog stanja nemara.

Na kraju podsjeća na prolaznost života i dolazak “opominjača” poput starosti i sijedih vlasi, te prenosi značenje da čovjek, kad doživi šezdeset godina, nema više opravdanja da nije shvatio, razmislio i vratio se Allahu, jer je dobio dovoljno vremena i upozorenja (oko 00:34:41–00:36:43). Završno, dotiče se i predaja vezanih za sijedu dlaku u islamu, naglašavajući ono što je potvrđeno: da je sijeda dlaka svjetlo na Sudnjem danu, dok neke druge priče u tom kontekstu nisu vjerodostojne (oko 00:37:27–00:37:43).

Ključne pouke

• Spoznaja Allaha je temelj da čovjek shvati zašto je stvoren i šta mu je cilj na dunjaluku.

• Iskušenje nije samo u nevolji; rahatluk može biti teži ispit jer često rađa zavaravanje i udaljavanje.

• Allahovi principi i “pravila” se ne mijenjaju: pomoć, uspjeh i sigurnost dolaze uz pokornost i ispravno držanje uzroka.

• Budno srce se vidi u osjetljivosti na grijeh i strahu da se djela ne ponište, kao kod prve generacije muslimana.

• Iz nemara se izlazi malim, ali stalnim ibadetom: makar nekoliko ajeta noću može promijeniti čovjekov zapis.

Praktična primjena

Ove poruke se najviše osjete kada čovjek počne redovno preispitivati svoje namjere i odnos prema dunjaluku: da li ga blagostanje uspavljuje, da li ga nevolja vraća Allahu, i koliko mu je srce “budno” u svakodnevnici. Mala djela, poput kratkog noćnog namaza i učenja nekoliko ajeta, mogu biti realan, stabilan korak da se prekine gafillet i da se život ponovo složi oko cilja zbog kojeg je čovjek stvoren.

Završna misao

Kada se srce probudi i čovjek spozna svoga Gospodara, tada i dunjaluk dobije svoje mjesto, a ahiret postane pravi smjer; i upravo u toj jasnoći cilja dolazi smirenost, strpljenje u iskušenju i nada u susret s Allahom.