* RAZLIKE IZMEĐU HARIDŽIJA I TEKFIROVACA

Tema: Tekfir

Kako pravilno razumjeti tekfir i zašto nije ispravno olahko ljude nazivati haridžijama

Kratak uvod

U ovom govoru autor se bavi savremenim pojavama pretjerivanja u tekfiru na našim prostorima i objašnjava gdje nastaje zbrka u razumijevanju šerijatskih pitanja. Posebno naglašava razliku između općeg propisa (da je nešto kufr) i spuštanja tekfira na konkretnu osobu, što ima svoje uvjete i prepreke.

Glavni sažetak

Od dijela oko 44:56 autor ulazi u temu koja je, po njemu, bila osnova mnogih savremenih smutnji: pitanja oko kojih se razvila tekfirska zbrka (npr. propis vladanja mimo šerijata, zatim pitanje ostavljača namaza, i sl.). On opisuje kako su neki uzimali jedno mišljenje (da je ostavljač namaza nevjernik) i onda ga automatski spuštali na ljude u praksi, bez pravilnog šerijatskog postupka, pa je nastajala velika konfuzija među muslimanima.

Zatim autor spominje da su neke grupe proširivale tekfir i na kategorije poput sufija, ali upozorava da među sufijama postoje različiti nivoi: nisu svi isti, i ne može se isti propis “preliti” na svakoga (46:46 – 47:14). Poenta mu je da se savremeni tekfir često vrti oko termina i oblasti poput taguta, tehakuma, glasanja, demokratije i sličnih pitanja, te da se iz toga rađaju lančane posljedice: ako se tekfiri neka vlast, šta onda s narodom, i šta s onima koji ne idu tim putem (47:24 – 47:42).

U nastavku autor pravi poređenje sa prvim haridžijama: kaže da postoji sličnost u pretjerivanju i pogrešnom tumačenju, ali naglašava da se ne može svakog ko pretjeruje odmah nazvati haridžijom u historijskom smislu (47:42 – 48:22). Potom ulazi u primjer podjela koje su se pojavile od perioda oko 2005. pa nadalje: spominje ekstremniju struju povezanu s imenima poput Neđada Balkana / Ebu Muhammeda, te opisuje kako su tekfirili “sve živo” i kako je to izazvalo reakcije i podjele čak i unutar njihovog tabora (47:51 – 49:36).

Autor zatim objašnjava kriterij po kojem se za neku savremenu skupinu može reći da su “kao prve haridžije”: to je stanje u kojem važi pravilo “ko je s nama musliman je, ko je van naše grupe – kafir”, uz opću praksu tekfira muslimana koji nisu na njihovom shvatanju (50:23 – 50:40). Kaže da se to jasno ispoljilo kod pojave ISIS-a/DAEŠ-a, gdje su mnogi učenjaci opisali njihove karakteristike na taj način (50:08 – 50:53).

Nakon toga autor razlikuje i drugu vrstu “tekfira”: one koji su imali iste teške postulate (glasanje kufr, demokratija kufr, itd.), ali se u praksi nisu usuđivali spuštati tekfir na konkretne ljude, i čak su se time hvalili (“mi nikoga ne tekfirimo”), iako su im temelji razumijevanja bili vrlo oštri (51:11 – 52:45). On tvrdi da se kod nekih s vremenom desilo popuštanje i promjene stavova, uz unutrašnja kolebanja i nejasnoće.

Najvažniji dio autor posebno podvlači: spuštanje tekfira na pojedinca nije isto što i govor o općem propisu. To je proces koji ima svoje šartove (uvjete) i mevani’ (prepreke), i traži poznavanje stanja osobe; nije stvar emocije, brzog suda ili jedne izgovorene rečenice (53:54 – 54:18). Autor naglašava da takve procese mogu raditi učeni ljudi koji poznaju detalje i pravila, a ne nestručni ili samoproglašeni “kompetentni” pojedinci.

Pred kraj autor spominje i primjer jedne doktorske disertacije o tekfiru u Bosni (pisane u Jordanu), te kaže da je autorica, po njegovoj procjeni, pogrešno “spustila” haridžijski tip tekfira (vezan za Neđada Balkana) na širu sliku tekfira u Bosni, te da nije dovoljno šerijatski obradila ključne mesele na način kako to rade ozbiljne naučne disertacije (57:59 – 59:24). Govor završava dovom i molbom Allahu za uputu i okupljanje na istini (59:41 – 59:54).

Ključne pouke

• Nije isto reći da je nešto kufr i spustiti tekfir na konkretnu osobu.
• Automatsko tekfirisanje ljudi bez šerijatskog postupka stvara smutnju i razdor.
• Naziv “haridžije” ima historijska obilježja i ne daje se olahko svakome ko griješi ili pretjeruje.
• Pitanja poput glasanja, demokratije, tehakuma i taguta često su izvor modernih devijacija kad se tumače bez znanja.
• Tekfir pojedinca traži uvjete i provjeru prepreka, a to je posao učenih i upućenih, ne brzopletih.

Praktična primjena

Ovakve poruke se mogu primijeniti tako što čovjek uči da razlikuje opće propise od primjene na pojedinca, čuva jezik od presuda o ljudima, i kada čuje oštre tvrdnje – vraća se učenim izvorima i smirenom istraživanju, umjesto impulsivnog svrstavanja i etiketiranja.

Završna misao

Smirenost u vjeri često se vidi u oprezu prema tuđoj časti i u strpljivom traženju znanja: istina se najbolje čuva onda kada se pravila šerijata primjenjuju s razumijevanjem, a ne s prečicama.