Ponovno buđenje ponosa vjere: kako musliman čuva svoj identitet

 

Ponovno buđenje ponosa vjere: kako musliman čuva svoj identitet

Kratak uvod

U ovom govoru predavač podsjeća da ljudi, kako Kur’an opisuje na početku sure El-Bekare, pripadaju jednoj od tri skupine: vjernici, nevjernici i munafici (00:00–00:04). Kroz taj okvir objašnjava zašto je muslimanu važno da jasno nosi svoj identitet, ne iz kompleksa, nego iz ubjeđenja, znanja i pokornosti Allahu.

Glavni sažetak

Predavač na početku naglašava da Kur’an govori o tri kategorije ljudi i da musliman ne smije biti ni poput nevjernika ni poput munafika, jer munafik “nema pravi identitet” – koleba se između dvije strane (00:00–00:04). Zbog toga musliman ima obavezu da svoju pripadnost vjeri jasno pokaže: u vjerovanju, običajima i onome što je prepoznatljivo kao islamsko, bez stida i bez pokušaja da se “utopi” u tuđi sistem (00:04–00:09).

Kao slikovit primjer navodi događaj sa ashabom koji je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u odjeći obojenoj šafranom, što je tada bilo prepoznatljivo obilježje nevjernika. Poslanik ga je oštro ukorio, a kada je ashab pitao da li da odjeću opere, odgovor je bio da je spali – kao jasna odgojna poruka da musliman ne gradi svoj izgled i vrijednost po tuđim mjerilima (00:05–00:06). Zatim prelazi na primjer brkova i brade, objašnjavajući da su i takvi detalji u sunnetu došli kao dio prepoznatljivosti i razlikovanja, te da vjera nije nešto što se “prilagođava” tuđem ukusu, nego se slijedi (00:06–00:08).

Potom govori o pritiscima u nemuslimanskim zemljama, gdje je, kako opisuje, sistem često postavljen tako da razvodni islamski identitet i navikne muslimana na pokornost kulturi većine. Spominje kako se javna nemoralnost smatra “normalnom”, dok se vidljivi znakovi vjere (poput hidžaba) tretiraju kao problem (00:09–00:11). Predavač ovdje ističe da se muslimanski identitet kod drugih ljudi često prepoznaje kroz: namaz, post, izbjegavanje alkohola i svinjetine, te skromnost u odijevanju (00:11–00:12). Ali zatim postavlja ključnije pitanje: odakle uopće dolaze čast, ponos i dostojanstvo muslimana?

Odgovor koji daje je jasan: iz šerijata i pokornosti Kur’anu i sunnetu, te iz ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Što je čovjek bliži vjeri djelima i ubjeđenjem, to mu se povećava istinsko dostojanstvo (00:12–00:14). Navodi i kur’anski smisao da čast pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima, a da munafici to ne razumiju (oko 00:13). Zbog slabog imana i slabe veze s vjerom, kaže, kod mnogih mladih muslimana se javlja osjećaj inferiornosti pred drugima.

Da bi pokazao kako su ashabi bili odgojeni na dostojanstvu, prenosi priču o Usami ibn Zejdu, radijallahu anhuma, koji je kao dječak obukao vrijedno odijelo koje je bilo vezano za kralja Jemena. Kada mu je neko prigovorio kako mu to “ne pristaje”, Usama je odgovorio ponosom vjere: musliman je bolji zbog islama, a ne zbog statusa, boje kože ili porijekla (00:14–00:18). Nakon toga spominje i poznatu scenu iz djetinjstva Abdullaha ibn Zubejra, radijallahu anhu, koji nije pobjegao kada je došao Omer, radijallahu anhu, nego je mirno rekao da nije učinio ništa loše da bi se bojao, niti je put tako uzak da ga mora “oslobađati” (00:19–00:20). Poenta je da muslimanska čvrstina dolazi iz odgoja na istini i samopoštovanju.

Predavač zatim pravi kontrast između skromnosti Poslanikove džamije u Medini i današnjih raskošnih džamija: nekada je bilo malo materijalnog sjaja, ali su izlazile generacije koje su nosile vjeru svijetom, dok danas ponekad imamo sjaj bez stvarnog učinka na karakter i misiju (00:20–00:21). U tom kontekstu podsjeća da ponos muslimana nije u naciji, zemlji, boji kože ili jeziku. Navodi primjere Bilala, Suhejba i Selmana, radijallahu anhum, kao dokaz da vrijednost nije u etničkoj pripadnosti, nego u imanu (00:21–00:22).

Odatle prelazi na uzroke “krize identiteta”: strah i zadivljenost tuđom vojnom i tehnološkom moći, sekularizam koji pokušava odvojiti vjeru od života, te mediji i društvene mreže koje oblikuju način razmišljanja i guraju muslimane u osjećaj slabosti i stida (00:23–00:25). Kao put izlaska predlaže da čovjek prvo shvati islam kao najveći Allahov dar, jer se vrijednost darova često prepozna tek kad se izgube (00:26). Zatim naglašava potrebu da musliman svjesno izgovori i živi: “Ja sam musliman” – Allah ga je izabrao za namaz, halal, moral i lijep odnos prema ljudima (00:26–00:27).

U govoru posebno oštro ističe problem neznanja: mnogi imaju “ljusku islama”, ali unutra nema sadržaja. Kao praktičan primjer navodi pitanja o Allahovim lijepim imenima: koliko ih čovjek zaista zna i koliko razumije njihova značenja, pa kako onda da iskreno zna Kome se moli (00:28–00:30). Zatim proširuje na nepoznavanje sire, Kur’ana i hadisa, i objašnjava da znanje daje postojanost u fitni i iskušenjima (00:31–00:32).

Još jedan važan lijek vidi u dovi i davetu: pozivanje u islam i činjenje dobra, uz jasno isticanje “ja sam od muslimana”, što navodi kao posebno uzvišen položaj (00:32–00:33). Povezano s tim spominje i “hodanje po znanju”: nije dovoljno znati šta je halal i haram, nego živjeti to. Kritikuje pojave kod dijela omladine (nakit, tetovaže, čak i simboli drugih vjera) kao znak slabljenja identiteta, te upozorava na opasnost imitacije (00:33–00:34).

Govori i o proslavama: musliman, po predavaču, ne preuzima vjerske praznike i obilježja drugih, nego se drži onoga što je vjera odredila kao muslimanske blagdane (00:34–00:35). Na kraju naglašava jednu unutarnju zaštitu identiteta: strah od nifaka. Navodi da se pravi vjernik boji licemjerstva, dok munafik ne osjeća taj strah, i time završava snažnim pozivom da čovjek izabere jednu od dvije staze: postojanost i ponos vjere s mudrošću i sunnetom, ili utapanje u “mulj” u kojem se vjera gubi (00:35–00:38). Zaključuje dovom da Allah učvrsti vjernike i podari im čast i ponos u islamu (00:38).

Ključne pouke

• Musliman mora imati jasan identitet i ne smije živjeti “između” kao munafik.

• Istinski ponos ne dolazi iz porijekla, izgleda ili statusa, nego iz pokornosti Kur’anu i sunnetu.

• Neznanje o Allahu i vjeri rađa slabost, stid i osjećaj inferiornosti.

• Dova, davet i “hodanje po znanju” čuvaju vjeru i učvršćuju karakter.

• Strah od nifaka je znak živog imana i unutarnje budnosti.

Praktična primjena

Ove poruke se mogu živjeti tako što čovjek obnovi odnos s Kur’anom i osnovnim znanjem vjere, postavi sebi iskrena pitanja o svojoj praksi (šta znam, šta razumijem, šta primjenjujem), te u svakodnevnici bira postupke koji jačaju muslimansku prepoznatljivost: iskren namaz, halal u životu, lijep moral, i hrabrost da se vjera ne skriva, ali da se nosi mudro i dostojanstveno.

Završna misao

Kada musliman shvati islam kao najveći Allahov dar i počne ga živjeti svjesno, tada se vraća i ono što je srž identiteta: mirna čast, tiha snaga i postojan ponos koji ne zavisi od ljudi, nego od veze s Allahom.