Tema: Jedinstvo ummeta
Ne olakšavaj tekfir i ne razaraj zajednicu
Kratak uvod
Predavanje se bavi jednom od najosjetljivijih i najopasnijih pojava u muslimanskoj zajednici: olahkim optuživanjem drugih muslimana za nevjerstvo. Govornik upozorava da ova praksa ne samo da razara međuljudske odnose, već direktno prijeti jedinstvu ummeta i duhovnom zdravlju pojedinca.
Glavni sažetak
Na samom početku predavanja (oko 00:00–01:00) naglašava se jedno od temeljnih prava muslimana jednih nad drugima: da se niko ne optužuje za nevjerstvo zbog grijeha koji je počinio. Govornik jasno ističe da grijeh, ma koliko bio velik, sam po sebi ne izvodi čovjeka iz vjere. Tekfir je moguć samo onda kada postoji jasan, nedvosmislen dokaz da je neko počinio djelo koje ga izvodi iz islama, i to uz ispunjene stroge uvjete. Problem današnjice, kako se naglašava, jeste što ljudi olahko govore, a još olahkije sude, bez znanja, bez opreza i bez straha od posljedica svojih riječi.
U nastavku (oko 01:00–02:30) govornik ukazuje da mnogi ljudi uopće nisu svjesni granice između grijeha i kufra. Nisu učeni, nisu kvalifikovani, ali ipak sebi daju za pravo da donose najteže sudove o drugima. Posebno se upozorava na one koji su skloni izdavanju “fetvi” bez znanja, a koji tekfir koriste kao oružje protiv svakoga ko se ne uklapa u njihov uski pogled na vjeru. Naglašava se da većina onih koji danas najglasnije tekfire druge uopće nisu učenjaci.
Zatim se detaljno opisuje psihološki profil ekstremista (oko 02:30–03:30). Govornik pojašnjava da je kod mnogih problem u samoj prirodi ličnosti: ekstremnost nije došla iz vjere, nego su oni ekstremi bili i prije, samo su sada vjeru iskoristili kao novo sredstvo za ispoljavanje te krajnosti. Mnogi dolaze iz teških životnih pozadina, sa iskustvima droga, kriminala ili drugih devijacija, a zatim, umjesto da pronađu smirenost i ravnotežu u vjeri, prelaze u drugu krajnost. Njihov pogled na svijet ostaje crno-bijel, isključiv i pun srdžbe.
Govornik zatim navodi lični primjer (oko 03:30–05:00) susreta s osobom koja ga je prestala selamiti i odbila klanjati za njim, smatrajući da ne dijeli “ispravno” vjerovanje. Iako su imami u džematima u kojima je ta osoba klanjala imali isto vjerovanje, on se i dalje držao sumnje i distance. Ovaj primjer se koristi da pokaže koliko ekstremizam dovodi do apsurdnih situacija, gdje se formalna praksa vjere održava, ali se bratstvo, selam i lijep ahlak gube.
U tom dijelu (oko 05:00–06:30) snažno se ističe da cilj nije natjerati ljude da promijene mišljenje, nego da nauče slušati i razumjeti druge. Razumijevanje ne znači slaganje, ali znači smanjivanje mržnje, grubosti i neprijateljstva. Govornik naglašava da upravo odbijanje slušanja i uvažavanja drugačijeg mišljenja stvara duboke rascjepe u ummetu, koji kasnije prerastaju u krvave sukobe i propast cijelih društava.
Dalje se ukazuje (oko 06:30–07:30) na težinu samog čina tekfira. Kada nekoga nazoveš nevjernikom, ti zapravo tvrdiš da će ta osoba vječno biti u Džehennemu i da nema status muslimana ni na ovom ni na onom svijetu. Kada se to značenje osvijesti, postaje jasno koliko je taj govor ozbiljan i strašan. Problem je što su te riječi danas postale jeftine i isprazne, pa ljudi više ne osjećaju njihovu težinu.
U nastavku (oko 07:30–09:00) govornik opisuje dvije vrste ekstremizma: jedne koji sumnjaju u ispravnost namaza iza imama čak i u Mekki i Medini, i druge koji ne mogu klanjati u većini džamija u svojim zemljama jer “nisu po njihovom”. Obje skupine žive u stalnoj sumnji, nelagodi i unutrašnjem nemiru, što se opisuje kao kazna za njihovu isključivost. Islam, kako se naglašava, nije došao da vjernika učini tjeskobnim i izoliranim, nego smirenim i povezanim s ummetom.
Pred kraj (oko 09:00–10:30) podsjeća se na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da onaj ko ljude naziva pokvarenima i zalutalima, sam je najpokvareniji među njima. Postavlja se pitanje: kako neko može vjerovati da je on jedini u pravu, a da je većina ummeta u zabludi? To se opisuje kao umišljenost i manjak povjerenja u Allahovu milost prema ummetu.
Na samom kraju (oko 10:30–11:50) navodi se poznati hadis o opasnosti tekfira: kada čovjek nekoga proglasi nevjernikom, te riječi se vraćaju njemu ako optuženi kod Allaha nije nevjernik. Iako se time ne postaje nevjernik, snosi se težak grijeh kufra zbog izgovorenih riječi. Zbog toga govornik jasno zaključuje da je oprez u ovom pitanju ne slabost, nego mudrost i bogobojaznost .
Pokrivenost transkripta:
- 00:00–03:30 – zabrana olahkog tekfira i psihologija ekstremizma
- 03:30–06:30 – lični primjer, važnost razumijevanja i slušanja
- 06:30–09:00 – težina tekfira i posljedice po namaz i zajednicu
- 09:00–kraj – hadis, upozorenje i poziv na oprez
Ključne pouke
- Tekfir nije stvar mišljenja, već izuzetno opasan sud koji zahtijeva znanje i dokaz.
- Ekstremizam često dolazi iz ličnosti, a ne iz same vjere.
- Nerazumijevanje i odbijanje slušanja razaraju jedinstvo ummeta.
- Nazvati nekoga nevjernikom znači presuditi mu vječnu kaznu – a to je ogromna odgovornost.
- Oprez u govoru je znak imana, a ne slabosti.
Praktična primjena
Ove poruke se mogu primijeniti tako što će musliman paziti na svoj jezik, suzdržavati se od presuda o drugima i svjesno učiti slušati različita mišljenja bez mržnje. Time se čuva srce od oholosti i zajednica od razdora.
Završna misao
Vjera je došla da smiri srca i spoji ljude, a ne da ih pretvori u sudije jedne nad drugima; onaj ko to zaboravi, najviše šteti sam sebi.
Primjedbe
Objavi komentar