Tema: Naređivanje dobra a odvraćanje od zla!
Kako da musliman ne bude nijem pred zlom, a da ne postane izvor većeg zla?
U ovom govoru se, od početka do kraja, provlači jedna ozbiljna poruka: Allah ne spašava zajednice samo zato što se nazivaju vjernicima, nego zbog toga što u njima postoji živ princip koji štiti vjeru i društvo – naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Predavač želi da čovjek prestane živjeti „pored“ harama kao da ga nema, ali istovremeno upozorava da se taj vadžib ne smije pretvoriti u nasilje, tekfir, haos ili samovolju.
Od samog početka (oko 00:02:25–00:03:02) predavač otvara Kur’anski temelj: spominje prokletstvo nad određenim skupinama Benu Israila i pojašnjava razlog – nisu jedni druge odvraćali od munkera. To nije samo historijska napomena, nego pravilo: zajednice propadaju kad se zlo normalizira, kad postane „naša svakodnevnica“ bez reakcije. Zatim (oko 00:03:02–00:04:24) podvlači da Allah navodi i primjere spasavanja: spašeni su oni koji su zabranjivali fesad/munker, a kažnjeni oni koji su činili zulm. Poenta je jasna: naređivanje dobra i odvraćanje od zla nije ukras vjere, nego institucija spasa na dunjaluku i ahiretu – i ne svodi se na „neku skupinu“ koja će sve odraditi umjesto drugih. Predavač insistira da to ulazi u kuće, porodice, komšiluk i svakodnevni život.
Nakon toga (oko 00:04:32–00:07:31) pravi važnu podjelu među muslimanima po ovom pitanju. Prva skupina su oni koji su pretjerali, ali na pogrešan način: otklanjaju zlo većim zlom. Kao primjer navodi haridžije i njihov put: parole o „presudi samo Allahu“, a u praksi tekfir, ubijanje muslimana i rušenje reda. Predavač ovdje ne govori teorijski – on udara na mentalitet koji se i danas ponavlja: uzme se ajet „ko ne sudi po onome što je Allah objavio…“, pa se na osnovu pogrešnog razumijevanja pokreće tekfir i presuđuje ljudima bez znanja i bez prava. Druga skupina je suprotna krajnost: bježanje od vadžiba pod izgovorom „fitne“. Ako nekoga opomeneš – kažu: „nemoj, fitna“, „ne diraj novotarije“, „ne upozoravaj mase“, „ne diraj zvanične institucije“. Predavač ovdje postavlja oštro pitanje (oko 00:07:05–00:07:16): zar nije veća fitna da se novotarije javno šire, da se na njih poziva i da postanu normalne? To je srž njegove kritike: ljudi su prebacili razumijevanje fitne – boje se riječi istine, a ne boje se same prakse zla. Treća skupina, za koju kaže da se nadamo da ćemo biti od nje, jeste sredina: naređuju dobro i zabranjuju zlo u skladu sa šerijatom, slijedeći praksu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – blagost gdje treba blagost, oštrina gdje treba oštrina, i postupnost gdje treba postupnost (oko 00:07:31–00:08:25). Predavač podsjeća da je Poslanik nekad bio blag u poučavanju osnova, a nekad je bio odlučan i strog kad bi vidio otvoreno zlo.
U sljedećem dijelu (oko 00:08:42–00:10:06) prelazi na šerijatski status ove obaveze. Spominje zaključak učenjaka iz ajeta „neka od vas bude skupina…“: većina učenjaka razumije da je osnova farz-kifaje – ako ga obavi skupina, spada grijeh s drugih. Zatim navodi hadis „Ko od vas vidi munker…“ i naglašava da učenjaci prenose idžma’ da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla vadžib. Međutim, odmah precizira (oko 00:10:20–00:10:36) šta to znači: vadžib je pozivati na ono što je vadžib i odvraćati od onoga što je haram, dok mustehab i mekruh nemaju isti tretman.
Tu donosi konkretne primjere (oko 00:10:56–00:13:18): ako vidiš muslimana koji ne obavlja namaz ispravno – poput nedostatka smirenosti (tuma’nine) u ruku’u i sedždi – to je pitanje rukna namaza, i tu je dužnost da se upozori. Podsjeća na poznati hadis o čovjeku koji je loše klanjao, kojem je Poslanik rekao da ponovi namaz jer „nije klanjao“, pa ga onda poučio smirenosti. Zatim navodi primjer zabrane spuštanja ruku na sedždi na način sličan psu, te da je to kod većine učenjaka haram, pa se i tu upozorava. S druge strane (oko 00:13:18–00:14:49), mustehab poput dizanja ruku u namazu nije nivo gdje se pravi lom i galama, kao ni mekruh poput spavanja na stomaku – pogotovo jer postoji govor o slabosti hadisa i različite ocjene učenjaka. Predavač ovim želi da čovjek nauči mjeru: ne pravi od sporednog glavnu stvar, niti od sumnjivog jasni haram.
Onda postavlja pitanje: kada je ovo farz-ajn, lična obaveza? (oko 00:15:00–00:16:24). Navodi primjer muža u kući: on ima odgovornost nad porodicom, ima mogućnost da uklanja zlo „rukom“ u okviru svoje vlasti i odgovornosti. Slično onome kome je data uprava nad ljudima: direktor, odgovorni u grupi, vođa u onome što je pod njegovom nadležnošću. Spominje i slučaj kad vladar odredi instituciju čiji je posao da na javnim mjestima odvraća od zla – njima je to direktna obaveza. Ali zatim naglašava nešto što udara u srž (oko 00:17:20–00:19:06): negiranje zla srcem je farz-ajn za svakog muslimana. To je minimum ispod kojeg nema ništa, i ko nema taj minimum – u opasnosti je. Navodi hadis gdje je „najslabiji iman“ negiranje srcem, a drugi hadis opisuje narode nakon poslanika: dođu ljudi koji govore što ne rade i rade ono što nije naređeno, pa ko se bori protiv njih rukom – vjernik, jezikom – vjernik, srcem – vjernik, a ispod toga „nema ni zrna imana“.
U tom dijelu (oko 00:19:06–00:23:30) predavač daje snažne, vrlo životne primjere da se čovjek izmjeri: kad vidiš otkrivenost, haram na ulici, prizore koji raspiruju strast – šta se u tebi desi? Da li srce negoduje ili se raduje? On ne priča radi napada na pojedinca, nego radi dijagnoze: ako srce ne osjeti odbojnost prema munkeru, znak je bolesnog srca i navikavanja na haram. Potom prelazi na kućnu stvarnost (oko 00:21:16–00:22:35): sapunice, scene, „ljubavne gluposti“, normalizacija preljube i razgolićenosti; i to ne vezuje samo za muškarce nego i za žene. Kaže, najteži „podvig“ u kući je odvratiti porodicu od onoga što ih je zarobilo. Ovdje je njegova poruka oštra: mnogi se prave jaki na tuđim greškama, ali su nemoćni u vlastitoj kući.
Zatim se dotiče ajeta koji ljudi često pogrešno koriste (oko 00:24:14–00:25:26): „Opomeni, ako opomena koristi.“ Predavač jasno kaže da bukvalno razumijevanje „ako ne koristi, nemoj ni govoriti“ nije ispravno tumačenje koje se koristi kao izgovor za potpuno odustajanje. Ukazuje na praksu: neko nekad jednom opomene komšiju za namaz, vidi da „ne koristi“, i onda 15–20 godina više nikad ne spomene. To je, po poruci govora, duhovna lijenost zamaskirana „mudrošću“.
U nastavku (oko 00:25:50–00:32:40) ulazi u pitanje prioriteta: šta je ma’ruf, a šta munker, i kako ne postati džahil koji udara na sporedno dok glavne stvari gore. Ma’ruf je ono što je Allah naredio – vadžib i mustehab. Munker je ono što je Allah zabranio ili pokuđeno – haram i mekruh. Ali prioriteti su ključ: predavač prenosi smisao riječi učenjaka da je prva stvar u koju se poziva tevhid – ispoljavanje ibadeta samo Allahu (oko 00:27:26–00:28:27). Ukazuje na realnost širka oko kaburova, dove upućene mrtvima, klanja kurbana za mrtve i slične pojave. Ovdje je njegov ton rezak: to se dešava i „kod nas“, a i u širem muslimanskom svijetu, i ljudi čak pokušavaju to opravdati kao da „širk“ postoji samo u kipovima. Nakon tevhida, naglašava najveću praktičnu obavezu: namaz (oko 00:30:06–00:31:09). Govori o našem samovaranu: hvalimo se brojkom muslimana, a kada bi se prebrojali klanjači, bilo bi ih malo. I onda se čudimo poniženju ummeta. U tom tonu nastavlja: nakon namaza dolaze zekat, post, hadž, zatim moralne i akidetske osobine – ihlas, bogobojaznost, emanet, rodbinske veze. Kritikuje mentalitet „pošten je, ne krade i ne laže – ne mora ni klanjati“ (oko 00:32:21–00:32:40). To je zamjena osnova sporednim, i to je bolest prioriteta.
Poslije toga (oko 00:33:08–00:35:59) nabraja uvjete za onoga ko odvraća od zla: islam, punoljetnost i razum, znanje i kudret (mogućnost). Zanimljivo, raspravlja i o pitanju: da li je islam uvjet? Navodi dokaz da se istina prihvata i od nevjernika, pa čak i od šejtana u događaju gdje je Ebu Hurejre poučen učenju Ajetul-Kursije kao zaštiti (oko 00:34:02–00:34:31). Ali odmah zatvara vrata pogrešnom zaključku: to ne znači da nevjernik može imati vlast nad muslimanima; navodi princip da se ne daje vilajet nevjerniku nad vjernikom (oko 00:34:47–00:35:41).
Zatim (oko 00:36:22–00:38:39) pojašnjava da punoljetnost nije apsolutna prepreka da maloljetni savjetuje: Lukmanov savjet sinu uključuje „naređuj dobro i zabranjuj zlo“. Također otvara pitanje koje mnogi koriste kao izgovor: „kako da ja savjetujem kad i ja griješim?“ Ovdje predavač daje precizan odgovor kroz ajete (oko 00:38:39–00:39:38): problem nije u tome što naređuje dobro, nego što sebe zaboravlja. Dakle, savjetovanje je dobro, ali je sramota i grijeh da čovjek poziva, a sam ne radi – i još gore, da vara ljude predstavljajući se čistim. To povezuje s hadisom o čovjeku koji će biti kažnjen u Džehennemu jer je naređivao dobro, a sam ga nije radio, zabranjivao zlo, a sam ga činio (oko 00:40:11–00:41:51). Pojašnjava: kažnjen je zbog dvije stvari – grijeha i prevare, a ne zato što je sama opomena pogrešna. I ipak dodaje realnu mudrost: ako je neko poznat po određenom grijehu, savjet od njega ljudi teško prihvataju.
U narednim minutama (oko 00:42:23–00:45:01) razmatra pitanje: da li je naređivanje dobra rezervisano samo za „ovlaštene“? Neki tumače hadis „ko vidi munker“ kao da „ruka“ pripada vlasti, „jezik“ učenima, a „srce“ običnima. Predavač odbija takvo strogo ograničenje: opći dokazi upućuju da se obaveza odnosi na sve, shodno mogućnosti. Navodi praksu ashaba: negirali su i oni koji nisu bili vladari niti „službena ulema“. Primjer Mervana koji je promijenio redoslijed bajramske hudbe i namaza, pa su ga ashabi ukorili (oko 00:45:01–00:46:07). To je dokaz da musliman ne smije postati nijem pred očitim odstupanjem, posebno kad je u pitanju javna vjera.
Potom (oko 00:46:33–00:49:25) naglašava uvjet znanja: poziv mora biti „na basiri“, sa razumijevanjem, ne džahilskim refleksom. Obični musliman poziva na ono što je općepoznato vadžib i odvraća od općepoznatog harama; složenija pitanja traže znanje i oprez. Tu navodi primjer „bezalkoholnog piva“ (oko 00:49:25–00:50:52) kako se ljudi znaju zaletjeti i od spornog napraviti osnovu mržnje i prekida selama, iako stvar traži dokaz i razjašnjenje. Poenta nije da se „olabavi vjera“, nego da se prestane sa neznanjem koje rađa nepravednu strogoću.
Zatim dolazi jedan od najvažnijih dijelova: kudret – mogućnost (oko 00:51:05–00:54:28). Predavač navodi kur’anske i hadiske temelje: „Bojte se Allaha koliko možete“; Allah ne opterećuje preko mogućnosti; „kad vam nešto naredim, uradite koliko možete“. Objašnjava granicu: ako preovlada mišljenje da će odvraćanje od zla donijeti ozbiljnu štetu – tijelu (zatvor, batine), imetku (oduzimanje), ili drugima – tada čovjek nije dužan rukom ni jezikom. To ne znači da je haram ako neko to ipak uradi i podnese posljedice; nekad može biti pohvalno, ali obaveza ne stoji na onome ko realno strahuje od ozbiljnog zla. Kao primjer pita: šta uraditi kad neko opsuje Allaha (oko 00:55:03–00:55:26) – to je situacija gdje se vidi hrabrost i mjera čovjeka. Spominje i princip „najbolji džihad je riječ istine kod nepravednog vladara“ (oko 00:56:07–00:56:36) i ajet o ubijanju onih koji naređuju pravdu, što pokazuje da je put istine ponekad skup. Ali opet, ne smije se od običnog čovjeka praviti „obavezan mučenik“ kad nema mogućnosti.
Pred kraj (oko 00:59:36–01:01:42) navodi Ibnul-Kajjimovu podjelu ishoda odvraćanja od zla kroz četiri situacije: (1) potpuno uklanjanje munkera i zamjena dobrim; (2) djelimično uklanjanje; (3) ostajanje istog munkera bez koristi; (4) izazivanje većeg zla. Prva dva su područje gdje se djeluje; treći ima prostora, ali bez garantovane koristi; četvrti je zabranjen jer proizvodi veće zlo. Ovo je suština šerijatske mudrosti: cilj nije „da ja ispunim emociju“, nego da stvarno nestane zlo ili se bar smanji, bez otvaranja goreg belaja.
U samom završetku (oko 01:01:56–01:08:20) predavač vraća fokus tamo gdje najviše boli: u naše kuće. Kaže da to nije tema samo za „učenjake“, nego za prijatelje među sobom, rodbinu, porodicu, komšije – uz lijep način, nasamo, s iskrenošću. Spominje stepene: prvo poučiti neznalicu, zatim savjetovati onoga ko zna ali ustrajava, zatim strožije reagovati kad ima moć, a tek u krajnjim slučajevima fizičko uklanjanje kod onoga ko stvarno ima ovlast i mogućnost. Navodi primjere ashaba koji su se međusobno korili, nekad i oštrim riječima, kad se dirne sunnet ili kad se pojavi ozbiljna greška (oko 01:04:49–01:06:07). Poruka je jasna: selef nije imao mentalitet današnje mlakosti – da se sve prelazi „da ne bude fitne“, dok se u pozadini traži korist i dunjalučki interes. Predavač kritikuje i izgovore tipa: „ima bitnijih stvari“, „nemoj meni o nogavicama, posudi mi pare“, ili „nemoj mi o bradi“ (oko 01:06:42–01:07:29) – jer ti izgovori često nisu traženje prioriteta, nego bježanje od popravljanja sebe.
Završna opomena je praktična (oko 01:07:38–01:08:12): smanjiti sapunice makar jednu emisiju, urediti djecu, pratiti šta rade na internetu, paziti kako žene izlaze, ne biti slijep za vlastiti prag. Munkera ima oko nas koliko hoćeš – i mi ćemo biti pitani šta smo uradili, bar u granicama mogućnosti.
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–10:00, 10:00–30:00, 30:00–50:00, 50:00–01:08:20 (kraj).
Početni dio transkripta (00:00–00:02) je tehnički i djelimično nejasan zbog miješanih riječi, ali tok predavanja od 00:02:25 nadalje je jasan i u potpunosti ispraćen do kraja.
Ključne pouke
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je razlog spasa zajednica, a ostavljanje toga vodi normalizaciji harama i propasti.
Krajnosti ubijaju ovaj vadžib: jedni ga pretvore u nasilje i tekfir, drugi ga uguše izgovorom „fitne“.
Minimum islama je da srce negira munker; ko ne osjeti odbojnost prema haramu, izlaže se bolesti srca i navikavanju na zlo.
Prioriteti su temelj: tevhid i namaz su osnova, a ne sporedne forme dok se krupni grijesi prešućuju.
Djelovanje mora biti po mogućnosti i s procjenom posljedica: zabranjeno je uklanjati zlo tako da se proizvede veće zlo.
Praktična primjena
Ova poruka se najlakše živi tamo gdje čovjek stvarno ima uticaj: u vlastitom pogledu, jeziku, kući i porodici. Kad vidiš munker, prvo srce mora reagovati, zatim jezik – ali s mjerom, znanjem i pravim trenutkom. Kad se popravljanje svede na galamu na druge, a vlastita kuća tone u haram kroz ekrane, navike i nemar, tada se vadžib pretvorio u masku, ne u ibadet.
Završna misao
Ko ne može promijeniti stanje rukom niti jezikom, ne smije dopustiti da mu srce otupi, jer kad srce postane ravnodušno prema zlu, tada se gubi ono zadnje što čovjeka drži budnim pred Allahom.
Primjedbe
Objavi komentar