Tema: Naređivanje dobra i odvraćanje od zla
Kako da musliman bude “najbolji ummet” kad jezik, kuća i društvo klize u pogrešnom smjeru?
U ovom predavanju hatib pokušava probuditi ono što se kod nas često uspava: osjećaj lične odgovornosti za vjeru u svakodnevnom životu. Ne govori o teoriji niti o “velikim riječima”, nego o praksi: kako se Islam čuva u kući, u porodici, na poslu i u zajednici – kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla, bez grubosti i bez zabluda u načinu.
Od početka se osjeti da predavač namjerno bira temu koja “nosi težinu” i traži da se sluša više puta, jer detalji znaju biti osjetljivi, a greške u pristupu prave više štete nego koristi.
U uvodu (oko 00:00:54) podsjeća da postoje teme koje se moraju stalno obnavljati među muslimanima, poput čuvanja jezika, jer malo ljudi uspije da se sačuva te mahane. Zatim prelazi na ono što naziva jednom od ključnih odlika ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: osobinu zbog koje Allah ovaj ummet opisuje kao najbolji.
Oko 00:01:59–00:03:47 predavač citira značenje ajeta: “Vi ste najbolji ummet…” i postavlja pitanje koje udara direktno u savjest: zašto je ovaj ummet najbolji? Kad bi čovjek, kaže, razmišljao “po svom osjećaju” i bez ajeta, vjerovatno mu ne bi prva na pamet pala ta osobina. A Allah jasno kaže: naređujete dobro i odvraćate od zla (oko 00:04:15). Predavač naglašava da nije slučajno što Kur’an koristi izraz “naređujete”, a ne samo “preporučujete” ili “savjetujete”. U toj riječi ima težine i obaveze (oko 00:05:22–00:05:38), i to pitanje nije luksuz za posebne ljude, niti samo za učenjake.
Oko 00:06:05 predavač ruši čestu zabludu: ko misli da se to njega ne tiče, “debelo je pogriješio”. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je osobina svakog muslimana, svako ima ulogu u tome, makar kroz ponašanje. Zanimljivo pojašnjava (oko 00:06:50–00:07:27) da ljudi, htjeli mi ili ne, kroz naše ponašanje ili bivaju potaknuti na hajr ili odgurnuti od vjere. Radnik, trgovac, službenik – svi “prezentiraju Islam”, a to prezentiranje nekad bude davetsko i bez riječi, a nekad, nažalost, bude odbojno.
U tom dijelu (oko 00:07:50–00:09:34) navodi i realnu sliku iz Bosne: kako nemuslimani ponekad, kada vide ozbiljnost, principijelnost i pouzdanost kod muslimana, imaju poštovanje i drugačiji odnos. Time predavač želi pokazati da ova “institucija” – naređivanje dobra i odvraćanje od zla – nije puka teorija, nego ona direktno utiče na ugled, snagu i živost vjere u društvu.
Zatim ide ozbiljno upozorenje (oko 00:09:34–00:10:44): ako ummet ostavi ovu osobinu, prestaje biti “najbolji”, a dolazi i Allahova kazna. Kao dokaz spominje primjer Benu Israila – prokleti su jer nisu odvraćali od zla. Predavač naglašava da to nije sitnica: narod može imati vjeru, znanje, obrede, ali kad nestane međusobnog savjetovanja i sprječavanja zla, zajednica se raspada iznutra.
Najpraktičniji dio počinje oko 00:11:01 kada govori o porodici. Predavač ovdje ide oštro i bez uljepšavanja: otac u svojoj kući, ako ne naređuje dobro i ne odvraća od zla, gubi kontrolu nad kućom – nad ženom i djecom. Ne govori o nekoj tiraniji, nego o odgovornosti. Spominje prioritete: počinje se od najvažnijeg, postepeno i na lijep način, ali ipak jasno. Kad savjet ne koristi, kaže, otac ima obavezu da “rukom otkloni” ono što vodi u haram (oko 00:11:31–00:12:17), navodi primjer interneta, sklanjanje haram sadržaja, uklanjanje onoga što kvari kuću. U istom toku spominje i hijab (oko 00:12:39–00:13:22), pojašnjava da hijab nije “košulja i suknja”, niti tijesna odjeća koja oslikava tijelo, nego šerijatski propisana odjeća koja pokriva i ne otkriva stidna mjesta kroz kroj. Ovdje mu je cilj da pokaže kako u kući ne smije biti popuštanje bez granica.
Oko 00:13:47–00:14:46 podsjeća na hadis o odgovornosti: “svi ste vi čuvari…” i ajet “O vjernici, čuvajte sebe i svoje porodice od vatre.” Poruka je jasna: čovjek neće moći pred Allahom reći “ja sam samo govorio”, ako je imao mogućnost da spriječi, a nije spriječio. Posebno kritikuje izgovore (oko 00:14:46–00:15:16): “ako budem grub, otjeraću ih”, “kod drugih je gore”, “moja makar radi nešto”. Predavač smatra da su to samo načini da se pokrije vlastiti nemar.
Nakon toga proširuje odgovornost i na majku (oko 00:15:41–00:16:50). Vrlo direktno kaže da nije moguće da majka, pored kućnih obaveza, ne može naći pola sata dnevno da sjedne s djetetom, da ponavlja suru, uči Kur’an, usmjerava ga. Ako dijete “odgaja ulica, škola i društvo”, a roditelj ne prati s kim se druži, onda će roditelji biti pitani, jer su mogli usmjeriti, a nisu (oko 00:16:28–00:17:28). Kritikuje i pojavu da se roditelji “probude” tek kad dijete dođe u pubertet, kad već upadne u loše društvo, kad se desi haram veza, droga i slično, pa onda govore: “sad ništa ne mogu” (oko 00:17:08–00:17:53). Ovdje predavač jasno poručuje: problem nije pubertet, problem je zapuštene godine prije puberteta.
Oko 00:18:07–00:19:16 vraća se na suštinu: roditelji moraju imati upornost u namazu i odgoju, a izgovori tipa “da djeci ne omrznemo Islam” naziva šejtanskim izgovorima. Kaže da ako djeci ne ponudimo nešto bolje od lošeg društva, škole i okoline, ne trebamo se čuditi gdje će završiti (oko 00:19:16–00:19:47). Time poručuje da naređivanje dobra nije povremeni izljev emocije, nego sistem.
Zatim uvodi važnu korekciju shvatanja (oko 00:19:47–00:21:34): kod nas se često misli da se “naređivanje dobra” svodi na uličnu davu – izlazak na ulicu, zaustavljanje ljudi i savjetovanje. Predavač priznaje da je i to postojalo i da je bilo hajra, ali navodi i greške u pristupu: grupa ljudi dođe, ljudi se uplaše, dođe policija, nastane nered, pa se stvara loša slika (oko 00:21:34). Njegova poenta: to nije jedini način, niti je uvijek obavezan način. I trgovac može davetiti kroz emanet, lijep govor i mudrost; poslodavac može naređivati dobro u firmi tako što omogućava radnicima ibadete i uklanja haram iz poslovanja; direktor, vlasnik, vladar – svako u okviru svoje vlasti (oko 00:19:47–00:20:11 i 00:22:04–00:22:36).
Oko 00:22:36–00:23:15 predavač najavljuje da će u sljedećem predavanju govoriti čak i o granicama: kako žena može odvraćati muža od munkera, gdje su joj mogućnosti i dokle traje njena odgovornost. Time želi pokazati širinu teme i potrebu za preciznošću.
U sredini predavanja (oko 00:23:15–00:25:13) prelazi na bolne primjere iz naše sredine: djevojke odrastaju i do srednje škole bez hidžaba; pokrivene djevojke nose pantalone koje nisu u skladu s propisom; i dalje se u mnogim sredinama tolerišu pomiješana sjedenja muškaraca i žena, svadbe s alkoholom i muzikom, kao da je to nešto normalno. Predavač to ne predstavlja kao “pretjerivanje”, nego kao realnost. Posebno naglašava: u tuđoj kući ne možeš praviti red, ali u svojoj možeš – i moraš. Čak ide oštro protiv mentaliteta “ljudi se naviknu na sve” (oko 00:24:39–00:25:13), gdje porodica vremenom počne prihvatati i najveće devijacije kao nešto što se “podrazumijeva”.
Oko 00:25:13–00:26:04 predavač udara na još jednu slabost: strah od ljudi. Kaže suštinu: “moj život, moj Islam.” Ne zato što neko hoće da se ističe, nego zato što vjeruje da je to od vjere. Spominje i šerijatske principe kao nešto što se prvo primjenjuje u vlastitoj kući i životu, a ne da se samo traži od “drugih” (oko 00:26:04–00:26:39).
Potom spominje kur’anski ajet (oko 00:27:27) “neka među vama bude skupina…” i objašnjava stav učenjaka: mnogi su zaključili da je naređivanje dobra i odvraćanje od zla farz-kifaje – ako ga izvršava jedna skupina, spada odgovornost s ostalih, a ako niko ne radi, svi su griješni. Time predavač pravi balans: postoji opća obaveza zajednice, ali i lična obaveza svakog u njegovom domenu.
Kao snažan primjer navodi učenjake koji su u praksi liječili zlo u zajednici (oko 00:28:40–00:31:27): spominje kako bi jedan učenjak nakon predavanja otvarao konkretne slučajeve munkera – miješanje spolova u ustanovama, okupljanja s muzikom, pogrešna tumačenja na medijima – i pitao ko je spreman da ode, posavjetuje, napiše odgovor, ispravi grešku. Time se pokretalo društvo da reaguje i popravi stanje. Zatim spominje i posljedice: takvi ljudi bivaju optuženi, zatvarani, proglašavani problemom (oko 00:31:48–00:33:03). Predavač tu poručuje da onaj ko misli da će pozivanje u hajr proći bez iskušenja, ne razumije stvarnost, jer i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i najbolji ljudi su bili iskušavani.
Zatim dolazi jedno od najvažnijih moralnih pravila u načinu savjetovanja (oko 00:33:40–00:35:47): priča o Židovima koji su Poslaniku govorili “Es-samu alejkum” (dova smrću). Aiša, radijallahu anha, reaguje oštro, ali Poslanik je smiruje i upozorava na ružne riječi i grubost. On odgovara mudro, bez padanja u njihov nivo, i objašnjava da se njihova zla dova ne uslišava protiv njega, a njegova riječ se uslišava protiv njih. Predavač ovim želi reći: čak i kad si napadnut i izazvan, pristup mora biti kontrolisan, blag i šerijatski.
Oko 00:36:08–00:36:47 ruši još jednu čestu izliku: “to je Poslanik, to su ashabi, mi ne možemo.” Predavač kaže da takvo razmišljanje postaje pokriće za lijenost, a spominje značenje stiha: makar ih oponašaj ako ne možeš biti kao oni. Drugim riječima, standard je postavljen da se njemu teži, a ne da se od njega bježi.
Pred kraj dolazi snažan hadis s primjerom broda (oko 00:37:09–00:40:02): ljudi na gornjoj palubi i ljudi dole. Donji hoće da probuše brod da bi došli do vode “lakše”. Ako ih gornji ne spriječe, svi će potonuti. Predavač ovdje zaključuje: ako se munker ostavi bez reakcije, šteta neće ostati samo na pojedincu, nego će zahvatiti sve. To je poruka za one koji misle: “meni je dobro, ne zanima me šta drugi rade.”
Nakon toga (oko 00:40:48–00:41:36) pojašnjava ajet “brinite se o sebi…” koji ljudi često pogrešno koriste kao izgovor da se ne miješaju ni u šta. Predavač kaže: “brinuti se o sebi” znači upravo izvršiti ono što ti je Allah naredio, a među tim je i savjetovanje i odvraćanje od zla u mogućnostima. Navodi predaju od Omera, radijallahu anhu (oko 00:54:02–00:55:23), da ko vidi munker i ne reaguje, treba se bojati Allahove kazne. Dakle, taj ajet ne znači sebičnost i izolaciju, nego znači da si ispravan tek kad izvršiš obavezu prema sebi i drugima.
U završnim minutama (oko 00:42:06–00:43:36) dodiruje i stanje fitni u vremenu: ubistva, nered, ljudi ubijaju bez jasnog razloga, ostvaruju se znakovi smutnje. Ali predavač ne dozvoljava da fitna postane izgovor za pasivnost. Naprotiv, kaže da ako ne budemo uporni u konkretnim pitanjima vjere, posljedica će biti širenje novotarija i pogrešnih običaja (oko 00:44:16–00:47:31). Navodi primjere novotarija koje su se raširile u narodu, raznih “svetih mjesta”, ceremonija i dovišta bez šerijatskog dokaza, i govori da muslimani moraju imati upornost: prvo, ne učestvovati u tome; drugo, savjetovati druge na najljepši način (oko 00:47:05–00:47:31).
Oko 00:47:50–00:49:57 skreće pažnju i na ekonomsku težinu života: nemaštine, nezaposlenosti, pritiska. Ali kaže da ni to nije opravdanje da se vjera ostavi “za kasnije”. Podsjeća da su ashabi bili u većem siromaštvu, pa su nosili vjeru, a opskrba je u Allahovim rukama i traži se na halal način. Ne smije se desiti da čovjek kaže: “sad ću se baviti materijalnim, a kasnije vjerom” – jer kasnije možda ne dođe, a porodica i srce se u međuvremenu pokvare (oko 00:49:57–00:50:17).
U zadnjim dijelovima (oko 00:51:46–00:53:10) navodi jednu važnu ličnu korist od ove “institucije”: ko hoće da savjetuje druge, mora prvo preispitati sebe. To je razlog što mnogi bježe od savjetovanja – jer znaju da bi morali popravljati i vlastite propuste. Spominje i ajet: “zar naređujete ljudima dobro, a sebe zaboravljate” (oko 00:53:29). Time predavač spaja dvije strane: savjetovanje nije samo “kritika drugih”, nego je i čišćenje vlastite duše.
Završava (oko 00:55:45–00:59:04) opisom vjernika i vjernica: oni su prijatelji jedni drugima upravo time što naređuju dobro i odvraćaju od zla. Prijateljstvo nije samo kahva i druženje, nego iskrena briga da brat i sestra ne propadnu. Naglašava adab savjetovanja: ne javno sramoćenje, nego traženje prilike, blag govor, mudrost i postupnost (oko 00:56:28–00:57:33). Na kraju kaže da mu je cilj bio probuditi zainteresovanost, a detalje ostavlja za sljedeće predavanje, da se ne bi ponovile greške iz prošlosti koje su ljudi s pravom zamjerali (oko 00:57:33–00:58:36): grubo postupanje, nasilje, nepoznavanje granica i ovlasti. Dova na kraju je da Allah popravi stanje i učini nas iskrenim praktikantima vjere.
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–10:00, 10:00–30:00, 30:00–kraj (00:59:37).
Nekoliko rečenica u transkriptu je fonetski nejasno ili isprekidano, ali je tok i smisao poruke uglavnom jasan kroz kontekst.
Ključne pouke
Najbolji ummet nije najbolji po imenu, nego po djelu: naređivanje dobra i odvraćanje od zla je temeljna odlika koja se mora živjeti.
Odgoj i red počinju u kući: otac i majka će biti pitani za ono što su mogli spriječiti i usmjeriti, a nisu.
Pristup mora biti šerijatski i mudar: grubost, javno ponižavanje i nepoznavanje granica prave fitnu i odbojnost.
Ako se zlo ne zaustavi, šteta postaje zajednička: primjer broda uči da pasivnost potapa sve, ne samo pojedinca.
Savjetovanje popravlja i onog ko savjetuje: ko iskreno želi popravljanje drugih, prvo čisti vlastite propuste.
Praktična primjena
Ova poruka se najlakše živi tako što čovjek prvo jasno postavi granice u vlastitoj kući i vlastitom ponašanju, a zatim u svom okruženju bira mudre trenutke za savjet: bez sramoćenja, bez nadmenosti i bez žurbe. Kad se popravljanje veže za iskren nijjet i postupnost, i porodica i društvo osjete da to nije napad, nego briga.
Završna misao
Kad musliman prestane popravljati sebe i druge u granicama onoga što može, vjera se ne gubi odjednom – nego se tiho istopi u navikama, izgovorima i strahu od ljudi, sve dok čovjek ne shvati da je ostao bez onoga što ga je trebalo čuvati.
Primjedbe
Objavi komentar