Tema: Spoznaja Allaha
Naslov
Najveće znanje je spoznati Allaha: kako neznanje ruši čovjeka i kako se srce vraća Gospodaru
Kratak uvod
Predavanje se vrti oko jedne bolne stvarnosti: muslimani danas mnogo pričaju, a malo poznaju svoga Gospodara. Predavač pokazuje da se mnoge devijacije u ponašanju, vjerovanju i društvu vraćaju na isti korijen – neznanje o Allahu. Zato poziva na znanje koje hrani srce, a ne na “znanje” koje samo puni jezik.
Glavni sažetak
Na samom početku (oko 00:00:00) ide uvodna dova i stihovi o Kur’anu: molba Allahu da otvori prsa, uputi, olakša učenje i čuvanje ajeta. Time se odmah postavlja okvir: čovjeku treba Allahova pomoć da bi uopće mogao nositi Kur’an i živjeti po njemu, a Kur’an je “olakšan za podsjećanje” onima koji hoće da ga uzmu ozbiljno.
Nakon uvoda, predavač (oko 00:02:19) vrlo oprezno naglašava da je tema osjetljiva i “ne doliči svakome” da o njoj govori. Kaže da sebe lično ne smatra kompetentnim, ali vidi ogromnu potrebu u društvu pa preuzima odgovornost. Već tu se osjeti jedna poruka: ovo nije teren za samopromociju, niti za svakojake govornike, nego za strah od Allaha i odgovornost.
Onda jasno postavlja glavni problem (oko 00:02:42–00:05:10): najveći neprijatelj čovjeku je neznanje, posebno neznanje o Allahu. Predavač govori da bismo, kad bismo krenuli nabrajati posljedice neznanja po naš narod i ummet, vidjeli more nesreće. Spominje i historijsku pozadinu – generacije koje su prošle komunizam i sistematsko gušenje vjere, pa su ostali “repovi i tragovi” u ubjeđenjima, devijacije i pogrešne slike o Bogu. Zatim dodaje još jednu oštru sliku: današnje ponašanje ljudi, posebno kad se pogledaju vijesti i ulica, pokazuje spuštanje ispod nivoa razuma i dostojanstva, a glavni uzrok je opet – nepoznavanje Gospodara.
Nakon tog “udarca u temelje”, prelazi na suprotnost: islam je savršena vjera i jedan dokaz savršenstva je što snažno podstiče na znanje (oko 00:05:25). Spominje prvi objavljeni ajet “Uči!” i općenito hadise i nagrade za put znanja, te da su učenjaci pisali posebna djela o vrijednosti nauke. Kao uvodnu misao navodi Ibnul-Kajjima (oko 00:06:13–00:07:39): znanje uzrokuje širokogrudnost, a neznanje uskogrudnost; ali to nije svako znanje, nego šerijatsko znanje – ono koje širi prsa i čini čovjeka smirenim, lijepog ahlaka i “najljepšeg života”.
Zatim predavač (oko 00:07:59–00:14:57) niže dokaze o vrijednosti znanja i učenih. Spominje ajet da Allah uzdiže vjernike i one kojima je dato znanje na stepene, na dunjaluku i ahiretu. Podsjeća kako mnogi kraljevi i zulumćari nestanu iz pamćenja, a imena imama i učenjaka ostanu – Buharija, Muslim, Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim, pa i naši učenjaci. Posebno ističe ajet “Allah svjedoči da nema boga osim Njega, i meleki, i učeni” (oko 00:08:41–00:09:29), naglašavajući: Allah je u najvažnijem pitanju na planeti (tevhid) uvezao svjedočenje učenih – što ukazuje na njihovu veličinu. Dodaje i ajet da se Allaha istinski boje samo učeni: pravi strah dolazi iz znanja, jer se čovjek ne može bojati Allaha dok Ga ne spozna (oko 00:09:41–00:10:06). Tu predavač otvoreno kaže: to je naslov predavanja – spoznaja Allaha je najveće znanje. Ako čovjek spozna Gospodara, naučio je ono što treba; ako Ga ne spozna, džaba mu ostalo znanje (oko 00:10:06–00:10:40), pa navodi primjer tehnološki naprednih ljudi koji ne vide Stvoritelja u savršenstvu stvorenog.
U tom dijelu spominje i poznati hadis: kome Allah želi dobro, uputi ga da razumije vjeru (oko 00:10:50–00:11:11), pa kaže da je znak Allahove ljubavi kad vidiš čovjeka da uči i traži znanje. Potom navodi događaj Ebu Derdaa i čovjeka koji je putovao iz Medine u Šam samo zbog jednog hadisa (oko 00:11:22–00:14:13): ko krene putem znanja, Allah mu olakša put do Dženneta; meleki stavljaju krila iz zadovoljstva; stanovnici nebesa i zemlje, čak i ribe u vodi, traže oprost za učenog; učenjak je iznad pobožnjaka kao pun mjesec nad zvijezdama; učenjaci su nasljednici poslanika – poslanici nisu ostavili zlato i srebro, nego znanje. Završava još jednim podsticajem (oko 00:14:21–00:14:48): ko porani u džamiju da nauči ili poduči, ima nagradu kao potpuno obavljen hadž.
Nakon toga prelazi na drugu stranu medalje (oko 00:15:04–00:20:52): neznanje u islamu se spominje u negativnom kontekstu. Navodi primjere iz Kur’ana: Nuh a.s. se upozorava da ne bude od neznalica; Musa a.s. se utječe Allahu da ne bude neznalica kad mu narod dobaci da se “šali”. Zatim hadis o uzdizanju znanja: Allah neće iščupati znanje iz srca, nego će ga uzdići tako što će učenjaci umirati; ljudi će uzeti neznalice za vođe, tražiti fetve, a oni će odgovarati bez znanja i odvesti sebe i druge u zabludu (oko 00:16:27–00:17:03). Tu predavač postaje oštar prema našem društvu: kod nas se “alim” lijepi na svakoga ko ima ikakvu vezu s islamom, pa onda takvi pričaju o krupnim pitanjima, a nisu dorasli ni osnovama (oko 00:17:09–00:18:04). Dovodi i znak Sudnjeg dana: nestanak znanja, širenje neznanja, alkohol i blud (oko 00:18:10–00:18:29).
U jednoj snažnoj epizodi (oko 00:18:54–00:19:39) navodi slučaj ashaba koji je povrijeđen, doživio poluciju, pitao da li mora gusul, a ljudi mu pogrešno presudili “moraš” i čovjek umro. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da su ga “ubili fetvom” i da je lijek za neznanje – pitanje. Odatle pravi jasnu podjelu ljudi (oko 00:19:45–00:20:37):
ne zna i zna da ne zna – taj je spasonosan jer pita;
ne zna i ne zna da ne zna – to je rašireno;
ne zna, ali misli da zna – to je najopasnije, jer se gura da govori, drži mikrofon i vodi ljude.
Nakon toga fokus vraća na srž: najveće znanje je znanje o Allahu, a najveće neznanje je neznanje o Allahu (oko 00:20:52–00:21:22). Predavač direktno povezuje moralni i društveni pad (droga, razgolićenost, blud, alkohol, sihr, horoskop, vrijeđanje vjere, teorije “nastali od majmuna”) s neznanjem o Allahu. Prenosi predaju da je Ibn Mes’ud, r.a., na pitanje “koje je najbolje djelo” odgovorio: znanje, znanje, znanje; i iz toga izvodi pravilo (oko 00:21:29–00:22:01): ako imaš znanje o Allahu, koristiće ti i malo djela; ako si neznalica o Gospodaru, ni mnogo djela ti neće vrijediti.
Zatim (oko 00:22:28–00:34:31) ulazi u dugi niz primjera i ajeta o Allahovoj veličini i savršenstvu: govori da je toliko ajeta i hadisa o Allahu da je teško birati. Kritikuje frazu “majka priroda” i ismijava bijeg od riječi “Allah je stvorio”, jer kad kažeš “Allah”, moraš priznati obavezu prema Njemu (oko 00:23:03–00:24:08). Poziva na dokaz “u vama samima” – pogledaj sebe i shvati Stvoritelja (oko 00:24:24). Navodi ajete: Allah zna šta svaka ženka nosi, zna stezanje i širenje materica, vidljivi i nevidljivi svijet, kod Njega je isto tajno i javno, noć i dan (oko 00:28:24–00:29:32). Posebno naglašava Allahovu moć “Budi – i ono biva” (oko 00:29:32–00:30:11), pa postavlja pitanje: da li bi nam se prsa stezala u problemima kad bismo stvarno vjerovali u Gospodara koji ne spava, koji je Svemoćan, koji daje opskrbu?
U tom toku donosi i ajet o veličanju Allaha: na Sudnjem danu Zemlja u Njegovoj šaci, nebesa smotana u desnici (oko 00:30:24–00:30:41), zatim ajet o ključevima gajba kod Allaha i da samo On zna gajb (oko 00:30:41–00:31:33). Tu ubacuje slikovit primjer “šamara” onome ko tvrdi da zna gajb, da pokaže koliko je ta tvrdnja jadna. Onda zastaje na ajetu o listu: nijedan list ne opadne a da Allah ne zna (oko 00:31:25–00:32:29) i preko toga udara na ljudsku zavist i mržnju: Allah zna svaki list, a čovjeku srce puca zbog komšijinog bicikla. To je, po njemu, dokaz koliko je srce bolesno kad ne poznaje Allaha.
Dalje (oko 00:33:05–00:36:21) govori da Allah zna i ono što je u grudima, da je licemjerstvo besmisleno pred Onim koji zna tajno. Spominje ajet: da se Kur’an objavi brdu, brdo bi se smrvilo od strahopoštovanja (oko 00:33:37–00:34:24), i tu grubo osuđuje trgovinu Kur’anom i “naplaćivanje hatmi i jasina”, jer to vidi kao ponižavanje Allahovog govora. Zatim prelazi na Musaov događaj: Musa traži da vidi Allaha, Allah mu kaže da ne može, nego da gleda u brdo; kad se Allah “pokazao brdu”, brdo se sravnilo, a Musa pao u nesvijest (oko 00:35:11–00:35:47). Navodi da se brdu pokazao “samo dio” (primjer malog prsta) pa se brdo raspalo, da se shvati veličina, a ne da se ljudski um razmaše u pogrešnom pravcu.
Potom (oko 00:36:37–00:39:56) usmjerava kako se spoznaja Allaha gradi: kroz Kur’an i sunnet, kroz Allahova imena i svojstva, razmišljanjem o Njegovoj moći. Daje primjer Musaovog izbavljenja: more se rascijepilo na prolaze, zidovi kao brda, i narod prelazi po suhom (oko 00:37:30–00:38:20). Spominje i Faraonovo tijelo sačuvano kao pouka (oko 00:38:20–00:38:35). Odatle vraća poruku: čovjek je sitan, a drzne se na neposlušnost. Prenosi selefsku poruku: ne gledaj veličinu grijeha, nego veličinu Onoga kome si zgriješio (oko 00:39:32–00:39:56).
U nastavku (oko 00:40:07–00:44:11) širi priču na Allahova imena: El-‘Alim (Sveznajući) – navodi da se taj opis ponavlja mnogo puta, i primjer Aiše, r.a., gdje je Allah objavio suru o ženi koja se žalila mužu, dok Aiša dio govora nije mogla čuti, a Allah je čuo iznad sedam nebesa (oko 00:40:39–00:41:11). Zatim spominje da Allah razumije sve jezike i čuje dove miliona ljudi (oko 00:41:20–00:41:34). Spominje Allahovu mudrost i Njegovu knjigu kao najmudriju, te ime Et-Tevvab – Onaj koji prima tevbu, pa čak i daje želju za pokajanjem (oko 00:42:44–00:43:19). Vrlo direktno poručuje da nema grijeha bez vrata tevbe, čak ni kufr, i navodi da Allah može loša djela pretvoriti u dobra onome ko se iskreno pokaje (oko 00:43:19–00:43:54). Poruka je jasna: ne gubi nadu, koliko god da si pao.
Zatim (oko 00:44:25–00:47:10) govori o imenu Er-Rezzak (Opskrbitelj). Kaže da mnogi problemi dolaze iz pohlepe i trke za nafakom, a nafaka je propisana. Navodi hadis o melekima i zapisivanju četiri stvari čovjeku nakon 120 dana u utrobi majke, među njima i nafaka (oko 00:44:42–00:45:03). Oštro udara na izgovor “ne klanjam jer radim za nafaku” i podsjeća: Allah hrani ptice i sva bića; nema živog bića a da ga Allah ne opskrbljuje (oko 00:45:22–00:45:39). Kaže da je to providan izgovor koji otkriva da čovjek nije spoznao Gospodara. Spominje i Allahovu vlast i moć nad smrću: predsjednici i vladari ne mogu odbiti smrt (oko 00:46:26–00:46:56). Allah je El-Melik, stvarni vladar svega; sve što čovjek “posjeduje” samo je privremeno dato kao iskušenje ponašanja (oko 00:47:10–00:47:23).
Pred kraj (oko 00:47:38–00:56:42) niže dodatne hadise i prizore koji slamaju oholost: prvo stvoreno pero i zapis sudbina, zapis 50.000 godina prije stvaranja nebesa i Zemlje (oko 00:49:50–00:50:21). Zatim hadis o tome da će Allah na Sudnjem danu “staviti” stvorenja na prste, i da se Poslanik nasmijao potvrđujući istinu (oko 00:50:28–00:50:59). Donosi i veliki hadis: kad bi se svi ljudi i džini skupili i svako tražio šta hoće, i Allah svima dao, ne bi se Njegova riznica umanjila osim kao kap vode na igli iz mora (oko 00:51:15–00:52:11). Spominje Ibrahimovu vatru i Sulejmanov događaj s prijestoljem Belkise: snaga Allahovog stvorenja koje u “treptaju oka” donosi prijestol, pa kakav je tek Onaj koji je tu snagu dao (oko 00:52:28–00:53:53). Poziva da se internet koristi da se vidi čudo tijela: mozak, srce, bubrezi, nervni i krvni sistem – sve kao dokaz “u vama samima” (oko 00:54:08–00:54:52). Spominje i prizore iz Israa i Miradža: Bejtul-Ma’mur u koji svaki dan uđe 70.000 meleka i više se ne vraćaju (oko 00:55:08–00:55:28). Zatim hadis o kamenu bačenom 70 godina koji tek tada stiže do dna Džehennema, te da je naša vatra samo sedamdeseti dio džehennemske (oko 00:55:35–00:56:11). I opis meleka koji носi Arš: razdaljina od ušne resice do ramena kao 700 godina hoda (oko 00:56:24–00:56:42). Sve to služi jednoj svrsi: da čovjek shvati s kim ima posla, i da mu nestane hrabrosti za grijeh i drskost.
Onda pravi prijelaz na ono što smatra najvećim propuštanjem (oko 00:56:53–00:58:19): mi se često zakačimo za vanjštinu, a srčani ibadeti su srž – tu su licemjerstvo, kufr, bogobojaznost, nada, strah, oslanjanje. Podsjeća na poznatu poruku da je bogobojaznost “ovdje” (pokazuje na prsa), i na hadis: u tijelu je organ; ako je ispravan, sve je ispravno – srce (oko 00:57:36–00:58:06). Ne negira vanjštinu (hidžab, nikab, brada), ali je vraća na pravo mjesto: bez srca, sve se pretvara u praznu formu.
U završnom dijelu (oko 00:58:58–01:00:43) daje praktičan put do spoznaje Allaha i onoga što iz nje raste: bogobojaznost, ljubav prema Allahu, oslonac. Prvo: razmišljanje o nebesima, Zemlji i dokazima; drugo: hraniti dušu spoznajom Allaha; treće: učiti Allahova imena i svojstva kroz Kur’an i hadise; četvrto: učiti Kur’an s tedebburom – makar jednu stranicu dnevno, ali sa razmišljanjem, ne kao roman (oko 01:00:17–01:00:37). Spominje Bilala, r.a., i njegov “Ehad, Ehad” kao plod spoznaje, a ne puka emocija (oko 00:59:33–00:59:55). Poručuje da spoznaja Allaha čini čovjeka sretnim čak i ako je siromašan, bolestan ili neugledan, jer zna kome robuje.
Pred sam kraj (oko 01:01:00–01:06:20) postavlja “blic pitanja” da čovjek izmjeri svoje srce:
– Da li na tebe djeluje kad čuješ “rekao je Allah” i “rekao je Poslanik”, ili ti je to kao prazna rečenica? (oko 01:01:00–01:01:35)
– Kako se osjećaš nakon grijeha: da li te boli i žulja, ili ga smatraš sitnicom? (oko 01:01:35–01:02:09)
– Kakav si kad si sam, bez ljudi? Tu se vidi stvarni strah od Allaha (oko 01:02:19–01:02:50).
– Upozorava na opasan hadis: ljudi donesu ogromna djela, ali ih Allah pretvori u prah jer su, kad bi se osamili, kršili Allahove granice, a pred ljudima glumili (oko 01:03:04–01:03:37).
– Da li Allahu “dajemo” samo višak vremena i imetka, ili je On prvi? Podsjeća na ajet: nećete postići dobročinstvo dok ne udijelite od onoga što volite, i primjer Talhe koji je najdražu baštu dao kao vakuf (oko 01:04:20–01:05:12).
– Da li interese ljudi stavljamo iznad Allahovog interesa, i da li se stidimo da Allah nađe u srcu ono što ne voli, jer On zna šta je u grudima (oko 01:05:25–01:06:15).
Na kraju (oko 01:06:20–01:08:24) rezimira: islam podstiče na znanje, ali najveće znanje je spoznaja Allaha; ljudi u dunjalučkoj jurnjavi nemaju vremena za Gospodara; savjetuje druženje s Kur’anom i pouzdanim knjigama o Allahovim imenima i svojstvima, te podsjeća na čovjekovu slabost (nastanak od kapljice, nemoć pred bolešću i smrću). Završava dovama da Allah učvrsti iman, da nas učini od onih koji Ga spoznaju, koji Ga se boje javno i tajno, i da pomogne muslimane. Predavanje se zatvara istom dovom i stihovima o Kur’anu (oko 01:08:35–01:09:25), čime se kružno vraća poruka: bez Kur’ana i bez Allahove pomoći nema ni spoznaje, ni popravljanja srca.
Ključne pouke
Neznanje o Allahu je korijen mnogih devijacija: kad se izgubi spoznaja Gospodara, čovjeku se sruši i moral i pamet i pravac.
Najveće znanje nije informacija, nego spoznaja Allaha: iz nje rađaju strah, nada, ljubav, oslonac i ispravno ponašanje.
Učenost bez odgovornosti je opasnost: najgori je onaj koji ne zna, a misli da zna, pa vodi druge.
Srce je osovina vjere: vanjština ima mjesto, ali bez srčanih ibadeta sve postaje forma i licemjerstvo.
Tevba i opskrba su Allahova vrata: nema grijeha bez izlaza ako je tevba iskrena, a nafaka je već propisana pa izgovori protiv namaza otkrivaju slab iman.
Praktična primjena
U svakodnevici se ova poruka prevodi na jednostavno: čovjek mora sebi vratiti vrijeme za Kur’an, razmišljanje i učenje vjerodostojnog znanja o Allahovim imenima i svojstvima, jer se tako srce “nahrani” i postane budno. Kad srce ojača spoznajom, lakše se odbija grijeh u samoći, lakše se prihvata “rekao je Allah”, i prestaje ona unutrašnja pohlepa i zavist koja jede čovjeka iznutra.
Završna misao
Ko istinski spozna Allaha, postidi se da Ga vrijeđa grijehom i smiri se pod Njegovom odredbom, jer zna da je pod vlašću Gospodara koji sve zna, sve može i prima tevbu.
Primjedbe
Objavi komentar