Naslov
Kako se vjera pretvara u „opasnost“: optužbe, etikete i zašto se omladina vraća izvornom islamu
Kratak uvod
Govornik otvara pitanje koje se kod nas stalno vraća: kako je moguće da mladi koji ostave poroke i okrenu se džamiji postanu meta sumnji, optužbi i ružnih etiketa. Kroz niz primjera pokazuje kako se terminima poput „vehabija“ često ne traži istina, nego se udara na ono što čovjeka čisti i podiže.
Glavni sažetak
Na samom početku, oko 00:00:00–00:01:40, govornik opisuje paradoks vremena: mladić i djevojka ostave alkohol, drogu, nemoral, loše društvo, kriminal; vrate se vjeri, zavole sunnet, poštuju roditelje i rodbinu, a umjesto podrške dobiju sumnjičenje i prozivanje. Kaže da se na takvu omladinu upire prstom kao na „potencijalne teroriste“, i naglašava da to nije teorija nego stvarnost koju živimo. U tom tonu odmah udara u srž: problem nije „njihova opasnost“, nego to što se normalan vjerski život namjerno prikazuje kao prijetnja.
Oko 00:01:52–00:05:55 prelazi na to kako se ta omladina u našim krajevima najčešće naziva „vehabijama“, „selefijama“ i sličnim imenima, te nabraja optužbe koje se godinama vrte: da tekfire muslimane, da se bore protiv muslimana, da Kur’an i sunnet „pogrešno“ razumiju po vanjštini, da Allahu pripisuju svojstva stvorenja, da negiraju idžma’ i kijjas, da ne priznaju mezhebe, da omalovažavaju učenjake i prošle generacije muslimana. Spominje i optužbe da negiraju šefa’at, da „zabranjuju“ zijaret kaburova, te ružna etiketiranja da su „pljačkaši, kriminalci“, da su osori prema muslimanima, pa čak i priče da su „uzrok pada Osmanlijskog hilafeta“. Poenta mu je jasna: količina optužbi je tolika da bi čovjek pomislio da se radi o nekoj monstruoznoj pojavi, a u praksi se često radi o ljudima koji su samo pokušali biti ozbiljni u vjeri.
Oko 00:06:05–00:07:50 govornik tvrdi da su mnoge od tih optužbi među prvima širili orijentalisti, a zatim su ih preuzeli različiti zabludjeli pravci unutar ummeta, posebno spominjući oštre kritike od šija i određenih sufijskih krugova. Zatim objašnjava da termin „vehabije“ nije naziv koji su ti ljudi sami uzeli, nego etiketa koja im je nalepljena. Naglašava da tu postoje dvije greške: jezička i značenjska. Jezička: ako se već hoće vezati za ime Muhammeda ibn Abdulvehhaba, onda bi logika jezika vodila ka drugom nazivu, a ne „vehabije“. Značenjska: čovjek kojeg se uzima kao „osnivača“ nije došao s „novom vjerom“, nego je (kako govornik tvrdi) pozivao na Kur’an i sunnet i razumijevanje prve tri generacije ummeta.
Oko 00:08:00–00:11:58 donosi zanimljiv detalj iz naših prostora: spominje da je dr. Ahmed Smajlović još u doba Jugoslavije prevodio „tri načela“ i u predgovoru naglašavao da bi imami trebali to prenositi ljudima. Time govornik hoće reći: ako je to što je prevedeno i preporučeno „vehabizam“, onda ispada da bi i takvi ljudi bili prvi koji ga „šire“, što pokazuje koliko su etikete neozbiljne i politički upotrebljene. Potom insistira na osnovnoj tvrdnji: Muhammed ibn Abdulvehhab po njegovom viđenju nije donio novu akidu niti „novi mezheb“, nego je potvrđivao tevhid, ostavljanje širka i novotarija, i potvrđivanje Allahovih svojstava onako kako su došla u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu, bez izmišljanja i bez prilagođavanja po hiru. Govornik naglašava da se danas ne nalazi skupina koja sebe ozbiljno naziva „vehabijama“, nego se taj termin koristi kao batina protiv onih koji se drže prakse.
Oko 00:12:05–00:16:10 prelazi na lokalnu historiju „halabuke“ u BiH: navodi da se izraz „vehabije“ u literaturi spominjao nakon rata, a zatim se posebno rasplamsao oko 2006. godine. Spominje knjigu pod naslovom „Kako pobijediti vehabizam“, ukazujući da je već sam naslov nezgodan i da definicije često budu smiješne: „vehabizam je sve vjersko i drugačije što nama ne paše“. Ipak, priznaje da je u odnosu na druge tekstove taj pristup u nekim dijelovima „finiji“, jer barem pravi razliku između malog broja ekstremista i šire mase vjernika, te priznaje da to „nije prijetnja“ u mjeri kako se predstavlja. Tu govornik, pomalo oštro, pokazuje kako se termin koristi politički i medijski: da se omladina i vjera vežu za terorizam, pa da se tako narod drži u strahu.
Oko 00:16:23–00:20:58 spominje i druge primjere: knjige bivših pripadnika tih krugova koji su kasnije postali najglasniji protivnici, zatim javne istupe pojedinih ličnosti koje traže „iskorjenjivanje vehabizma“ i upozoravaju na „bošnjački sukob“, kao i predviđanja da će to biti „agresivnije“. Govornik ovdje gradi sliku atmosfere: sve se pumpa u javnosti tako da „vehabija“ postane prečica za sumnju, opasnost, virus, unutrašnjeg neprijatelja. Kritika mu je jasna: to je govor koji ne rješava probleme naroda, nego ih truje, jer napada ljude po izgledu i praksi umjesto po dokazima i stvarnim djelima.
Oko 00:21:05–00:26:30 detaljno prenosi jedan ekstreman primjer retorike gdje se omladina opisuje kao „kobni virus“ i „tajno oružje“ protiv Bošnjaka, čak se pravi paralela s agresijom i zločinačkim planovima. Zatim navodi da je na takav tekst uslijedila i reakcija institucija (spominje se saopštenje) koje se ograđuje od neprimjerene retorike i vrijeđanja, tražeći da se o pojmovima iz islamske historije govori akademski, a ne huškački. U ovom dijelu govornik pokazuje važnu stvar: kad se jednom pusti jezik bez kontrole, onda se vjera pretvara u „unutrašnju opasnost“, a ljudi koji klanjaju postaju meta kao da su došli rušiti vlastitu kuću.
Oko 00:27:00–00:35:36 dolazi najjači dio u kojem prenosi (kako kaže) posebno kvalitetan tekst koji pokušava „razvezati“ pojam od laži, podvala i politikanstva. Tu se tvrdi da se protiv muslimana vodi „specijalni rat“ kroz etikete poput fundamentalista, ekstremista i „vehabija“, kako bi se onaj ko poziva vjeri natjerao da se brani umjesto da radi na dobru. Zatim se navodi da se ti nazivi u praksi lijepe najdosljednijim praktičarima: oni koji nose bradu, redovno dolaze u džamiju, drže do sunneta, dižu ruke u namazu po predajama, glasno govore amin i slično. Pored toga se spominje da etiketa pogađa čak i učene ljude i profesore, pa termin postaje „mreža“ koja hvata svakoga ko se ne uklapa u komotnu sliku „vjere kao običaja“. U tom kontekstu, tekst ide dalje i postavlja pitanje: ko plasira te etikete i zašto? Tu se iznose veoma oštre tvrdnje: da su to neprijatelji islama ili njihove sluge, i da je cilj da se muslimanima podvali treća „vjerska grupa“ pored sunija i šija, kao da muslimani na najsvetijim mjestima nisu muslimani nego „nešto drugo“. Govornik ovu ideju koristi da pokaže koliko takav naziv može razbiti temelje: kad jednom razbiješ naziv i identitet, lakše razbiješ praksu i srce.
U istom toku, oko 00:33:19–00:35:18, iznosi se još jedna teška optužba prema dijelu vjerskog establišmenta: da nekima smeta omladina koja uči izvorni islam, jer znanje razotkriva harame i novotarije od kojih se uzima korist. Spominju se primjeri naplaćivanja raznih praksi, obilježavanja dana umrlima, talismana i sličnog, uz tvrdnju da se radi o jasnim zabranama, ali da se na njima zarađuje, pa zato nekima odgovara da islam ostane samo „običaj“ bez znanja. U tom dijelu se navodi i kur’anski ajet (Et-Tevba 34–35) o vjerskim ljudima koji nepravedno jedu tuđi imetak, kao upozorenje da se vjera može zloupotrijebiti kada nestane znanje. Govornik prenosi i rečenicu koja se u tekstu naglašava: muslimanima se to neće desiti dok god se drže Kur’ana i sunneta kao svjetla i vodiča.
Oko 00:36:42–00:42:11 govornik se vraća na optužbe koje kruže: da su „vehabije“ bivši narkomani i kriminalci. On to okreće kao argument: ako se takvi ljudi poprave, ostave grijehe i dođu u vjeru, to je pohvala, ne sramota. Zatim spominje da se prigovara što žele da islam bude i privatno i javno, da se žive šerijatske vrijednosti, da žene nose hidžab i da se vjera ne svede na kuću. Potom navodi i apsurd: „niko ih ne voli“ – ni hanefije, ni sufije, ni šije, ni kršćani – pa se time želi reći da je cilj izolacija i gađenje naroda. Govornik onda prelazi na optužbu da su „netolerantni“ jer su sigurni u istinu; tu provlači poentu da vjera bez ubjeđenja postaje šala, ali upozorava (implicitno) da je problem kad ubjeđenje ode u nasilje, a ne kad čovjek čvrsto drži dokaz. Takođe odbacuje optužbu da „površno“ razumiju tekstove, te da su antropomorfisti, ističući da Allah Sebe opisuje u Kur’anu i da je laž svoditi to na poređenje sa stvorenjima. U isti koš stavlja i medijske kampanje, pa navodi da čak i određeni politički mediji prate i „analiziraju“ taj fenomen, jer im treba stalna slika „opasnih muslimana“ da bi pravdali razne poteze i držali društvo u strahu. Spominje i kako se to prelilo na medrese i fakultete: ako se neko malo drugačije obuče, pusti bradu, diže ruke u namazu ili ide na predavanja kod određenih da’ija, odmah se „rješava po kratkom postupku“, dok se kafići, kladionice i nemoral tretiraju kao „savremeni život“.
Od oko 00:42:20 do kraja (00:56:59), govornik dolazi do glavnog pitanja: zašto omladina, uprkos pritiscima i prijetnjama, prihvata ono što drugi pogrdno zovu „vehabizam“, a što on opisuje kao povratak izvornom islamu. Prvo navodi širi kontekst: u svijetu se desila islamska sahva (buđenje), a najbrže se vraća omladina jer traži jasnoću i dokaz, i manje je spremna da živi na navici i frazi. Zatim govori o tome da su zapadne ideje i „univerzalne vrijednosti“ u krizi, pa ljudi prirodno traže nešto čvršće, izvornije i manje zamagljeno. U islamskom svijetu, nakon kolonijalnih perioda i devijacija, ostalo je mnogo miješanja: razne službene interpretacije, pretjerivanje u razumu, sufijska bježanja u iluzije, miješanje filozofije, tradicije bez dokaza. Kad se u takvoj sredini pojavi poziv na čisti Kur’an i sunnet uz jasne argumente, omladina se za to „zakači“, jer vidi nešto što može stati pred razum i srce bez foliranja.
Zatim iznosi konkretne razloge privlačnosti: prvo, insistiranje na dokazu: „ako nešto radiš, daj mi dokaz iz Kur’ana i sunneta“ (oko 00:48:05). Drugo, razumijevanje vjere kroz razumijevanje selefa – prvih generacija – umjesto da svako danas tumači po svom hiru (oko 00:50:07–00:50:22). Treće, naglasak na slijeđenju (ittiba’) i napuštanju novotarija: vjera nije poligon da izmišljaš ibadete, dane i obrede, pa onda to zoveš „ljubavlju“ ili „tradicijom“ (oko 00:50:35–00:51:10). Četvrto, shvatanje da nema razlike u autoritetu između Kur’ana i vjerodostojnog sunneta: sunnet je objašnjenje i dio upute, i ne može se tretirati kao sumnjiv dodatak (oko 00:51:16–00:51:52). Peto, prihvatanje vjerodostojnih hadisa i u akidi, a ne stavljanje filozofskih konstrukcija iznad Objave (oko 00:52:01–00:52:39). Šesto, odbacivanje ideje da postoji neki imam ili vođa iznad šerijata: učenjaci se slijede po argumentu, a nepogrešiv je samo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (oko 00:52:54–00:53:34). Sedmo, ulazak u vjeru potpuno – u svim sferama života – bez sramnog dijeljenja islama na „kućnu varijantu“ i „javnu varijantu“ (oko 00:54:03–00:54:26). Osmo, vraćanje uzora na prve generacije, jer su one jasno pohvaljene u šerijatskim tekstovima (oko 00:55:02–00:55:31). Završna poruka mu je: ne treba čuditi što omladina prihvata taj pravac kada je zasnovan na dokazima i vodi u čist život, ali je tragedija što se često ne daje prilika da se taj pristup predstavi pravedno, nego se drži pod medijskim mrakom i sumnjom (oko 00:56:04–00:56:36).
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–10:00 (uvod o omladini, optužbama i porijeklu etikete)
Obrađeno: 10:00–30:00 (lokalni kontekst u BiH, medijska halabuka, knjige i izjave)
Obrađeno: 30:00–kraj (razrada „ko plasira etikete“, kritika zloupotreba, i razlozi zašto se omladina vraća izvornom islamu)
Napomena: U nekoliko mjesta transkript je jezički neuredan i mjestimično se teško razaznaje tačan izraz, ali je smisao tokova govora uglavnom jasan.
Ključne pouke
Etikete nisu dokaz: Naziv „vehabija“ se često koristi kao batina da se pobožnost predstavi kao prijetnja, bez poštene provjere činjenica.
Vjera traži dokaz i jasnoću: Omladinu privlači islam koji traži Kur’an i sunnet kao mjerilo, a ne tradiciju bez temelja ili emociju bez znanja.
Najopasnija je zloupotreba vjere radi koristi: Kad se znanje guši, otvara se prostor da se haram naplaćuje, a pobožnost proglašava „problemom“.
Slijeđenje selefa je zaštita od izmišljanja: Povratak razumijevanju prvih generacija štiti od toga da svako pravi „svoj islam“ po ukusu vremena.
Islam se ne živi napola: Vjera nije samo privatna utjeha, nego put koji traži dosljednost i u ponašanju, moralu i javnom životu.
Praktična primjena
Ovaj govor čovjeka vraća na jednostavno mjerilo: kad čuješ optužbu, traži dokaz, a kad vidiš dobro u praksi – nemoj ga rušiti jezikom. U svakodnevnici to znači da vjera ne ostane „priča“, nego da se gradi na znanju, iskrenosti i dosljednosti: u klanjanju, odgoju, odnosu prema roditeljima, čuvanju od harama i spremnosti da se istina poštuje čak i kad nije popularna.
Završna misao
Kad se vjera svede na etiketu, narod postaje slab; kad se vjera vrati na Kur’an i sunnet, srce se uspravi i čovjek se vrati sebi.
Primjedbe
Objavi komentar