Kako se ummet razišao, ko je spašena skupina i zašto su šiijska učenja ozbiljna prijetnja akidi muslimana?

 


Tema: Akida (ispravno vjerovanje)

Kako se ummet razišao, ko je spašena skupina i zašto su šiijska učenja ozbiljna prijetnja akidi muslimana?

Kratak uvod

Ovo predavanje bavi se jednom od najosjetljivijih i najvažnijih tema u islamu – akidom, temeljem vjere. Govornik sistematski objašnjava razilaženje unutar ummeta, značenje spašene skupine, te detaljno i argumentovano izlaže osnovna vjerovanja šiija, oslanjajući se isključivo na njihove vlastite izvore, upozoravajući na ozbiljne teološke i historijske devijacije koje direktno pogađaju muslimane, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

Glavni sažetak

Predavanje započinje (oko 00:02:00) podsjećanjem na poznati hadis o razilaženju ummeta i pitanju: ko je spašena skupina? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno odgovara: „Ono na čemu sam ja i moji ashabi.“ Govornik naglašava da se ova formulacija ne odnosi samo na vrijeme Poslanika, jer tada razilaženje u obliku sekti nije ni moglo postojati, već se odnosi na metod razumijevanja vjere nakon njegove smrti. Svaki kasniji spor, novotarija ili akidetsko pitanje mora se vratiti na ovu osnovu.

Zatim se podsjeća (oko 00:02:36) da ummet neće biti potpuno uništen do Sudnjeg dana, ali da će biti pogođen smutnjama, belajima i razilaženjima, što se već desilo. Još za života Poslanika pojavljivali su se pojedinci i tendencije (haridžije i sl.), ali bi bile odsječene u korijenu. Nakon njegove smrti, razilaženje se širi, jer više nema neposredne objave koja presijeca spor.

Govornik objašnjava (oko 00:03:22–00:04:03) da je osnovni problem razilaženja akidetske prirode, a ne sporednih fikhski pitanja. Ashabi su bili prenosioci Objave, živjeli su Kur’an i sunnet, i zato su mjerilo ispravnosti. Zbog toga se spašena skupina uvijek prepoznaje po vraćanju na njihovo razumijevanje, a ne po imenima, pokretima ili titulama.

U tom kontekstu se spominje hadis o obnoviteljima vjere koji se pojavljuju na kraju svakog hidžretskog stoljeća (oko 00:04:13–00:04:54). Govornik navodi da su u zadnjih nekoliko decenija muslimani svjedočili snažnom reformskom buđenju (sahvi), koje prolazi kroz uspone i padove, ali ostaje dio Allahovog sunneta u očuvanju vjere.

Zatim govornik prelazi na važnu napomenu (oko 00:05:03–00:06:04): cilj predavanja nije prozivanje pojedinaca, već razotkrivanje akide. Ljudi se često sami prepoznaju u kritici, pa reagiraju emotivno. Međutim, problem nije lični, već vjerski. Akida se usađuje u srce i predstavlja temelj na kojem stoje sva djela.

Nakon toga se iznosi klasična podjela novotarskih sekti (oko 00:06:21): haridžije, kaderije, murdžije, džehmije i šije. Govornik naglašava da su šiije danas najopasnija i najorganiziranija sekta, posebno zbog političke moći i planskog širenja. Svaka od ovih sekti se dalje dijelila, stvarajući nove frakcije, što pokazuje kako se novotarije međusobno nadograđuju.

Govornik detaljno objašnjava (oko 00:07:14–00:08:00) da je osnovni uzrok ovih devijacija odbijanje da se tekstovi Kur’ana i sunneta prihvate onako kako su došli, bez filozofskih i racionalističkih akrobacija. Kur’an je objavljen na jasnom arapskom jeziku, narodu poznatom po retorici i govorništvu. Tvrdnja da su ashabi i prvi muslimani „bukvalisti“ zapravo znači optužbu da nisu razumjeli Objavu – što je apsurd.

Zatim slijedi snažno upozorenje (oko 00:08:24–00:11:02) o šiijskom infiltriranju u bosanskohercegovačko društvo. Govornik navodi da postoji mjerljiv procenat šiija u BiH, uključujući pojedince na ministarskim, akademskim i vjerskim pozicijama. Naglašava da šiije ne smatraju sunije muslimanima, bez obzira na političku ili humanitarnu pomoć Irana. Pomoć se ne smije miješati s akidetskom istinom, isto kao što se ne miješa politika s vjerom.

U tom dijelu govornik pravi paralelu sa ratnim dešavanjima (oko 00:09:12–00:10:30), podsjećajući da su mnoge države pomagale Bosni iz vlastitih interesa, ali to ne znači da dijele ispravnu akidu. Problem, kaže, nije u običnom narodu, nego u ideološkim elitama koje planski šire devijantna učenja.

Nakon toga prelazi na unutrašnju strukturu šiizma (oko 00:12:01–00:13:21). Navodi se veliki broj šiijskih sekti, od kojih su dvanaestoimamske šiije (itna ašerije) danas najbrojnije i politički najutjecajnije – vladaju Iranom, Irakom, imaju presudan utjecaj u Libanu, Siriji i Jemenu. Posebno se naglašava da je šiizam batinijska ideologija, koja dijeli vjeru na javni i skriveni sloj, rezervisan za njihove „velikane“.

Govornik zatim jasno ističe metodologiju (oko 00:13:43–00:14:05): sva izlaganja se temelje isključivo na šiijskim izvorima, njihovim priznatim knjigama, kako se ne bi moglo reći da su optužbe izmišljene.

Slijedi detaljno objašnjenje (oko 00:14:05–00:18:06) šiijskog stava prema ashabima. Oni ih dijele u dvije skupine: one koji su, po njihovom mišljenju, „uzurpirali“ pravo Alije na hilafet (Ebu Bekr, Omer, Osman), i one koji tvrde da je Alija bio imam direktnim tekstom. Govornik naglašava da je duboka mržnja prema ashabima, posebno Omeru, povezana s padom Perzijske imperije, što šiije nikada nisu oprostile.

Navode se historijski primjeri (oko 00:15:06–00:16:27) u kojima su šiije igrale ključnu ulogu u rušenju islamskih država, izdaji halifa i saradnji s neprijateljima muslimana, uključujući pad Bagdada. Ova historijska linija se, prema govorniku, nastavlja i u savremenim ratovima Iraka, Sirije i Jemena.

Zatim se prelazi na doktrinu dvanaest imama (oko 00:19:13–00:23:07). Govornik navodi njihovu listu i objašnjava ključni problem: šiije tvrde da šerijat nije završen, već da se nastavlja kroz bezgrešne imame. Vrhunac tog učenja je izmišljanje dvanaestog imama – Mehdija, za kojeg tvrde da je nestao kao dijete i da je živ više od hiljadu godina. Govornik ukazuje na apsurdnost tih tvrdnji, uključujući nebuloze o njegovom boravku u pećinama ili Bermudskom trokutu.

Jedan od najsnažnijih argumenata iznesen je kroz pitanje nasljedstva (oko 00:25:12–00:26:16): kada je umro jedanaesti imam Hasan el-Askeri, njegov imetak je naslijeđen od strane žene i brata, što je dokaz da nije imao sina. Po islamskom pravu, da je sin postojao, brat ne bi imao pravo nasljedstva. Uprkos tome, šiije su „izmislile“ sina kako bi sačuvale lanac imama.

Govornik zatim prelazi na šiijske izvore vjere (oko 00:26:58–00:30:32), navodeći njihove glavne knjige poput El-Kafi, Tehzib, Istibsar, Biharul-envar i drugih, objašnjavajući da su te knjige međusobne prerade i skraćenja, što ih čini nepouzdanim kao temelj vjere.

Nakon toga se detaljno obrađuje šiijsko poimanje tevhida (oko 00:30:44–33:18). Govornik pokazuje kako šiije, kroz svoje knjige, pripisuju imamima božanska svojstva: oživljavanje mrtvih, liječenje slijepih, upravljanje svemirom. Time se direktno narušava tevhid rububijje i uluhijje, iako oni formalno tvrde da to biva „Allahovom dozvolom“.

Posebno opasan dio njihovog učenja je tvrdnja da je Kur’an izmijenjen (oko 00:36:17–00:46:41). Govornik navodi brojne citate iz njihovih klasičnih učenjaka koji otvoreno tvrde da je Kur’an skraćen, izmijenjen, da su izbačeni ajeti o vilajetu Alije, te da je pravi Kur’an kod njih skriven. Naglašava da je, prema njihovom učenju, onaj ko ne vjeruje da je Kur’an izmijenjen – zapravo nije pravi šija.

Navode se konkretni primjeri (oko 00:47:40–49:30) izmjena kur’anskih ajeta u njihovim knjigama, uključujući Ajatul-kursi i druge ajete, gdje se značenje potpuno preokreće u korist vilajeta. Govornik naglašava da ovo nema nikakve veze sa ehli-sunnetom, već isključivo dolazi iz šiijskih izvora.

Pred kraj predavanja (oko 00:53:14–00:57:21) govori se o njihovom poimanju sunneta, gdje se sunnet ne veže za Poslanika, već za „bezgrešne imame“, čime se Poslanikova uloga potiskuje. Također se spominju vjerovanja u reinkarnaciju, povratak mrtvih (redž‘a) i krajnje gnusne optužbe na račun majki vjernika, posebno Aiše, radijallahu anha.

Predavanje završava (oko 00:59:16) jasnom porukom: ovo nisu marginalna pitanja, već temeljne razlike koje diraju u samu srž islama, i o kojima se mora govoriti otvoreno, argumentovano i odgovorno.

Pokrivenost transkripta:

  • 00:02:00–06:21: Spašena skupina, razilaženje ummeta, osnova akide

  • 06:21–13:21: Novotarske sekte, šiije i savremeni kontekst

  • 13:43–23:07: Dvanaest imama i izmišljanje Mehdija

  • 25:12–33:18: Šiijski izvori i devijacije u tevhidu

  • 36:17–46:41: Učenje o izmjeni Kur’ana

  • 47:40–59:16: Izmjene ajeta, sunnet, reinkarnacija i završne opomene

Ključne pouke

  • Spašena skupina se mjeri akidom, ne imenima – mjerilo je ono na čemu su bili Poslanik i ashabi.

  • Šiizam nije samo politička razlika, već duboka akidetska devijacija.

  • Tvrdnja o izmijenjenom Kur’anu ruši temelj islama i izlazi iz okvira ehli-sunneta.

  • Pretjerivanje u vezi imama vodi u širk, bez obzira na formulacije.

  • Neznanje i šutnja omogućavaju širenje zablude.

Praktična primjena

Musliman mora ulagati trud u učenje ispravne akide, razlikovati vjeru od politike i emocija, te mjeriti svako učenje Kur’anom i sunnetom prema razumijevanju ashaba. Samo znanje i svjesnost štite pojedinca i zajednicu od ideoloških i akidetskih zabluda.

Završna misao

Akida nije sporedna tema, već temelj na kojem stoji iman; kada se temelj naruši, sve izgrađeno na njemu neminovno se ruši, bez obzira koliko se ukrašavalo imenima, parolama ili političkim interesima.

○ Označi kao pročitano

Primjedbe

Objavi komentar