Tema: Stvaranje
Kako je sve počelo – i kako je čovjek pao na ispitu koji se stalno ponavlja?
Kratak uvod
Ovaj transkript vodi kroz temelje vjerovanja o početku svega: Allahovoj vječnosti, stvaranju arša, pera i zapisa sudbine, zatim stvaranju nebesa i Zemlje, pojavi džinna, Iblisovom usponu i padu, te stvaranju Adema, alejhi selam, njegovoj počasti znanjem i položajem, pa prvom grijehu i spuštanju na Zemlju. Tok predavanja nije samo historija, nego opomena: isti neprijatelj, iste metode, ista ljudska slabost – zaborav i žurba – i ista vrata povratka: tevba.
Glavni sažetak
Na samom početku, oko 00:00:00, predavanje otvara temeljnom istinom: Allah je bio prije svega, i nije bilo ništa osim Njega. On je Prvi, prije Njega nema ničega, i nije Mu niko ravan niti Mu je iko bio „uz Njega“. Zatim se prelazi na opis početka stvaranja: Allah stvara stvorenja, a među prvim se spominje Arš, veličina koja nadilazi ljudsku predstavu. Oko 00:00:35 navodi se poređenje: Kursijj je u odnosu na Arš poput prstena bačenog u ogromnu pustinju. Kursijj „obuhvata nebesa i Zemlju“, što se spominje oko 00:00:58, a Arš je iznad toga, daleko veći i uzvišeniji.
Dalje se kaže da je Allah stvorio Arš i postavio ga nad vodom, što se u transkriptu navodi kao „prvo što je stvorio“, oko 00:00:58–00:01:23. Nakon toga Allah stvara pero i naređuje mu da piše. Pero pita šta da piše, a naređenje je: „piši sve što će biti do Sudnjega dana“. Tako biva zapisana sudbina, zapis u „spomeniku“ i „ploči čuvanoj“, oko 00:01:23. Predavač zatim spominje vremenski razmak i kaže da je nakon velikog perioda (u transkriptu se navodi „50 hiljada godina“) došlo naređenje za stvaranje nebesa i Zemlje, i da je stvaranje završeno u šest dana, oko 00:01:43–00:02:09.
Oko 00:02:09 opisuje se da su nebesa i Zemlja u početku bili „spojeni“, priljubljeni, zatim je Zemlja uređena kroz faze, a navode se i kur’anski ajeti o stvaranju Zemlje u dva dana i određivanju opskrbe u četiri dana, te ukupno šest dana za nebesa i Zemlju, oko 00:02:36–00:03:07. U nastavku, oko 00:03:29, predavač ponovo naglašava sliku „spojenosti“ (رتقا) i zatim „razdvajanja“ (فتقناهما): nebo i Zemlja se razdvajaju, nebo se formira u sedam slojeva, a i Zemlja se spominje kao sedam slojeva/zemalja. Povezuje se to s ajetom: „Zar ne vide nevjernici da su nebesa i Zemlja bili spojeni pa smo ih razdvojili…“, i s naglaskom da je voda osnova života, oko 00:04:16.
Potom predavač objašnjava porijeklo stvaranja neba: oko 00:04:57 navodi se da je nebo stvoreno od „pare“ ili „dima“ koji je nastao iz vode nad kojom je Arš. Taj „dim“ je početak nebesa, a spominje se i kur’anski izraz da je nebo bilo „dim“, te da je Allah naredio nebu i Zemlji: dođite milom ili silom, pa su odgovorili: dolazimo pokorno, oko 00:05:18–00:05:35. Time se naglašava da je sve stvorenje pod Allahovom naredbom – nema slučajnosti, nema samovolje, sve je pokorno volji Stvoritelja.
Nakon toga predavanje prelazi na Zemlju kao mjesto života, i navodi da je tačno znanje o njenoj starosti i stvorenjima koja su ranije živjela kod Allaha, oko 00:06:02. Oko 00:06:24 spominje se stvaranje džinna: stvorenje čiji je izvor vatra, „vatra bez dima“, stvoreni su kao bića obavezna šerijatskim naredbama – imaju halal i haram, obaveze i odgovornost. Međutim, džinni u tom ranom periodu čine veliko nasilje i nered na Zemlji: prolijevaju krv, kvare, pa Allah šalje meleke da ih kažnjavaju i suzbijaju, oko 00:06:48–00:07:09.
U tom kontekstu pojavljuje se Iblis. Predavač navodi da je on bio među vođama džinna, ali zbog svoje razine znanja i ibadeta uzdignut je do društva meleka, i borio se s njima protiv pokvarenih džinna, oko 00:07:09–00:07:32. Spominje se i da su neki džinni kažnjavani i zatvarani na ostrva, te da među njima ima dobrih i loših. Iblis je dugo bio uz meleke, ali u njemu se razvija nešto opasno: uobraženost i skrivena oholost, oko 00:08:00.
Oko 00:08:19 dolazi ključni trenutak: Allah obavještava meleke u „uzvišenom skupu“ da će stvoriti novo stvorenje – halifu na Zemlji, tj. narod koji će se smjenjivati generacijama. Meleki postavljaju pitanje iz znatiželje i razumijevanja: znaju šta su džinni činili prije, pa pitaju hoće li novo stvorenje opet činiti nered i prolijevati krv, dok oni već slave i veličaju Allaha, oko 00:09:27–00:09:48. Allah im odgovara: „Ja znam ono što vi ne znate“, oko 00:10:18, ukazujući da će među ljudima biti vjerovjesnici, iskreni, i ljudi visokih stepena, čak se spominje da će neki imati položaj iznad određenih meleka.
Zatim se prelazi na stvaranje Adema. Oko 00:11:05 Allah naređuje Džibrilu da uzme zemlju (prah) s tla. Zemlja traži zaštitu kod Allaha da ne bude umanjena ili osramoćena, pa se Džibril vraća. Isto se desi i Mikailu, oko 00:11:30–00:11:58. Na kraju Allah šalje Meleka smrti; zemlja opet traži zaštitu, ali Melek smrti kaže da i on traži zaštitu kod Allaha da izvrši Njegovu naredbu, te uzima zemlju „sa svih strana“ – različitih boja i kvaliteta: bijelu, crnu, crvenu, žutu, tvrdu i meku, oko 00:12:23–00:12:44. Iz tog razloga, pojašnjava se, ljudi su različiti – jer je njihov otac stvoren od različite zemlje.
Oko 00:13:10 tom prahu se dodaje voda, pa nastaje glina: prvo „tīn“, zatim „tīn lāzib“ – ljepljiva, čvršća glina, pa zatim crna, promijenjena, smrdljiva masa – „hamā’ masnūn“, oko 00:14:02. Nakon vremena, to postaje „salsāl“ – suha glina poput pečene, koja zvuči kad se udari, oko 00:14:29. Meleki gledaju to novo stvorenje, a Iblis kruži oko njega, ulazi kroz njega jer je šuplje, i izgovara zlokobnu rečenicu: ako mu bude data vlast nad ovim stvorenjem, uništit će ga, oko 00:15:09–00:15:34. U njemu raste zavist i mržnja, iako Adem još nije ni oživljen.
Predavač spominje da je taj oblik ostao dugo, čak „40 godina“, bez duše, dok meleki i Iblis čekaju, oko 00:15:34–00:15:58. Zatim Allah naređuje melekima – a Iblis je među njima – da kada u Adema bude udahnuta duša, svi učine sedždu kao čin počasti Allahovoj naredbi, oko 00:16:15–00:16:43. Dolazi trenutak udahnuća: duša ulazi prvo u glavu, i kako prolazi, taj „materijal“ postaje tijelo: meso, krv, žile – ljudski oblik, oko 00:17:07–00:17:30.
Prva reakcija Adema kada duša dođe do glave je kihanje, a meleki ga podučavaju da kaže „Elhamdulillah“, pa Allah odgovara milošću, oko 00:17:52. Kada se duša proširi, Adem ugleda plodove Dženneta, a čim duša dođe do stomaka, osjeti želju za hranom i požuri prema njoj prije nego je duša stigla do nogu, pa predavač navodi značenje: „čovjek je stvoren od žurbe“, oko 00:18:44–00:19:06.
Kada Adem biva potpuno oblikovan i uspravi se, meleki svi padaju na sedždu bez izuzetka – ogromna masa meleka, kako se opisuje, oko 00:19:33–00:20:24. Jedini koji odbija je Iblis. Tu predavač posebno naglašava strahotu: to je prvi otvoreni neposluh prema Allahu na nebu. Iblis se uzoholio i postao od nevjernika, oko 00:21:08. Allah ga pita šta ga je spriječilo da učini sedždu onome koga je Allah „stvorio Svojim rukama“, a Iblis odgovara oholo: „Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od gline“, oko 00:21:32–00:22:27. Time se razotkriva njegovo unutarnje stanje: oholost, zavist i suprotstavljanje Allahovoj naredbi.
Oko 00:23:22 Allah ga izbacuje, proglašava prokletim i stavlja na njega prokletstvo do Sudnjega dana. Iblis ne traži oprost, ne traži povratak, nego traži samo jedno: odgodu života do Dana proživljenja, oko 00:24:05–00:24:32. Allah mu daje odgodu „do određenog vremena“. I tada se pokazuje njegova krajnja pokvarenost: umjesto da prizna krivicu, on pripisuje zavođenje Allahu: „zato što si me zaveo“, i obećava da će sjediti na Allahovom pravom putu, dolaziti ljudima s raznih strana i da većina neće biti zahvalna, oko 00:25:45–00:27:16. Predavač naglašava detalj: Iblis ne kaže da će doći „odozgo“, jer zna ko je iznad i boji se, nego navodi ostale pravce, oko 00:26:52. Allah mu odgovara prijetnjom: ispunit će Džehennem njime i onima koji ga slijede, ali i jasnom granicom: „Moji robovi – ti nad njima nemaš vlast“, oko 00:28:09–00:28:29. Spominje se i Allahova poruka o oprostu onima koji traže oprost, oko 00:28:48.
Zatim se opisuje Ademovo uvođenje u komunikaciju i počast: Allah mu naređuje da pozdravi meleke, pa Adem kaže „Es-selamu alejkum“, a meleki odgovaraju „ve alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuh“, i to postaje pozdrav njegove potomčadi, oko 00:29:12–00:29:33. Allah mu pokazuje njegovu potomčad: Adem vidi ljude čija su lica osvijetljena, i vidi čovjeka snažnog sjaja, pa mu se kaže da je to Davud, alejhi selam. Adem traži da mu se poveća životni vijek davanjem dijela svog, pa se u transkriptu navodi da mu daje dio godina, oko 00:30:02–00:30:53.
Oko 00:30:53 spominje se da Allah uči Adema imenima mnogih stvari, čak i onih koje meleki ne znaju. Zatim se dešava „ispit znanja“: Allah pita meleke za nazive određenih stvari, oni priznaju da ne znaju osim onoga čemu ih je Allah podučio, a Adem obavještava o imenima, pa Allah potvrđuje Svoje znanje gajba i ono što oni kriju, oko 00:31:15–00:33:19. Time predavač naglašava čast znanja i položaj čovjeka kada se veže za Allahovu uputu.
Nakon toga Adem biva uveden u Džennet, gdje uživa u blagodatima: ne gladuje, ne žeđa, ne trpi vrućinu, oko 00:33:45–00:34:08. Adem je u Džennetu prvo sam, osjeća usamljenost i Allah mu daje družicu. Oko 00:34:32 opisuje se stvaranje Havve od Adamovog rebra dok on spava. Adem se budi, pita ko je ona, i navodi se da je stvorena radi smirenosti i bliskosti, da se među njima uspostavi ljubav i milost, oko 00:35:19.
Meleki zatim ispituju Adema: pitaju kako se zove ta žena, a Adem odgovara: Havva, i objašnjava se naziv njenim porijeklom, oko 00:36:03–00:36:24. Zatim slijedi naredba: Adem i Havva mogu jesti iz Dženneta šta hoće, osim jedne stvari – jedne određene biljke/stabla: „ne približavajte mu se“, oko 00:36:55–00:37:35. Predavač naglašava da je upozorenje bilo dvostruko: ne približavati se tom stablu i čuvati se neprijatelja, Iblisa, koji će pokušati da ih izbaci iz Dženneta, oko 00:38:02–00:38:27. Posebno se ističe upozorenje: ako izađeš iz Dženneta, čeka te „dar šaqa’“ – kuća napora, iskušenja i boli, oko 00:38:27–00:38:48.
Nakon dugog perioda u Džennetu, Iblis im prilazi drugačije: ne dolazi odmah kao otvoreni neprijatelj, nego prvo izaziva misao o smrtnosti. Oko 00:39:15 čuju plač; Iblis se prikazuje i kaže da plače zbog njih jer će umrijeti i napustiti blagodat. Ta ideja sjeda u srce, jer čovjek voli vječnost u užitku. Zatim dolazi drugi napad: „Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i vlast koja ne nestaje?“, oko 00:40:09–00:40:31. Kaže im da ih Allah nije zabranio zbog grijeha, nego da ne postanu meleki ili vječni, citirajući značenje koje se spominje u transkriptu, oko 00:40:52–00:41:17.
U početku Adem odbija, ali Iblis čini najpodliji potez: zaklinje se Allahom da im želi dobro. Adem kaže da nije mislio da bi neko mogao lagati zaklinjući se Allahom, pa popušta, oko 00:41:17–00:41:43. Predavač opisuje kako se šejtan vraćao više puta, godinama, dok se ne pojavi prijedlog Havve: da samo „probaju“, da ona proba prva, pa ako joj se ništa ne desi, proba i Adem, oko 00:42:07. Tako ih vodi prema stablu, „korak po korak“, i naglašava se priroda čovjeka: zaborav ugovora, slabost nakon vremena, oko 00:42:28–00:42:47.
Kada su okusili, dešava se trenutna posljedica: bio je na njima zastor poput svjetlosti koji je prekrivao stidna mjesta, ali čim su okusili, taj zastor nestaje, pa im se otkrivaju stidna mjesta. Počinju trčati i pokrivati se lišćem, „krpeći“ se lišćem Dženneta, oko 00:43:08–00:43:32. Allah ih doziva, a Adem kaže da se ne sklanja od Allaha, nego ga je stid, oko 00:43:57. Allah ih podsjeća: zar vam nisam zabranio to stablo i rekao da vam je šejtan otvoreni neprijatelj? Oni plaču i izgovaraju dovu: „Gospodaru naš, učinili smo nepravdu sebi; ako nam ne oprostiš i ne smiluješ nam se, bit ćemo izgubljeni“, oko 00:44:20. Predavač naglašava: to je prva ljudska neposlušnost, ali i prvo iskreno pokajanje.
Allah prima njihovu tevbu, ali grijeh ima posljedicu: izlazak iz Dženneta na Zemlju, oko 00:45:14. Adem biva spušten na Zemlju, a s njim i Iblis: „Spustite se, jedni drugima ćete biti neprijatelji; na Zemlji imate boravište i uživanje do vremena“, oko 00:45:37–00:45:57. Predavač spominje predaju (uz napomenu „znanje je kod Allaha“) o mjestima spuštanja i kasnijem susretu, ali naglašava suštinu: Adem je prvi čovjek, i priče o „ljudima prije Adema“ odbacuje kao netačne u okviru ovog kazivanja, oko 00:46:19.
Zatim dolazi poruka nade: Allah Ademu kaže da ga spušta u „kuću iskušenja“, ali da će mu slati uputu: ko slijedi uputu, neće strahovati niti tugovati, oko 00:46:43–00:47:01. Adem, međutim, dugo plače misleći da je Džennet izgubljen zauvijek. Oko 00:47:20 vodi razgovor s Gospodarom: podsjeća na Allahovu počast stvaranjem „Svojim rukama“, udahnućem duše, i pita za povratak ako se pokaje. Allah mu potvrđuje da se vraća u Džennet kroz tevbu, oko 00:48:08–00:48:33. Spominje se i da je Adem primio „riječi“ kojima se pokajao, pa mu je Allah oprostio, jer je On Onaj koji prima tevbu.
Predavač potom, oko 00:48:33–00:49:20, naglašava da Adem nije bio neznalica kako neki prikazuju: Allah ga je podučio mnogim stvarima potrebnim za život na Zemlji – radu, zanatima, uzročnoj stvarnosti, čak i pitanjima koristi i materije, te da mu je Allah poslao ono što mu treba. U završnici transkripta, oko 00:49:20, spominje se veliki prizor: Allah uzima iz Adamovih leđa njegovu potomčad – njihove duše – i oni su poput sitnih čestica pred njim. Allah ih pita: „Zar nisam vaš Gospodar?“, i svi odgovaraju: „Jes’ – svjedočimo“, oko 00:49:44–00:50:36. Naglašava se da je taj ugovor obuhvatio sve – i najveće grješnike – kako niko na Sudnjem danu ne bi rekao da nije znao. To je usađena fitra, temelj prepoznavanja Gospodara, i time, kako transkript završava, počinje život na Zemlji, oko 00:50:57.
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–06:00 (Allahova vječnost, Arš, Kursijj, pero i zapis, stvaranje nebesa i Zemlje, razdvajanje)
Obrađeno: 06:00–12:30 (stvaranje džinna, Iblis, najava halife, uzimanje zemlje za Adema)
Obrađeno: 12:30–20:30 (faze gline, udahnuće duše, sedžda meleka, Iblisovo odbijanje i prokletstvo, njegova prijetnja)
Obrađeno: 20:30–33:30 (selam, potomstvo, Davud i godine, učenje imena, ispit znanja)
Obrađeno: 33:30–45:30 (Džennet, stvaranje Havve, zabrana stabla, šejtansko zavođenje, prvi grijeh i tevba)
Obrađeno: 45:30–kraj (spuštanje na Zemlju, obećanje upute, razgovor o povratku u Džennet, ugovor „Elestu“ i fitra)
Ključne pouke
Šejtan ne napada snagom, nego strpljenjem: vraća se, mijenja pristup i čeka zaborav.
Oholost je korijen propasti: Iblis nije pao zbog neznanja, nego zbog „ja sam bolji“.
Allahova počast čovjeku je znanje i odgovornost; bez upute, ista čast postaje teret.
Grijeh ima posljedicu, ali tevba ima vrata: Allah prima pokajanje, ali pouka ostaje.
Fitru je Allah ugradio u svako ljudsko biće: izgovor „nisam znao“ na Ahiretu neće proći.
Praktična primjena
Ko hoće sačuvati vjeru u svakodnevnici mora ozbiljno shvatiti dvije stvari koje su u transkriptu stalno prisutne: zaborav i žurbu. Čovjek ne pada zato što ne zna, nego zato što se opusti, odgađa, navikne i zaboravi upozorenje. A kad pogriješi, razlika nije u „bezgrešnosti“, nego u brzom povratku Allahu, traženju oprosta i nepravdanju grijeha.
Završna misao
Prva priča čovječanstva počinje počašću i znanjem, ali i jednim upozorenjem: neprijatelj ti neće prići otvoreno, nego će ti doći kroz želju, zaborav i lažnu „dobronamjernost“ – a spas je u tome da se srce uvijek vraća Allahu prije nego što korak postane pad.
Primjedbe
Objavi komentar