Kako je Srebrenica pala i zašto rana još nije zatvorena

 

Tema: Srebrenica

Kako je Srebrenica pala i zašto rana još nije zatvorena

U ovom predavanju prati se jedan od najtežih trenutaka savremene evropske historije: pad Srebrenice u julu 1995. godine, zločini koji su uslijedili, i dugotrajne posljedice koje se i danas osjećaju i u Bosni i u Nizozemskoj. Tok izlaganja vodi slušatelja od lične priče žrtava, preko političkih odluka i vojnih procedura, pa sve do pitanja pamćenja, poricanja i traženja pravde trideset godina poslije.

Od samog početka, oko 00:00:00, predavanje namjerno ne ulazi „hladno“ u činjenice, nego udara u stomak slikom nemoći: vojnik u maskirnoj uniformi s oružjem tjera izgladnjelog čovjeka, Osmana, da doziva svoje. Kamera bilježi trenutak kao da je običan dan, čak navodi vrijeme: 13. juli 1995. u 16:00 oko 00:00:37. Ta suhoća vremena i datuma suprotstavlja se onome što se stvarno dešava: Osman i njegov sin Narman neće preživjeti sedmicu. Odatle se odmah širi slika na razmjere tragedije: oko 40.000 ljudi sklonilo se u Srebrenicu, mjesto koje je formalno bilo pod zaštitom Ujedinjenih nacija, a u devet dana životi su im „promijenjeni zauvijek“ jer su srpske snage ubile više od 8.000 muškaraca i dječaka te i stotine žena, uz zaključak da je to prvi priznati genocid na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata i jedan od najvećih poraza međunarodne zajednice (oko 00:01:18–00:01:50). Ton je jasan: nije riječ samo o zločinu nego i o sistemskom slomu zaštite koja je obećana.

Zatim, oko 00:02:32, govornik objašnjava lični motiv: odrastao je u Nizozemskoj, a Srebrenica je godinama bila „nacionalna trauma“ jer su mirovnjaci na snimcima bili nizozemski. On želi razumjeti dvije stvari: kako se tih devet dana moglo dogoditi i kakvo je stanje danas, tri decenije kasnije, u Bosni i u Nizozemskoj. Put do odgovora gradi kroz razgovore sa stručnjacima, preživjelima, ljudima koji danas žive tamo, uz pokušaj da situaciju „mapira u 3D“ (oko 00:03:03). Ova napomena je važna: cilj nije sentimentalna priča bez strukture, nego rekonstrukcija događaja i mehanizama koji su doveli do katastrofe.

Kako se približava samom mjestu, opis Srebrenice oko 00:03:42–00:04:27 naglašava kontrast: uska dolina, historijski poznata po srebru, grad koji danas ima turističku tablu dobrodošlice, a u svijesti mnogih je sinonim za paniku, pretrpanu bazu UN-a i očaj ljudi koji bježe. Govornik zadržava tu napetost: tragovi rata su „nikad daleko“, ali je to istovremeno i grad gdje ljudi žive, jedu, rade. Taj „normalni“ život, postavljen iznad masovne grobnice sjećanja, nije znak zdravlja nego znak koliko se čovjek može naviknuti na nedovršenu istinu.

Oko 00:04:48, u priču ulazi Hasan Nuhanović kao preživjeli i svjedok, a kroz njega se vraćamo u vrijeme Jugoslavije: djeca različitih etničkih pozadina su zajedno provodila vrijeme, osjećaj „biti Jugosloven“ bio je jak, a razlike su bile svjesne, ali ne presudne. Zatim slijedi objašnjenje šire slike: pravoslavci, katolici, muslimani, sličan jezik, slavensko porijeklo; izvana se često misli da su „super različiti“, ali u praksi ih „ne bi mogao razlikovati u redu“ (oko 00:05:22–00:05:49). Ovdje je bitna poruka: podjele nisu bile prirodna neizbježnost, nego politički pogonjen proces.

Kada Tito umire i dolazi ekonomska kriza, lideri „prihvataju nacionalizam“ i počinju pojačavati razlike. Hasan opisuje strah: iznenada postaje jasno da etnička pripadnost može biti problem za tebe, porodicu, komšije (oko 00:08:10–00:08:41). Govori se o „poplavi informacija, dezinformacija, propagande“, vraćanju na ratne zločine iz Drugog svjetskog rata, i kako se sjećanja koriste kao oružje za sadašnjost (oko 00:08:56–00:09:08). Predavanje ipak navodi i važnu napomenu: zločini su činjeni na svim stranama, bilo je i srpskih žrtava etničkog čišćenja, ali su srpske snage „ukupno odgovorne za najviše nasilja i najgore užase“ (oko 00:09:35–00:09:48). Time se izbjegava lažna „simetrija“ koja često služi poricanju, ali i ne prešućuje da rat nije bio bez krvi na drugim stranama.

Oko 00:10:15–00:11:38 priča prelazi u fazu bježanja, opsade, logora, i dolaska u Srebrenicu kao „posljednje utočište“. Srebrenica je enklava u sredini teritorije pod kontrolom bosanskih Srba, blizu Drine, okružena položajima s brda; granatiranje je redovno, branitelji su slabo naoružani, a grad od 8.000 naraste na 40.000 ljudi bez hrane i potrepština (oko 00:11:38–00:12:06). Posebno se pamti užasna slika gladovanja: ljudi koriste prah iz protivpožarnih aparata kao „kvasac“, a niko ne zna koje su to hemikalije i kakve će posljedice ostaviti (oko 00:12:20–00:12:44). Ovo nije sporedan detalj; to je portret života u kojem čovjek jede ono što nije hrana samo da preživi još jedan dan.

UN pokušava humanitarnim konvojima, ali Srbi kontrolišu puteve i ne puštaju ulaz; dolazi do nestašice i očajničkih upada u okolna sela po hranu, uz ekstremni rizik i krv (oko 00:12:59–00:13:25). Kada avioni počnu bacati hranu iz zraka, nastaje novi haos: borba za pakete, pa čak i limenke koje padaju s visine i povređuju ljude (oko 00:13:38–00:13:55). Zatim dolazi ključna prekretnica: u martu 1993. general UN-a obećava ljudima zaštitu, bez odobrenja „šefova“ u New Yorku; UN improvizuje koncept „sigurnih zona“, što nije standardna procedura i nikad prije nije rađeno (oko 00:14:10–00:15:06). Već ovdje se vidi strukturalni problem: obećanje je veće od sposobnosti da se ono ispuni.

Od 00:15:20 nadalje predavanje ulazi u najvažniji mehanizam: mandat, pravila i birokratija UN-a. Mirovnjaci nisu potpuno „bez zuba“: mogu koristiti silu i zračnu podršku u samoodbrani u određenim situacijama – bombardovanje sigurnih zona, ulazak naoružanih neprijatelja, ometanje kretanja UN-a ili konvoja (oko 00:16:44–00:16:59). Teoretski, „nije loš mandat“ i mogu mnogo. Ali praksa je nešto drugo, jer UN nema svoju vojsku, ovisi o državama koje šalju trupe, i o NATO-u za zračnu podršku. Uz to, „neutralnost“ postaje izgovor za neodlučnost.

Kada Kanađane zamjenjuju Nizozemci, pokazuje se niz propusta. Nizozemska je „željna“ da učestvuje, ali domaća politika je opsjednuta time da niko od njihovih vojnika ne pogine; zato ne nose teže naoružanje koje je predlagano (minobacače, stinger, radar), čak se i top mijenja slabijim oružjem (oko 00:19:00–00:19:51). U poređenju s tim, „Nordbat“ (švedsko-danski bataljon) u drugoj sigurnoj zoni ima tenkove i spreman je da puca; njihov pristup je „moraš biti macho, inače će te pregaziti“, i njihova enklava preživljava rat (oko 00:20:06–00:20:34). Poruka je oštra, ali jasna: tamo gdje agresor razumije samo silu, prazne fraze o neutralnosti i miru ne spašavaju civile.

Kako se približava juli 1995, vidi se plansko slabljenje Dutchbata: Srbi presijecaju konvoje, uzimaju ih kao taoce, nema goriva, generatori se gase, nema tuširanja ni grijanja; vojnici danima jedu kekse i konzerve, nisu vidjeli svježe voće i povrće 65 dana, a broj ljudi pada sa 600 na oko 400, od čega je tek 150 borbeno sposobno (oko 00:21:01–00:26:43). Istovremeno, postoji naređenje da se stvori „nepodnošljiva situacija potpune nesigurnosti bez nade za dalji opstanak“ stanovnika Srebrenice (oko 00:25:44–00:25:59). Predavanje ovdje ne ostavlja prostor za iluzije: napad nije „iznenadni incident“, nego pripremljena operacija, a UN-ova prisutnost je već prethodno izgladnjela i oslabljena.

Zatim slijedi detaljna rekonstrukcija devet dana. Napad počinje 6. jula u 03:50 raketama preko baze i granatiranjem osmatračnice OP Foxtrot (oko 00:27:02–00:27:33). Vojnici traže povlačenje, ali im se ne dopušta. Komandant Carremans pokušava dobiti zračnu podršku, ali zahtjevni lanac odobravanja je skoro karikatura birokratije: ciljna lista, „smoking gun“ (vidljivi dim s tenka ili artiljerije), pa provjere u Tuzli, Sarajevu, Zagrebu, UN komandanti, NATO – sve to u situaciji gdje granate padaju (oko 00:28:03–00:29:20). Jedan zahtjev se čak ne tretira kao „službeni“, drugi se odbija jer „prisustvo CAS-a ne postoji“ pa je forma pogrešna (oko 00:29:34–00:29:52). Dok civili umiru i enklava se ruši, sistem se ponaša kao kancelarija koja vraća papire zbog pogrešnog pečata.

Kako se situacija pogoršava, srpske snage nude posadi OP Foxtrot izbor: povlačenje ili predaja. Nizozemci se povlače, ali nailaze na bosnjačku blokadu jer ljudi ne žele da ih zaštitnici napuste; u panici jedna granata pogađa Ravija i on umire (oko 00:31:16–00:31:31). Poslije toga, nizozemski vojnici radije biraju predaju Srbima nego povlačenje kroz očajne redove branilaca, što znači da Srbi dobijaju taoce (oko 00:31:31–00:31:45). Ovdje predavanje indirektno pokazuje moralni slom: kad se zaštitnik boji za sebe više nego za civil koji mu je povjeren, zaštita prestaje biti zaštita.

Kako se približava 9. juli, izvještaji govore da je grad „na ivici kolapsa“ (oko 00:32:23–00:32:39). Komanda u Zagrebu planira „liniju u pijesku“ i da Dutchbat bude mamac za posljedice, ali čak ni tada zahtjevi za CAS misteriozno nestaju iz dnevnika (oko 00:33:34–00:34:07). Kada se napokon čini da se CAS može odobriti, general oklijeva satima čekajući dodatne informacije, pa odgađa akciju za sutra u 06:00, a u međuvremenu „više nema smoking gun-a“ (oko 00:34:46–00:35:13). Carremans zatim pogrešno vjeruje da su mu obećani masovni zračni udari i govori lokalnim liderima da će 40–60 aviona „sve uništiti“ i da će to biti „zona smrti“ (oko 00:35:28–00:35:51). U 06:00 ujutro – ništa. Avioni čekaju iznad Jadrana, ali nema naređenja; novi zahtjev se odbija zbog pogrešnog obrasca, zatim dolazi kad se avioni već refueliraju; tek kasnije se potpisuje uz ograničenja (oko 00:36:22–00:37:09). Ovdje je ključna poruka predavanja: nije pala samo Srebrenica; pao je i smisao međunarodne zaštite, jer se odluka uvijek donosila prekasno.

Kad se Dutchbat povlači iz baze u gradu, nastaje panika. Ljudi se bacaju na oklopna vozila, neki padaju i bivaju zgnječeni; oko 25.000 ide prema Potočarima, dok 10–15.000 muškaraca bježi kroz šumu prema slobodnoj teritoriji, svjesni šta se dešava s muškarcima vojne dobi (oko 00:37:22–00:37:52). Hasan, kao prevodilac UN-a, ulazi u bazu, ali je očajan za porodicu: hoće li ih zaštititi? (oko 00:38:05). Tek oko 14:30, dva F-16 bacaju dvije nevođene bombe, bez jasnog efekta; odmah stiže prijetnja: ako NATO ne stane, nizozemski taoci će biti ubijeni i baza s civilima granatirana, pa se napad obustavlja (oko 00:38:17–00:38:43). Opet isti obrazac: agresor prijeti, a sistem popušta.

Zatim dolazi jedna od najupečatljivijih scena: Carremans u hotelu Fontana, pod pritiskom Mladića, slijedi „interogacija“, a onda i zdravica; iako je tokom obuke učio da nikad ne nazdravlja s takvim generalom, on popušta i kamera to hvata (oko 00:39:49–00:41:14). Predavanje naglašava simboliku: slika komandanta koji izgleda kao uplašeni školarac obići će svijet. Ali iza simbolike stoji stvarnost: u hali je 5.000 ljudi, bez toaleta, uz smrad, poniženje i pucnjeve vani koji nisu „u zrak“ nego u tijela (oko 00:41:14–00:42:08). Predavanje ovdje ne moralizira, nego pokazuje: dok se lideri fotografišu, narod umire u prljavštini i strahu.

Oko 00:43:49–00:46:57 dolazi najcrnji dio: „evakuacija“ koja je u suštini deportacija, uz razdvajanje muškaraca od žena, djece i staraca. Nizozemci u početku prate autobuse, ali prestaju kad im Srbi oduzimaju opremu. Nizozemski ministar odbrane kaže da ne smiju pomagati etničko čišćenje, dok general Nikolai poručuje Carremansu da treba asistirati evakuaciji jer je „bolje etničko čišćenje nego etničko ubijanje“ (oko 00:44:01–00:44:13). Ta rečenica razotkriva monstruoznu logiku: kao da su ponuđene samo dvije sramote i biraj manju, dok se zaboravlja da je zadatak bio zaštita, ne administriranje zločina.

Hasan pokušava ubijediti komandire da zadrže muškarce i dječake u bazi, govori im da znaju šta se dešava, da se muškarci odvajaju i ubijaju (oko 00:44:38–00:44:56). U blizini se čuju pucnjevi u kući gdje drže muškarce; djevojke se vraćaju plačući, majkama govore da „nisu više djevojke“; pojavljuju se i vojnici prerušeni u nizozemske koji pokušavaju odvesti djevojke (oko 00:45:08–00:45:23). Deportacije se nastavljaju, a u završnici se i ljudi iz baze tjeraju van u grupama, ruta se obilježava trakom, a razdvajanje se asistira (oko 00:45:37–00:45:55). Hasan moli da mu porodica ostane, ali odbijaju; dopušteno je da njegov otac ostane, ali on neće bez supruge i sina. Majka, otac i brat mu bivaju odvedeni pred očima – posljednji put ih vidi (oko 00:46:10–00:46:23). U tom trenutku stoje dvije zastave: UN i Nizozemska, dok se genocid odvija „pod njima“ (oko 00:48:32–00:48:50). Ta slika je optužnica bez potrebe za dodatnim riječima.

Poslije pada enklave, informacije o ubistvima rastu. Govori se o skladištu gdje je oko 1.300 ljudi zatvoreno, granate bačene unutra, RPG i mitraljezi; zatim o lovu na kolonu koja bježi kroz šumu (oko 00:49:26–00:49:42). Nizozemski taoci pri premještanju vide stotine tijela uz cestu i hrpe civilne odjeće, što im je „čudno“ jer se vojnici ne skidaju prije borbe (oko 00:50:46–00:51:01). Ali, kako predavanje kaže, nizozemska država se boji „lošeg izgleda“ ako izađe da su bili u vidokrugu masakra; čak dolaze ljudi iz ministarstva da „osiguraju“ da vojnici ne pričaju (oko 00:51:15–00:51:26). UN zvaničnici se ljute jer dobijaju izvještaje o zločinima od izbjeglica, ali ne od svojih vojnika (oko 00:51:37–00:51:50). Time predavanje udara i na drugi sloj nepravde: nepravda nije samo ubistvo, nego i tišina koja ubistvo pokriva.

Kad se Dutchbat povuče, u Zagrebu se organizuje zabava, kamere bilježe pijane vojnike, dok vijesti o katastrofi rastu (oko 00:52:24–00:52:37). Carremans na konferenciji relativizira, govori da je to bila „vojna operacija“ i da „nema dobrih i loših“, pa iznosi tvrdnju o spaljenim selima bez dokaza (oko 00:52:37–00:53:14). Predavanje ovo ne komentariše dugim moralnim govorom; dovoljno je što navodi da na pitanje za dokaz – nema ga. Takve rečenice nisu neutralnost nego bijeg od odgovornosti.

Kasnije, kad Srbi bombarduju pijacu u Sarajevu 28. augusta, UN kreće u masovnu kampanju udara, a zatim slijedi ofanziva i Dayton u decembru 1995. (oko 00:53:29–00:53:44). Ovdje predavanje oštro podvlači ironiju: kad su „enklave“ već pale i nema više opasnosti od talaca, tada se pokazuje snaga. To baca pitanje na savjest: zašto je sila bila „moguća“ tek kad su žrtve već pobijene?

Od 00:54:11 dalje, fokus je na istrazi i na onome šta su Nizozemci vidjeli: pojedinačna egzekucija koju je vidio jedan oficir, devet fotografisanih tijela, pucnjevi u kući, stotine tijela uz cestu, muškarci držani na nišanu, „metodično pucanje“ koje su čuli taoci (oko 00:56:25–00:57:04). Fotografije dokaza se čak „slučajno unište“ u ministarstvu pri razvijanju filma (oko 00:57:18). Carremans kasnije kaže da nije ni pomislio da izvještava, jer su bili iscrpljeni (oko 00:57:43–00:57:59). Predavanje ovdje ostavlja slušatelju da sam presudi: da li je to ljudska slabost, profesionalni nemar ili svjesno sklanjanje pogleda. Ali u svim varijantama, cijena je ista: mrtvi.

Zatim dolazi dio o pamćenju i poricanju. Jugoslavija je nakon 1945. gradila mit zajedničke borbe protiv fašizma, spomenike apstraktnih formi bez etničkog naglaska, radi jedinstva (oko 00:58:06–00:58:36). Danas u Srebrenici postoje spomenici srpskim žrtvama, loše održavan, a mjesta gdje su Bošnjaci držani i ubijani često nemaju oznake; kuća zločina je „prekrivena“, kao da se želi premazati i zid i savjest (oko 00:58:36–01:00:30). U Potočarima je jedino mjesto gdje se može učiti o genocidu, groblje blizu, sa žrtvama od Prvog svjetskog rata do djece od 15 godina (oko 01:00:49–01:01:16). Mladi u tom području kažu da ih u školi ne uče o tome, da se ne govori, da je „poricanje posljednja faza genocida“ i da se to i dalje dešava (oko 01:01:29–01:01:57). Spominje se i da u dijelu škola u Republici Srpskoj djeca mogu čuti da je Mladić „ratni heroj“ (oko 01:03:05–01:03:19). Najmučnije je što počinioci i dalje žive tu, pa preživjeli prolaze pored njihovih lica, dok pored puta stoje mezarja (oko 01:03:19–01:03:32).

Pred kraj, oko 01:05:16–01:07:20, govori se o Nizozemskoj: postoji konsenzus da je misija bila „nemoguća“, ali pitanja ostaju: da li su mogli više, gdje je bio UN, je li bilo dogovora. Spominju se i presude Karadžiću i Mladiću, te Hasanove tužbe protiv nizozemske države. Nakon 11 godina, sud presuđuje da je Dutchbat trebao zaštititi njegovu porodicu (oko 01:06:54–01:07:07). Ovdje predavanje izgovara jednu ključnu rečenicu o ljudskoj prirodi: ljudi mogu izdržati razne teškoće, ali nepravdu teško mogu podnijeti (oko 01:06:32–01:06:54). Zatim dolazi gorak detalj: 2022. Nizozemska prvo upućuje izvinjenje Dutchbatu, a tek mjesec kasnije porodicama žrtava (oko 01:07:07–01:07:20). To ne briše tragediju, nego pokazuje kako se prioriteti države često slažu po liniji političke udobnosti, ne po liniji istine.

Predavanje završava širim pogledom: Bosna je i dalje krhka, pod nadzorom UN-a, Daytonski poredak lomljiv; Srebrenica i dalje dijeli ljude; trauma se prenosi na djecu izbjeglica u Nizozemskoj, koji se osjećaju kao da ne pripadaju; i poruka da priča ne prestaje potpisom mira: gradovi se poprave, ali ljudske zajednice i povjerenje ne (oko 01:07:44–01:09:18). Potrebna je zajednička priča, politika koja ne produbljuje podjele, pravda i ljudi koji vjeruju u bolju budućnost. Na samom kraju govori se i o donaciji fondu koji pomaže žrtvama ratnih zločina u traženju pravde (oko 01:09:57–01:10:26), što zatvara krug: od žrtve, preko odgovornosti, do borbe za pravdu.

Ključne pouke

• Nepravda se ne završava zločinom, nego se produžava šutnjom i poricanjem. Kad se istina ne izgovori, rana ostaje otvorena i prelazi na nove generacije.

• Zaštita bez stvarne snage i jasne odgovornosti može postati obmana. Obećanje „sigurne zone“ bez volje da se ona brani pretvara se u zamku za ljude.

• Birokratija u trenutku katastrofe postaje saučesnik. Kad forma postane važnija od života, sistem ne samo da zakazuje nego i pomaže agresoru.

• Politički interes često dolazi prije moralne obaveze. Strah od gubitaka i „lošeg izgleda“ vodi do odluka koje civili plaćaju tijelima.

• Pravda je spor put, ali bez nje nema smirenja. Presude i priznanja ne vraćaju mrtve, ali prekidaju laž da se ništa nije desilo.

Praktična primjena

Ovo predavanje traži da čovjek nauči razlikovati riječi od djela: ne uzimati zdravo za gotovo „garancije“ moćnih, nego gledati da li iza njih stoji stvarna spremnost na odgovornost. U svakodnevnom životu to znači: ne učestvovati u poricanju, ne hraniti se jeftinim relativiziranjem, i ne preći preko nepravde samo zato što je „politički osjetljiva“. Čovjek možda ne može promijeniti prošlost, ali može birati da istinu ne prekriva šutnjom.

Završna misao

Nepravda je teška jer se ne vidi samo u onome što se učini, nego i u onome što se moglo spriječiti, a nije. Dok god se istina gura u stranu, a odgovornost razvodnjava, mir ostaje samo potpis na papiru, a ne stanje u srcima ljudi.