Kako da vjera bude čvrsta u vremenu kad se sve preispituje?

 

Tema: Iman

Kako da vjera bude čvrsta u vremenu kad se sve preispituje?

U ovom predavanju govornik želi da nas vrati na ono što je jednostavno, ali danas potisnuto: šta je suština vjere i zašto se musliman ne smije pretvoriti u osobu koja svako Allahovo slovo mjeri “ima li meni logike”. Kroz primjere iz hadisa, iz historije učenjaka i kroz kur’anske priče, poruka ide prema jednom jasnom pravilu koje čovjek treba zapamtiti i nositi kao mjeru za sve: vjera ima svoju strukturu, a ne radi po principu “uzmi šta ti se sviđa”.

Predavanje se gradi postepeno: prvo nas podsjeća na dar Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da sa malo riječi kaže mnogo, zatim pokazuje kako su učenjaci tu metodu pretvarali u sažete udžbenike, a onda sve završava jednim oštrim suočavanjem: današnji musliman često zna “priču”, ali ne zna princip zbog kojeg je vjera uopće vjera.

Glavni sažetak

Na samom početku (oko 00:00–00:02) govornik podsjeća na poznatu stvar: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je dar dževami‘u-l-kelim – da sa malo riječi obuhvati velike istine. To nije “stil” radi ljepote govora, nego milost prema ummetu: da se vjera može naučiti, zapamtiti i prenijeti. Kao primjer navodi hadis Džibrila: definicije imana, islama i ihsana su ostale iste do danas – musliman u Indiji, Africi ili Evropi tim istim riječima objašnjava temelje vjere. U tome je snaga: jasna, kratka, čvrsta definicija koja ne zavisi od mode, naroda ili vremena.

Zatim (oko 00:02–00:03) navodi druge kratke definicije: ogovaranje je da spomeneš brata po onome što mrzi; ako je istina – ogovaranje je, a ako nije istina – potvora. Oholost je da odbiješ istinu i poniziš ljude. Poenta ovih primjera nije samo da se nauče definicije, nego da se shvati metod: vjera nije magla, nego ima jasne granice. I taj metod su kasnije učeni ljudi pokušavali slijediti, praveći sažeta djela za početnike.

Oko 03:50–05:20 govornik prelazi na važnu digresiju: kako su učenjaci u raznim islamskim disciplinama pisali kratke tekstove i poezije da bi se znanje lakše usvojilo. Spominje “Tuhfetul-atfal” za tedžvid – kratka poezija namijenjena djeci, ali zapravo temelj pravila učenja Kur’ana. Spominje i “Bejkuniju” za terminologiju hadisa. Ideja je jasna: početnik dobije jezgro, pa kasnije širi znanje. Ovo je priprema za ono što će doći: i vjera kao cjelina ima svoje “jezgro”.

Nakon toga (oko 05:17–10:15) dolazi primjer iz hanefijskog mezheba: imam El-Merğinani piše “Bidajetul-mubtedi” – sažetak hanefijskih stavova, pušta knjigu među učenjake da je ocijene, pa kasnije piše komentar “El-Hidaje”, koji postaje jedna od temeljnih knjiga mezheba. Govornik ovdje naglašava važan princip: snaga djela nije samo u tome što ga je jedan čovjek napisao, nego u tome što su ga generacije stručnjaka čitale, kritikovala, potvrdila. Zato spominje i Buhari i Muslim (oko 06:35–07:40): jačina tih zbirki nije u “imenima na koricama”, nego u ogromnoj naučnoj provjeri i konsenzusu učenjaka hadisa kroz stoljeća. Kada neko olahko “kritikuje Buhariju”, on ne udara samo na autora, nego na cijeli lanac učenosti koji je tu knjigu potvrdio. Ovo je direktna kritika današnjeg mentaliteta: ljudi misle da je sve isto kao tekst na internetu, pa sebi daju pravo da presijecaju bez znanja.

Tu govornik ubacuje i bolan komentar (oko 09:55–10:15): čak i oni koji se busaju da su hanefije često ne poznaju temelje vlastite mezhebske literature. Dakle, priča nije samo o drugima, nego i o našoj površnosti: volimo etiketu, a bježimo od suštine.

Oko 10:17–12:50 dolazi centralno pravilo predavanja: naša vjera se u suštini sastoji od dvije stvari. Prva polovina je da vjerujemo u ono o čemu smo vjerodostojno obaviješteni. Druga polovina je da radimo ono što nam je naređeno i klonimo se onoga što je zabranjeno. Govornik insistira: ako bi neko htio sve propise islama razvrstati, sve bi se vratilo na ove dvije skupine. Kad govorimo o Allahu, melekima, knjigama, poslanicima, Sudnjem danu – to je gajb, ne možeš “dokazati laboratorijom”, nego ti dolazi vjerodostojnom objavom i ti si dužan vjerovati. Zato spominje početak sure El-Bekare – “oni koji vjeruju u gajb”.

Zatim (oko 12:53–15:07) uzima ajet iz sure El-Bekare (285) kao savršenu sliku ova dva pravila: “Vjeruje Poslanik…” i vjernici; “svi vjeruju u Allaha, meleke, knjige, poslanike” – to je prva polovina; a onda “čuli smo i pokoravamo se” – to je druga polovina. Na “gufranek” skreće pažnju: mi molimo oprost za propuste u obje oblasti – i u vjerovanju i u pokornosti. I završava podsjetnikom da se čovjek treba sjetiti ove podjele kad sluša taj ajet u namazu, da ga ne izgovara kao puki zvuk.

Oko 15:07–19:30 govornik donosi primjer Ebu Bekra es-Siddika kroz događaj Israa i Mi'radža. Ključna poenta: Ebu Bekr nije postao Siddik zato što je znao “priču”, nego zato što je razumio princip prve polovine vjere. Kada su mušrici došli da ga poljuljaju, on je tražio samo jednu provjeru: “Je li to Poslanik rekao?” Ako jeste – završeno. Nema “meni je nelogično”, nema “čekaj da analiziram”. Čovjek može imati emocije, može biti iznenađen, ali ne smije stavljati svoj ograničeni razum kao sudiju objavi. Govornik ovdje udara po današnjoj pojavi: ljudi propituju propise, hadise, čak i same temelje, kao da su oni iznad Objave. Spominje mentalitet “otvori Buhariju pa jezikom kaže: ovaj hadis mi je slab” – bez jezika, bez nauke, bez znanja. To je, po govorniku, znak da čovjek ne zna šta mu je pola vjere: vjerovati u vjerodostojno preneseno, makar njegov razum ne mogao sve obuhvatiti.

Od 20:14 nadalje predavanje prelazi u oštru klasifikaciju: ljudi se, po odnosu prema ova dva pravila, dijele u četiri skupine. Prva skupina (oko 20:21–21:59) su oni koji ne vjeruju u vjerodostojno obaviješteno i neće da budu pokorni naredbi – to su nevjernici. Kao primjer navodi faraona: “porekao i nepokoran bio” – spojio je oba zla.

Druga skupina (oko 22:07–25:00) su oni koji vjeruju da Allah postoji i znaju istinu, ali odbijaju naredbu i pokornost – njihov primjer je Iblis. Iblis nije postao proklet zato što je “propustio jednu seždu” u smislu da je zaboravio, nego zato što je odbio naredbu. Ovdje govornik pravi važnu distinkciju: musliman može pasti u grijeh, može propustiti djelo, ali principijelno mora prihvatiti da je Allahova naredba istina i da je zabrana istina. Ne može doći i reći: “Sve prihvatam osim tog propisa.” To je iblisovski mentalitet. Iblis je čak poslije prokletstva govorio “Gospodaru” i vjerovao u Sudnji dan, ali je odbio konkretnu naredbu jer mu “nije imalo logike”.

Tu govornik (oko 24:44–27:01) proširuje kritiku: problem nastaje kad stvorenje počne “recenzirati” mudrost Stvoritelja. Daje primjere iz života: dijete koje analizira roditeljsku naredbu, portir koji raspravlja sa direktorom. Poenta je oštra: tvoja uloga nije da budeš sudija Allahu, nego rob koji izvršava. A onda povezuje s ohološću: ko god se uzdiže nad ljudima po osnovu grada, porijekla, rase, “asfalta”, i slično – taj je “menedžer iblisa”, jer je Iblis prvi uveo pogrešno mjerilo “ja sam bolji”. Jedino mjerilo je bogobojaznost: “najplemenitiji je najbogobojazniji”. Sve ostale podjele su šejtanske zamke koje stvaraju mržnju.

Treća skupina (oko 27:08–30:02) su oni koji ne vjeruju u suštini, ali rade vanjska djela – to su munafici. Govornik naglašava da ih je u doba Poslanika bilo teško prepoznati: klanjali su, postili, bili u džematu, išli u akcije sa muslimanima. Kur’an ih opisuje: ustaju lijeno na namaz, rade radi ljudi, malo Allaha spominju. I u drugom ajetu: dolaze i zaklinju se da je Poslanik Allahov poslanik, a Allah kaže da lažu – dakle, riječima se pokrivaju, ali srcem ne nose istinu.

Četvrta skupina (oko 30:08–31:08) su pravi vjernici: oni koji vjeruju u Allaha i Poslanika, bez sumnje, i onda to spajaju sa pokornošću – izvršavaju naređeno i klone se zabranjenog. To je komplet imana.

Oko 31:13–33:14 govornik razrađuje jednu bitnu nijansu: propisi i vijesti Objave su dvije vrste: nekad možeš dokučiti mudrost, a nekad ne možeš. A čovjekove deredže rastu posebno kad prihvati ono čiju mudrost ne dokučuje. Spominje da ono što ti Allah vjerodostojno prenese treba da ti bude sigurnije od onoga što si očima vidio, jer oči mogu prevariti, a vjerodostojna informacija ne.

Zatim (oko 33:30–38:16) donosi dva velika kur’anska primjera za ova dva pravila. Musa, a.s., predstavlja vjerovanje u Allahovo obećanje u trenutku kad razum vidi propast: more ispred, faraon iza. Narod kaže “sustići će nas”, a Musa odgovara odlučno: “Neće! Sa mnom je moj Gospodar.” Nije znao tačno kako, ali je bio siguran u obećanje. Govornik tu spominje i opsadu Medine: u najtežem trenutku Poslanik govori o velikim pobjedama, a munafici to nazivaju obmanom – a ipak se desilo. To je lekcija o prvom dijelu vjere: vjerovati vjerodostojnoj vijesti i kad okolnosti izgledaju suprotno.

Ibrahim, a.s., predstavlja drugi dio vjere: pokornost naredbi i kad mudrost nije vidljiva. Primjer ostavljanja Hadžere i Ismaila u dolini bez usjeva: Ibrahim izvršava naredbu, Hadžera pita je li to Allah naredio, i kad čuje da jeste – smiruje se. Drugi primjer je naredba o žrtvovanju sina: Ismail kaže “uradi što ti je naređeno”, i Allah zatim daje izlaz. Govornik ovim zaključuje: vjera je da prihvatiš vjerodostojnu informaciju i da izvršiš vjerodostojnu naredbu, čak i kad tvoj razum ne vidi cijelu sliku.

Pred sam kraj (oko 43:03–45:12) govornik ponavlja cilj: naučiti od čega se sastoji vjera i kako se vjernik ponaša kad mu dođe dokaz. Naglašava da se vjerodostojnost hadisa i propisa ne mjeri po “meni i tebi”, nego po učenjacima. Zatim navodi ajet iz sure En-Nur: govor vjernika kad se pozove Allahu i Poslaniku je “čuli smo i pokoravamo se”. I onda udara direktno na naš trenutak: živimo u vremenu kad se sve propituje, kad se Objavi pristupa kao da je ona na optuženičkoj klupi, a čovjek sudija.

U završnim minutama (oko 45:20–49:10) govornik kritikuje popularne parole koje su, u praksi, “jače od ajeta i hadisa”. Navodi izjavu: “Ja ljude dijelim na dobre i loše, ne na vjernike i nevjernike.” On to odbacuje kao pogrešnu osnovu, jer Kur’an jasno kaže da je osnovna podjela vjernik i nevjernik, a sve ostale podjele su sekundarne. Dotiče se i priče “voli svoje, poštuj tuđe” u smislu da se danas traži da čovjek “poštuje” uvjerenje da je stvorenje Bog, što on smatra neprihvatljivim na nivou vjerovanja. Pravi razliku: poštuješ čovjeka kao insan, ali se ne slažeš i ne “poštuješ” kufr kao istinu. Zatim spominje i opasnu priču “mi smo uvijek to radili”, “tradicija”, kao da je vjera počela 1945. godine, a prije toga nije bilo identiteta, historije i prakse. Zaključak predavanja je poziv da čovjek upozna šta se od njega traži: vjerovati u ono o čemu je obaviješten i primijeniti naređeno, kloniti se zabranjenog.

Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–10:15, 10:15–20:14, 20:14–31:10, 31:10–43:10, 43:10–kraj (49:13).
Nekoliko mjesta u transkriptu su stilski prepričana od strane govornika (npr. događaj Israa i Mi'radža) i tako su i ovdje prenesena, bez dodavanja sadržaja mimo onoga što je u tekstu.

Ključne pouke

• Vjera ima dvije osnove: vjerovati vjerodostojno prenesenom i pokoriti se naređenom, kloniti se zabranjenog.

• “Nema mi logike” nije dokaz: kad čovjek postavi svoj razum kao sudiju Objavi, ide putem iblisovske oholosti.

• Snaga vjere je u pouzdanom prenošenju: isto kao što su Buhari i Muslim ojačani konsenzusom učenjaka, tako i musliman uzima vjeru kroz znanje, ne kroz hirove.

• Oholost pravi lažna mjerila: grad, porijeklo, rasa i “asfalt” su šejtanska mjerila; jedino mjerilo vrijednosti je bogobojaznost.

• Munafik može imati formu bez suštine: djela bez imana nisu spas, niti su dokaz istine.

Praktična primjena

Kad god naiđeš na propis, vijest o gajbu ili vjerodostojan hadis, stani i provjeri sebe: reaguješ li kao rob koji traži istinu ili kao sudija koji traži izgovor. U svakodnevnim situacijama to znači da čovjek uči osnove, pita učene, ne hrani se površnim parolama, i ne dopušta da mu ego vodi vjeru. A u odnosu prema ljudima znači da ruši lažna mjerila “bolji sam” i da se vraća jedinom mjerilu koje je Allah postavio.

Završna misao

Ko hoće čvrst iman, mora prestati trgovati sa Objavom i vratiti se riječi vjernika: čuli smo i pokoravamo se, uz stalnu svijest da ćemo se Allahu vratiti i da nam je Njegov oprost potrebniji od svake naše “logike”.