Tema: Spoznaja Allaha
Kako da čovjek stvarno upozna svoga Gospodara prije nego što bude kasno?
U ovom govoru predavač podsjeća da je najvažniji posao čovjeka na dunjaluku da spozna svoga Stvoritelja: Onoga koji je objavio Kur’an, ali i rasuo dokaze po čovjeku i svemiru, kako niko ne bi imao izgovor. Predavanje se kreće kroz tevhid, veličanje Allaha, primjer sure El-Ihlas, znakove u stvorenju, i upozorenje da se najopasniji ispit vjere često desi baš pred smrt.
Predavač već na početku (oko 00:01:40) podsjeća na kur’ansku poruku da će Allah ljudima pokazivati Svoje znakove “u svemirskim prostranstvima i u njima samima”, dok im ne postane jasno da je objava istina. Time pravi temelj: Kur’an je dovoljan dokaz, ali Allah je, iz Svoje mudrosti, dao i drugi put do spoznaje – razum i posmatranje. Zatim jasno postavlja princip ehlu-sunneta: Allaha spoznajemo objavom i razumom zajedno (oko 00:02:20), a ne jednostrano. Ako se čovjek osloni samo na “razum” bez objave, ode u lutanje. Ako se osloni na “objavu” bez razmišljanja i znakova, ostane mu vjera bez živog uvjerenja i bez pouke iz stvorenog svijeta.
Nakon toga (oko 00:02:50–00:06:10) predavač uvodi događaj koji objašnjava zbog čega je sura “Kul huvallahu ehad” srž vjerovanja. Mušrici su pitali: “Reci nam porijeklo svoga Gospodara” – a u toj rečenici se vidi ljudska bolest: pokušaj da se Allah strpa u okvire stvorenja, rodoslovlja i nasljeđa. Predavač naglašava da u Kur’anu nema ajeta koji nekoga hvali ili kudi zbog porijekla (oko 00:03:41), jer vrijednost nije u krvi, nego u pokornosti. Potom navodi da su i jevrejski prvaci došli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i tražili da opiše Gospodara (oko 00:04:09–00:05:45), pa je objavljena sura koja je od početka do kraja posvećena samo Allahu – bez priča, bez propisa, bez spominjanja drugih tema. Time predavač udara direktno: ko hoće čist tevhid, neka gleda suru El-Ihlas – tu nema prostora ni za širk, ni za filozofiranje.
Zatim prelazi na praktičnu stranu: koliko je ta sura velika i koliko je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao na njeno učenje (oko 00:06:30–00:08:10). Navodi mjesta i situacije: u sunnetima, na vitr-namazu, nakon tavafa, u zikru poslije namaza, prije spavanja, u jutarnjem i večernjem zikru. Spominje i predaju da ko je prouči deset puta u jednom danu, Allah mu sagradi dvorac u Džennetu (oko 00:07:28–00:07:55). Poenta nije samo nagrada, nego poruka: stalno ponavljanje El-Ihlasa čisti srce od prikrivenih “božanstava” i vraća čovjeka na jednu istinu – Allah je Jedan, Neovisan, i niko Mu ravan nije.
Odmah nakon toga predavač (oko 00:08:20–00:10:30) podsjeća na veličanstven hadis-kudsi: “O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio zulm…” i zabranio ga među ljudima. Zatim dio hadisa koji ruši ljudsku umišljenost: kada bi prvi i posljednji, ljudi i džini, stali i svako zatražio sve što želi, i kada bi Allah svakome dao što traži, to ne bi umanjilo Njegovu vlast ni koliko igla umanji more. Ovdje predavač praktično udara na srce: danas čovjek misli da je moćan jer ima imetak, položaj, uticaj – a Allah ti u dvije sekunde može uzeti sve. U tom kontekstu spominje učenjaka koji bi pri citiranju ovog hadisa kleknuo na koljena (oko 00:10:01–00:10:10), jer shvatanje Allahove moći nije “informacija”, nego stanje koje ruši oholost.
Odatle predavač prelazi na dokaze iz stvorenja (oko 00:10:40–00:15:00). Kur’an pita: zar ne gledaju u devu kako je stvorena, u nebo kako je uzdignuto, u planine, u zemlju – zar ne koriste razum? Predavač donosi primjer kadije Šurejha koji bi ljude vodio u pustinju da gledaju devu i da im se iman poveća (oko 00:11:41–00:11:55). Zatim detaljno nabraja osobine deve: kako može hodati sedmicama bez vode, kako zatvara nozdrve, vidi kroz kapke, ima noge i kožu prilagođenu užarenom pijesku, mijenja temperaturu tijela, hladi udah u nosu… (oko 00:12:15–00:14:10). Sve to je dokaz protiv čovjeka koji kaže: “nisam znao”. Predavač ovdje poručuje: Allah ti je dao znakove u nečemu što vidiš očima, ali ti si prošao pored toga kao da gledaš kamen.
Potom (oko 00:15:10–00:17:50) spominje ajet o stvaranju čovjeka i primjer Omera, radijallahu anhu, koji je izgovorio “neka je slavljen Allah, Najljepši Stvoritelj”, pa je tako ajet i završio. Spominje nekoliko situacija u kojima je Omerovo mišljenje potvrđeno objavom. Ovdje poenta nije veličanje Omera radi ličnosti, nego pokazivanje kako Allah podučava ummet da se kreće u okviru objave: kada se poklopi ispravna intuicija sa objavom, to je čast, ali oslonac ostaje Allahova riječ.
Zatim dolazi snažan dio o nebesima i kosmosu (oko 00:18:10–00:22:30). Predavač priča o svjetlosnoj godini, o širini galaksije, o udaljenostima koje razum teško pojmi, o broju zvijezda i galaksija – i zaključuje: bojimo se da je ono što ne znamo još veće. Spominje i ajet da je Allah nebo sagradio snagom i da ga širi (oko 00:20:24–00:20:40). Ovaj dio je namjerno “težak”, jer treba da slomi čovjekovu umišljenost: ti se raspravljaš oko sitnica, a živiš pod nebom čiju širinu ne znaš ni izgovoriti.
U nastavku (oko 00:22:30–00:25:30) predavač spominje da će sunce i mjesec na Sudnjem danu završiti u Džehennemu – ne zato što su pogriješili, nego kao poniženje onima koji su ih obožavali. Zatim citira ajet o sedždi svega stvorenog: sunce, mjesec, zvijezde, planine, drveće, životinje… sve čini sedždu, a mnogi ljudi ne čine, i nad njima se kazna obistinila (oko 00:23:46–00:24:22). Ovdje predavač postaje oštar: problem nije u kosmosu, nego u Benu Adem-u. Sve je pokorno osim čovjeka koji ima objavu, poslanike i razum – a ipak bira neposluh. Čak kaže (oko 00:29:54–00:30:05) da nema prostora “četiri prsta” a da tu nije melek na sedždi ili ruku’u, dok je sin Ademov “problematičan”.
Nakon toga slijedi slika veličine Arša i Kursijje (oko 00:27:06–00:31:10): sedam nebesa prema Kursijji su kao mala halka bačena u pustinji, a Kursijja prema Aršu također kao halka. Predavač naglašava: Arš je najveće Allahovo stvorenje. Zatim navodi hadis o meleku nosiocu Arša: između resice uha i ramena put od 700 godina (oko 00:30:13–00:30:45). Poenta: ako te ovo ne natjera na skrušenost, onda ti srce spava.
Potom (oko 00:31:45–00:33:20) spominje događaj jevrejskog učenjaka i ajet: “Oni Allaha nisu veličali kako treba…” – Zemlja će biti u Njegovoj šaci, nebesa smotana u Njegovoj desnici. Tu predavač prelazi sa kosmosa na pravdu: kad Allah “smota nebesa”, gdje su silnici, gdje su zločinci, gdje su oni koji su tlačili? To je poruka da na dunjaluku može izgledati da nepravda prolazi, ali na Sudnjem danu nema prolaska.
U nastavku (oko 00:33:34–00:36:35) spominje mi’radž i opis Džibrila kao “pohabanog pokrivača” od straha, te melek koji čeka naredbu da puhne u rog, s ustima približenim rogu i pogledom ka Aršu. Time predavač ruši modernu bolest: ljudi govore o Allahu bez straha, a meleki, koji ne griješe, drhte. Potom citira ajet da sve slavi Allaha, ali mi ne razumijemo njihov tesbih, i objašnjava Allahovo ime El-Halim: Allah vidi grijehe robova, ali ne žuri s kaznom; daje vrijeme za tevbu (oko 00:35:34–00:36:32). Ovo je oštar podsjetnik: kad ti Allah odgađa, to nije znak da si siguran, nego da ti daje rok.
Zatim dolazi upečatljiv primjer o mravu (oko 00:36:48–00:38:10): poslanik ili dobri čovjek (predavač navodi različita mišljenja) spalio je mravinjak jer ga je mrav ujeo, pa mu Allah objavljuje: “Zar si zbog jednog mrava spalio ummet koji slavi Allaha?” Poruka: i najmanje stvorenje ima svoje “mjesto” u tesbihu. Nakon toga spominje hadis da su ashabi čuli tesbih hrane dok je Poslanik jeo (oko 00:38:46–00:39:00), Omerovu zabranu udaranja životinje po licu jer i ona slavi Allaha, te slikovitu izreku da šum mora tesbih, a valovi su “namaz” (oko 00:39:38–00:40:09). Predavač ovdje gradi jednu sliku: cijeli svijet je u ibadetu, a čovjek je jedini koji se ponaša kao da je sam sebi gospodar.
Od tog mjesta prelazi na stanje ummeta i čovjeka (oko 00:41:15–00:42:50). Kaže da naša budućnost ovisi o blizini s Gospodarom, a do toga se dolazi samo pokornošću. Navodi dovu Poslanika: “Nemoj me prepustiti samome sebi ni koliko treptaj oka.” Zatim ajet: “O ljudi, vi ste siromasi, a Allah je bogat…” – i naglašava da i kad imaš sve dunjalučko, to je prolazno.
Potom (oko 00:42:55–00:47:58) predavač spominje iskušenja Poslanika: smrt sina Ibrahima i njegove suze; sihr koji je učinjen Poslaniku; rana na Uhudu i ajet kojim Allah ukorava Poslanika da uputa i kazna nisu njegova stvar. Time poručuje: čak ni Poslanik ne “raspolaže” onim što ljudi misle da raspolaže; sve je u Allahovoj ruci. Zatim spominje prespavanje sabaha na putovanju i smrt Poslanika na Aišinom ramenu, te misvak – detalj koji pokazuje koliko su ashabi i porodica bili vezani za sunnet i sitnice. Tu ubacuje i jednu praktičnu poruku o braku i razumijevanju muža kroz primjer Aiše (oko 00:47:04–00:47:20): žena koja želi dobro, od početka uči “ključeve muževog srca”. Taj dio je kratak, ali jasna poruka je: vjera se živi i u kući, u ponašanju, u sitnicama.
Zatim (oko 00:48:10–00:52:20) prelazi na proživljenje i tevbu: spominje dovu Junusa, alejhis-selam, i naglašava da Allah iskušava, ali otvara vrata povratka. Spominje da će svi pomrijeti kada se puhne u rog, pa će se drugi put puhati i svi će ustati pred Gospodara. Ovdje je poenta: dunjaluk je “kratka stanica”, a čovjek živi kao da je vječan. Predavač daje vrlo prizemnu sliku: pitaj starca u sedmoj ili osmoj deceniji kako mu je život prošao – kao da je tren (oko 00:53:54–00:54:22). To je brutalna istina: sjećanja blijede, a knjiga djela ostaje.
Nakon toga (oko 00:55:02–00:57:35) spominje ajet da bi Allah nevjernicima dao krovove od srebra i stepenice od srebra, pa i zlata – ali da je to samo dunjalučki ukras, a ahiret je za bogobojazne. Zatim priča san o učenjaku koji je “zaustavljen” zbog rečenice: “Kako su ljudi potrebni kiše”, pa mu je rečeno: “Otkud ti znaš šta ljudima treba? Ja znam.” Poenta je jasna: čovjek misli da zna mjeru dobra, a Allah zna i ono što je iza vidljivog. Bogatstvo nekoga pokvari preko noći; siromaštvo ga drži uz džamiju. Allah raspoređuje iskušenja da bi sačuvao vjeru onima koji bi se inače prodali za dunjaluk.
Zatim predavač (oko 00:57:53–00:58:20) citira Ibn Tejmijju: u njegovo vrijeme, “keramet” je bio vidjeti čovjeka koji se drži sunneta i pravog puta – a u našem vremenu to je “keramet na kvadrat”. Ovo je oštar udar: danas je normalizovan grijeh, a čvrstina u vjeri postala rijetkost. Zatim povezuje oživljavanje zemlje sa dokazom proživljenja (oko 00:58:10–00:59:20): Allah koristi ono u šta ne sumnjaš (kiša oživi mrtvu zemlju) da te odvede do onoga u šta sumnjaš (proživljenje).
Nakon toga slijedi priča o mušriku koji je mrvio staru kost i ismijavao proživljenje (oko 00:59:34–01:01:05). Poslanik mu kaže: Allah će to proživjeti, usmrtit će te, proživit će te, i uvest će te u Džehennem. Predavač zatim navodi ajet: “Zar čovjek ne vidi da smo ga od kapi stvorili…” i ubacuje oštru opomenu o porijeklu čovjeka (oko 01:01:17–01:01:55): čovjek prolazi kroz mokraćni kanal, nosi nečistoću u sebi, a opet se oholi i odbija pokornost. To nije “vrijeđanje čovjeka”, nego razbijanje lažne veličine. Ako znaš odakle si, nećeš glumiti boga.
Zatim (oko 01:02:21–01:03:37) spominje da su sinovi tog mušrika bili ashabi, dok je otac upisan među nesretne – poruka da uputa nije nasljedstvo i da Allah nekoga uzvisi, a nekoga ponizi. Spominje i događaj duga i ucjene: “neću ti vratiti dok ne ostaviš vjeru”, pa mušrik umišlja da će mu na ahiretu biti dato imetka i djece. Objavljuju se ajeti kao odgovor. Time predavač pokazuje: drskost prema Allahu postaje zapis koji se uči do Sudnjeg dana – kao pogrda.
Potom (oko 01:04:49–01:06:36) spominje Ibrahima, alejhis-selam, u vatri i ajet: “Budi hladna i spasonosna.” Naglašava da pokornost ne može donijeti poniženje, jer Allahova veličina ne dopušta da Njegov pokorni rob bude izgubljen. Spominje i predaje o životinjama koje su gasile vatru, osim jednog stvorenja koje je raspirivalo, zbog čega je naređeno da se ubija. Ovdje je poruka jasna: čak i stvorenja imaju “stranu” u događajima, a čovjek često bira stranu šejtana.
Zatim (oko 01:06:58–01:08:15) spominje ajet da će nevjernici poželjeti da su bili muslimani, kada Allah izvede vjernike iz Džehennema, i potvrđuje da nevjernik nikada neće ući u Džennet – “dok deva ne prođe kroz iglene uši.” Time zatvara krug: tevhid nije “tema”, nego granica spasa.
Nakon toga (oko 01:08:15–01:09:35) govori o Allahovim čuvarima – meleki čuvaju čovjeka dok ne dođe Allahova odredba, a kada dođe, povuku se. Spominje primjer starca koji je skočio s visine u stotoj godini, i rekao: “Dok smo bili mladi, čuvali smo udove od zla, pa ih je Allah sačuvao u starosti.” Ovo je brutalno praktična poruka: ko danas daje svojim očima, rukama i nogama haram, sutra neka ne glumi da mu je Allah “dužan” zdravlje i bereket.
Pred kraj (oko 01:09:49–01:13:20) dolazi najopasniji dio: smrtna postelja. Predavač naglašava da je najbolje vrijeme da čovjek bude čvrst – pri smrti. Spominje Kurtubija i događaj čovjeka kojem su govorili da izgovori šehadet, a on je ponavljao: “Neću” (oko 01:10:38–01:11:15). Ljudi bi pomislili da je propao, ali kada je agonija prošla, rekao je da su mu došla dva šejtana: jedan ga zvao da umre kao kršćanin, drugi kao jevrej, a on je govorio “neću” njima, ne ljudima. Poenta je jasna: šejtan tada igra zadnju kartu – ili da te odvede u kufr, ili da ti ubaci ružno mišljenje o Allahu, ili da izgovoriš riječ koja poništi cijeli život. Predavač to poredi sa ispitom: sve tačno napišeš, a sekundu prije zvona prekrižiš i predaš prazno (oko 01:12:40–01:12:53). Zato navodi dovu Poslanika da šejtan ne poigra s njim pri smrti (oko 01:13:04–01:13:10).
Završni dio (oko 01:13:28–kraj) vraća se na temelj: razmišljajte o Allahovim stvorenjima i blagodatima, ali ne razmišljajte o Allahovoj biti – jer to vodi u zabludu. Navodi da je Allah “svaki dan u poslu”: oprašta grijehe, otklanja nevolje, uzdiže jedne a spušta druge. Spominje hadis-kudsi: “O sine Ademov, kad bi Mi došao sa grijesima do nebesa pa tražio oprost… oprostio bih, ako nisi širk činio.” Zatim donosi primjer Ebu Derdaa koji se na samrti obraća svojoj devi da ne traži pravo od njega na Sudnjem danu (oko 01:18:55–01:19:34), i zaključuje: naši prethodnici su se bojali zuluma čak prema životinji, a mi olako gazimo prava ljudi.
Na kraju spominje Ahmedovu rečenicu: ako voliš da ti Allah da ono što želiš, čini ono što Allah voli; i navodi Ibn Tejmijjin naglasak da je iman jedina dunjalučka stvar koja “liči” ahiretu, i da je spoznaja Allaha primarna obaveza prije fikha i propisa (oko 01:20:07–01:23:10). Praktična primjena dolazi kao plod: kada se akida učvrsti, čovjek čuje propis i kaže “čuli smo i pokoravamo se”, bez natezanja i izgovora. Predavač završava dovom da nas Allah učvrsti u islamu i proživi u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (oko 01:23:24–kraj).
Pokrivenost transkripta:
Obrađeno: 00:00–15:00 (uvod, tevhid, El-Ihlas, hadis-kudsi, deva i znakovi u stvorenju)
Obrađeno: 15:00–35:00 (Omerovi primjeri, kosmos, sedžda stvorenja, Kursijja i Arš, veličanje Allaha)
Obrađeno: 35:00–55:00 (Allahova imena, mrav, tesbih stvorenja, iskušenja Poslanika, proživljenje i dunjaluk)
Obrađeno: 55:00–kraj (~01:23:44) (dunjaluk ukras, keramet ustrajnosti, kost i poricanje, Ibrahim u vatri, čuvari, smrtna postelja, važnost spoznaje Allaha)
Napomena: Transkript ima mjestimično nerazumljive ili isprekidane dijelove (npr. oko 48:50–49:20), ali su glavne poruke i tok predavanja jasni.
Ključne pouke:
Allaha spoznaješ objavom i razumom zajedno: Kur’an je temelj, a znakovi u stvorenju učvršćuju ubjeđenje.
Sura El-Ihlas je srž tevhida: stalno je uči jer čisti srce i podsjeća ko je Allah, a ko si ti.
Sve u kosmosu je pokorno osim čovjeka koji se oholi: najveća sramota je neposluh onoga kome su dati dokazi.
Najopasniji trenutak vjere je smrtna postelja: šejtan tada udara zadnjom snagom, zato se živi pripremaju od danas.
Zulum je teret koji čovjeka može srušiti: čak i prava životinje se mogu tražiti, a kamoli prava ljudi.
Praktična primjena
Ko želi da mu vjera bude čvrsta, treba redovno hraniti srce spoznajom Allaha: učenjem sure El-Ihlas, razmišljanjem o stvorenju bez filozofiranja o Allahovoj biti, i popravljanjem odnosa prema ljudima i pravima drugih. Ustrajnost u ibadetu i bježanje od zuluma nisu “dodatak”, nego zaštita da čovjek na kraju života ne bude slomljen u zadnjem ispitu.
Završna misao
Ko Allaha bolje upozna, manje će se usuditi da Mu prkosi, a više će se truditi da Ga sretne sa srcem koje zna kome pripada i zašto je stvoreno.
Primjedbe
Objavi komentar