✨ Poslušnost Allahu i Poslaniku i dvije vrste kazne
(00:00 – 03:44)
Autor spominje ajet u kojem Allah obećava Džennet onome ko bude pokoran Njemu i Njegovom Poslaniku, a tešku kaznu onome ko se okrene, bude neposlušan i pređe granice propisa. Pojašnjava da nije isto samo biti neposlušan i potpuno preći šerijatske granice – to je viši stepen nepokornosti.
Autor navodi razliku između izraza “عذاب أليم” (bolna kazna – tjelesna patnja) i “عذاب مهين” (ponižavajuća kazna – psihičko i tjelesno ponižavanje zajedno). Time ukazuje da griješnik ne trpi samo bol, već i poniženje pred svim stvorenjima.
📖 Vrijednost učenja Kur’ana i sunneta
(03:44 – 04:40)
Autor pojašnjava da čovjek nikada ne može spoznati svoj pravi položaj, vrijednost, nedostatke i greške dok ozbiljno ne uči Allahovu knjigu i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Autor naglašava da mnogi muslimani, pa i bosanski muslimani, ne obraćaju pažnju na ono što se nalazi u Kur’anu, ne žele da istražuju i uče hadise, pa zbog toga lutaju i ne prepoznaju svoje greške i granice.
📜 Zašto spominje ajete – uvod u rivajet Darimija
(04:40 – 06:01)
Autor pojašnjava da je zbog ovih ajeta izabrao da spomene jedan dugi rivajet koji bilježi imam Darimi u svom Sunenu, s potpuno vjerodostojnim lancem prenosilaca.
Autor spominje da ovaj rivajet drugi ne bilježe u cijelosti osim Darimija, dok neki bilježe skraćene i slabije verzije sa manjkavim izrazima. Naglašava da su muhaddisi ocijenili lanac kao dobar, na stepenu hasen, mada ga neki uzdižu još više.
🕌 Učenici na vratima Abdullaha ibn Mesuda
(06:01 – 08:00)
Autor prenosi da Amr ibn Seleme govori kako su učenici sjedili ispred kuće ashaba Abdullaha ibn Mesuda u Kufi, čekajući da izađe, pa da zajedno s njim odu u džamiju na podne-namaz.
Spominje da je u to vrijeme još mnogo ashaba bilo živo, islam svjež, propisi jasni; Abdullah ibn Mesud je bio poslan kao učitelj ljudima u Kufu, a Ebu Musa el-Eš’ari kao namjesnik.
Autor napominje da je broj hadisa koje prenosi Abdullah ibn Mesud višestruko veći od onih koje prenosi Ebu Musa, što pokazuje koliko je imao znanja i utjecaj među ljudima.
🕋 Šta je Ebu Musa vidio u džamiji – halke sa kamenčićima
(08:00 – 11:30)
Autor prenosi da je Ebu Musa el-Eš’ari došao učenicima i rekao da je u džamiji vidio nešto što mu se nije svidjelo, iako je mislio da u tome ima dobra.
On je opisao da je vidio ljude kako sjede u halkama po džamiji; u svakoj halki je jedan čovjek koji predvodi, a ostali u rukama drže kamenčiće.
Taj vođa kaže: “Izgovorite tekbir stotinu puta”, pa oni govore “Allahu ekber” i za svaki put odbacuju jedan kamenčić. Zatim kaže: “Izgovorite la ilahe illellah stotinu puta”, pa opet bacaju kamenčiće. Zatim kaže: “Izgovorite subhanallah stotinu puta”, i oni čine isto.
Ebu Musa kaže da im ništa nije rekao, nego je čekao da čuje mišljenje Abdullaha ibn Mesuda, jer se plašio da pogriješi u procjeni.
⚡ Oštra reakcija Abdullaha ibn Mesuda na novotariju u zikru
(11:30 – 15:15)
Autor prenosi da je Abdullah ibn Mesud, kada je došao do tih halki, rekao: “Šta je ovo što vidim da radite?” – odmah naglašavajući negaciju i neodobravanje.
Ljudi su se branili riječima: “O Ebu Abdurrahmane, ovo su samo kamenčići. Brojimo s njima tekbire, tehlile i tesbih.”
Autor navodi da im je Abdullah ibn Mesud odgovorio da umjesto toga broje svoja loša djela, i podsjetio ih da su ashabi Poslanika još prisutni među njima, Poslanikova odjeća još nije istruhnula, a njegove posude nisu razbijene.
Zatim im je rekao da su ili “na boljem putu” od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, (što je nemoguće) ili su “otvorili vrata zabludi”.
Kada su se opravdali da žele samo dobro, Abdullah ibn Mesud im je rekao: “Koliko je onih koji žele hajr, pa ga ne pogode.”
Autor prenosi da je Amr ibn Seleme kasnije vidio mnoge od tih ljudi u tim halkama kako su se pojavili u vojsci haridžija, na strani onih koji su ratovali protiv Alije, radijallahu anhu, na dan Nehrevana.
🩸 Od halki zikra do sablji haridžija
(15:15 – 17:49)
Autor pojašnjava da su islamski učenjaci iz ovog rivajeta zaključili: oni koji napuste put ashaba i uvedu novotarije u vjeru, makar s “lijepom namjerom”, vrlo često završe u opasnom zastranjivanju, pa čak i u oružanom sukobu sa sljedbenicima sunneta.
Autor spominje da je ideologija haridžija nastala rano i da je, nakon bitke kod Nehrevana, nastavila da živi sve do danas.
📚 Četiri vrste tahrifa u knjigama prethodnih naroda
(18:02 – 21:18)
Autor navodi ajet u kojem Allah opisuje jevreje kao one koji mijenjaju riječi u knjigama – dodaju, oduzimaju, skrivaju ili iskrivljuju značenje.
Autor spominje četiri vrste tahrifa:
- dodavanje u izvorni tekst,
- oduzimanje dijelova teksta,
- skrivanje teksta koji postoji (ne mijenja se, ali se sakrije od naroda),
- pogrešno i namjerno iskrivljeno tumačenje teksta.
Kao primjer skrivenog teksta, autor podsjeća na rivajet o jevrejima koji su došli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći presudu za dvoje bludnika; jedan od njih je stavio ruku preko dijela teksta u Tevratu gdje stoji propis kamenovanja, želeći sakriti stvarni propis.
⚖️ Upozorenje: propisi mimo Objave i novotarije u vjeri
(21:18 – 22:56)
Autor podsjeća na ajet u kojem Allah govori o onima koji imaju “drugove” mimo Njega koji im propisuju dio vjere bez Allahovog dopuštenja.
Zatim spominje poznati hadis: “Ko u našu stvar (vjeru) unese ono što nije od nje – to je odbačeno.” i rivajet: “Ko uradi djelo na kojem nema naše naredbe – ono je odbačeno.”
Autor naglašava: sve što se uvede u vjeru bez dokaza iz Kur’ana i sunneta odbija se kod Allaha, ma koliko se čovjek trudio.
🗡️ Lažna optužba protiv Abdullaha ibn Zubejra
(22:56 – 25:27)
Autor navodi da je hadždžadž ibn Jusuf, poznat po svojoj okrutnosti, držao hutbu na minberu i rekao: “Zaista je Abdullah ibn Zubejr izmijenio Allahovu knjigu.”
Ashabi i tabi’ini su ga slušali, ali je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, javno rekao: “Lažeš, lažeš, lažeš!”
Autor pojašnjava da se uvijek nađe neko od učenih koji će raskrinkati laž i odbraniti čast ashaba i čistotu vjere, čak i onda kada većina šuti iz straha.
📕 Tahrif u našim vremenima – sakrivanje i mijenjanje u islamskim knjigama
(25:33 – 28:11)
Autor pojašnjava da se tahrif danas ne može desiti u Kur’anu, jer ga Allah čuva, ali se dešava u drugim islamskim djelima – kroz štampu, prepravljanje i izbacivanje tekstova.
Prvi primjer koji navodi je knjiga “Kitabu’d-du’afa” imama Buharije. U jednoj bejrutskoj štampi tekst izgleda potpuno uredno, ali je dio rukopisa – biografija jednog slabog prenosioca – premazan tintom tako da se ne može pročitati.
U originalnom rukopisu, koji se čuva u Kairu, jasno se vidi ime tog ravije i cijela biografija, samo je u jednom primjerku tinta pažljivo prelivena preko teksta, ostavljajući netaknut zikr na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Autor time ukazuje na opasnu praksu: neko je svjesno želio da sakrije ocjenu slabosti određenog prenosioca, nadajući se da to niko neće otkriti.
📗 Kitabu-s-sunne – otvoreno priznato izbacivanje dijela knjige
(28:11 – 30:21)
Autor zatim spominje djelo “Kitabu-s-sunne” od Abdullaha ibn Ahmeda, sina imama Ahmeda.
U nekim bejrutskim i egipatskim izdanjima knjiga se čini potpuna, niko ne upozorava na nedostatke, ali se u uvodu jedne od verzija sitnim slovima navodi da je izdavač “izbacio jedan dio knjige koji ne želi da ugleda svjetlo dana”.
Nasuprot tome, saudijska i jemenska štampa istog djela objavile su knjigu na osnovu rukopisa u potpunosti, sa svim biografijama, uključujući i one koje neki ne bi željeli da se spominju.
Autor pojašnjava da je ovo jasna vrsta tahrifa: svjesno sakriti dio islamskog naslijeđa da ga obični ljudi nikada ne pročitaju.
🙏 Hadis o polaganju ruku u namazu i dodatak “ispod pupka”
(30:21 – 33:34)
Autor spominje treći primjer tahrifa u knjigama: djelo “Musannef” Ibn Ebi Šejbe.
U jednom pakistanskom rukopisu pojavio se hadis u kojem se navodi da je Vajl ibn Hudžr vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako stavlja desnu ruku preko lijeve u namazu, “ispod pupka”. Taj dodatak “tahte es-surre” postoji samo tu.
Autor ukazuje da se isti hadis u drugim velikim djelima – Musnedu imama Ahmeda, Sunan-u Darekutnija i drugim izvorima – prenosi istim lancem prenosilaca, ali bez ovog dodatka “ispod pupka”.
Navodi se ime muhakkika Muhammeda Avvame, hanefijskog učenjaka, koji je koristio taj pakistanski rukopis, ali autor ističe da ranije štampe Musannefa nisu imale taj dodatak.
Zatim spominje da trojica velikih hanefijskih muhaddisa – Ebu Džafer et-Tahavi, Zejla’i i Ajni – nikada nisu dokazivali svoj mezheb ovim dodatkom “ispod pupka”, iako bi im odgovarao, jer su znali da bi učenjaci hadisa to smatrali prevarom.
Autor zaključuje da je taj dodatak ubacio neko kasnije, kako bi potkrijepio određeno mezhebsko mišljenje, i da je to još jedan jasan oblik mijenjanja teksta radi odbrane vlastitog stava.
⭐ Pouke i primjene u životu
- Pokornost Allahu i Poslaniku je sigurnost i čast, a neposlušnost vodi u bol i poniženje.
- Dovoljno je da čovjek uvede “malo” novotarije pa da ga to odvede u veliko zastranjivanje.
- Dobra namjera ne spašava djelo ako je put pogrešan i suprotan sunnetu.
- Uvijek treba pitati učenije i čekati njihov sud, umjesto da samouvjereno presuđuje bez znanja.
- Učenje Kur’ana i hadisa je jedini put da čovjek realno vidi svoje greške i vrijednost.
- Čuvanje sunneta ashaba je zaštita od zabluda svakog vremena.
- Tahrif počinje sitnim promjenama: riječ-dvije, fusnota, skrivena biografija – a završava krivom akidom i praksom.
- Musliman mora biti oprezan koje knjige i izdanja čita i kome daje povjerenje.
- Štampa i izdavači mogu biti sredstvo širenja istine, ali i sredstvo skrivanja istine.
- Svako mijenjanje vjerskih tekstova radi odbrane vlastitog mišljenja je izdaja amaneta znanja.
- Dovoljno je da postoji jedan iskreni učenjak poput Abdullaha ibn Omera da laž bude prozvana pravim imenom – zato treba podržavati učenjake koji se ne boje reći “lažeš”.
Primjedbe
Objavi komentar