Tema: Ahiret
Da li je vječna kazna “nepravda” i šta je sa dobrim nemuslimanima?
Kratak uvod
Ovaj govor otvara jedno od najtežih pitanja koje čovjek postavi kad razmišlja o Ahiretu: kako se Allahova pravda i milost slažu s time da neki ljudi koji su učinili mnogo dobra nisu bili muslimani. Predavanje ide korak po korak, razdvaja različite skupine ljudi prema tome kako im je poruka islama došla (ili nije), pa zatim objašnjava zašto se vjera u islamu tretira kao osnovni uslov spasa, a dobra djela kao nešto što se također mjeri – ali ne na isti način.
Glavni sažetak
Na početku, oko 00:00, postavlja se provokativno pitanje: osnivač UNICEF-a i brojni veliki ljudi koji su koristili čovječanstvu – hoće li svi oni u Džehennem samo zato što nisu muslimani? Zatim se pitanje dodatno pooštrava: ako je neko musliman, ali loš čovjek, hoće li on ipak, nakon kazne, završiti u Džennetu zauvijek? I ne izgleda li to ljudskom oku kao nepravda?
Oko 00:00:50, predavanje uvodi važan pojam: Ehlul-fetra – “ljudi razdoblja / intervala”, odnosno oni koji nisu dobili poruku poslanika na način da budu odgovorni. Navodi se stav većine učenjaka: ako osoba nikada nije došla u kontakt s porukom islama, neće biti kažnjena zbog nevjerovanja, jer nije ni imala priliku da odgovori. To se potkrepljuje kur’anskim principom oko 00:01:20: Allah ne kažnjava dok ne pošalje poslanika, tj. dok ne dođe jasna poruka.
Oko 00:01:38, govor sistematizira stvari kroz četiri primjera ljudi, kao četiri vrste izloženosti poruci:
Onaj kome poruka dođe ispravno i prihvati je – ulazi u Džennet.
Onaj ko nikad nije čuo za islam (poput čovjeka na udaljenom ostrvu) – ubraja se u Ehlul-fetra i ulazi u Džennet.
Onaj kome poruka dođe ispravno, ali je odbije – ide u Džehennem.
Onaj kome poruka dođe, ali na pogrešan, iskrivljen način – o toj skupini se posebno govori.
U dijelu oko 00:02:06, citira se stav imama El-Gazalija: ljudi kojima je islam predstavljen na način koji ga ogadi, lažno prikaže ili potpuno izokrene, mogu se tretirati kao da poruka zapravo nije ni stigla. Govor objašnjava kako to izgleda u praksi: osoba može znati ime Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ga je od djetinjstva slušala kroz optužbe i laži, tipa: “lažov koji se lažno proglasio poslanikom”. Takva slika, naglašava se oko 00:03:12, ne podstiče čovjeka da istražuje istinu, baš kao što niko razuman ne bi poželio pratiti ideologiju neke brutalne terorističke skupine samo zato što je čuo njihovo ime.
Ipak, oko 00:03:44, naglašava se važna kočnica: mi ne možemo presuđivati pojedincima i govoriti “taj je sigurno Ehlul-fetra”. Samo Allah zna šta je ko čuo, kako je čuo, šta mu je bilo dostupno, kakav mu je bio razum, okolnosti, srce i život. Ovo je upozorenje protiv brzog etiketiranja ljudi.
Nakon toga, oko 00:04:02, predavanje se vraća na prvo pitanje, ali preciznije: postoji čovjek koji je činio ogromna dobra, a poruka islama mu je došla ispravno, ali je on nije prihvatio – hoće li vječno u Džehennem? Ako je umro u tom stanju, odgovor se daje jasno: da. Ali ako je živ, ne može se znati – jer čovjek može doći do imana u starosti, pa čak i pred samu smrt. Oko 00:04:49, iznosi se ključna poenta: vječni Džehennem se vezuje za umiranje bez vjere, a ne za “trenutno stanje” u nekom periodu života.
Oko 00:05:06, predavanje navodi jednu vrstu objašnjenja koju su neki učenjaci koristili: čovjek koji umre kao nevjernik, prema toj logici, već je izgubio “suštinu” ili potencijal da prihvati vjeru. Ne zato što nije imao vremena, nego jer su mu postupci i tvrdoglavost postali dio identiteta. Što duže čovjek živi s nečim, teže mu je da to napusti; i ako umre u nevjerovanju, prema toj interpretaciji, ni dodatne decenije ne bi promijenile ishod. Time se pokušava objasniti zašto kazna može biti trajna.
Zatim, oko 00:05:56, predavanje prelazi na tri “detalja” koja ljudi često promaše kada postave pitanje: “kako će dobri nemuslimani”. Prvi detalj: dobra djela nisu u potpunosti naša. Govornik to objašnjava primjerom izuma: čovjek “izmisli” nešto poput bežičnog telefona, ali zapravo koristi zakone prirode koje je Allah postavio i materijale koje je Allah stvorio. Da bi neko uopće mogao doći do takvog izuma, moraju postojati stabilni zakoni fizike, mogućnost širenja talasa, sposobnost mozga, nervnog sistema, inspiracija i motivacija – a sve to je dato i održavano Allahovom voljom.
Oko 00:07:06, daje se upečatljiv primjer: kao da neko dobije poklon koji si ti kupio i poslao, a on zahvali samo dostavljaču, ignorišući onoga ko je poklon zaista dao. Poruka je jasna: čovjek je često samo “dostavljač” dobra, jer mu je mogućnost da čini dobro unaprijed data: zdravlje, imetak, srce koje osjeti samilost. Oko 00:07:35, citira se ajet: dobro je od Allaha, a zlo od čovjeka.
Onda se postavlja realno podpitanje oko 00:07:49: pa ipak, čovjek je birao da učini dobro – zar mu se to ne računa? Predavanje odgovara: računa se. Ali kazna i nagrada nisu iste za sve, jer ljudi nisu isti. Navode se primjeri Ebu Taliba i Ebu Leheba: obojica su umrli bez prihvatanja islama, ali jedan je pomagao, drugi je bio neprijatelj. To pokazuje da se i u kazni razlikuju stepene.
Oko 00:08:15, spominje se hadis (u transkriptu preneseno značenjem) da Allah vjerniku ne uskraćuje nagradu za dobra djela – daje mu dobro i na dunjaluku, a nagradu i na Ahiretu. Dok nevjernik dobija nagradu za dobra djela na dunjaluku, a na Ahiretu ne nalazi “rezervu” nagrade. Objašnjava se kako to može biti kroz ugled, uspjeh, imetak, priznanja, utjecaj. I zatim dolazi oštar podsjetnik oko 00:08:45: zašto ljudi gledaju samo “šta će dobiti u budućnosti”, a ne vide da je već dobio neizmjerne darove od početka – vid, zdravlje, život, brojne blagodati koje nije “zaradio”.
Oko 00:09:17, povlači se razlika između vjere i “humanizma”: svrha dolaska na dunjaluk je iskušenje, a prvi uslov ulaska u Džennet je iman. Dobra djela su važna, ali su sekundarna u odnosu na temeljno pitanje: odnos prema Stvoritelju.
Drugi detalj, oko 00:09:35, jeste da ljudi često ne razumiju veličinu djela nevjerovanja u smislu da to nije samo “nedostatak jedne etikete”, nego poricanje Stvoritelja. Predavanje kaže: koje dobro djelo prema stvorenjima može pokriti poricanje Onoga koji je dao život i sve? U nastavku, oko 00:09:47–00:10:59, objašnjava se da mnoge religije imaju iskrivljene predstave o Bogu, pripisuju Mu slabosti, partnera, umor, neznanje, čak i smrtnost; dok islam insistira na čistom tevhidu: Allah je Jedan, bez sudruga, neovisan, svemoćan, sveznajući, i stvorenja Mu se obraćaju direktno.
Oko 00:11:11, govori se i o ateizmu/agnosticizmu: negiranje Boga se prikazuje kao odbacivanje “svjedočenja” čitavog svemira koji upućuje na Stvoritelja. Također se kaže da poricanje Stvoritelja svodi stvorenja na besmisao i slučajnost, kao da nemaju svrhu, što se opisuje kao velika nepravda prema stvorenju i, još više, kao težak zločin prema Stvoritelju. Oko 00:12:05, predavanje daje argumentaciju zašto se to tretira kao posebno veliko djelo: jer se radi o “napadu” na Onoga čija su svojstva savršena i neograničena, pa se to pokušava objasniti pojmom “beskonačne” težine tog poricanja, što onda vodi do zaključka o trajnosti kazne.
U tom dijelu oko 00:12:24, ubacuje se i moralni ukor: ljudi imaju vremena za trivijalnosti, a zanemaruju najveća pitanja – smisao stvaranja, smrt (spominje se veliki broj umrlih dnevno), i činjenicu da svi idemo prema odredištu. Time predavanje kritikuje opravdanja onih koji svjesno bježe od istine i odgovornosti.
Treći detalj, oko 00:12:59, ruši drugu pogrešnu sigurnost: nije tačno da će svako ko “kaže da je musliman” sigurno ući u Džennet. Spominje se trenutak smrti kao najkritičniji, kada šejtan pokušava zadnji put da čovjeka odvede u nevjerovanje. Spas u tom času je duboko ukorijenjen iman, a ne površna pripadnost.
Oko 00:13:14, citira se misao Bediuzzamana Saida Nursija: jedno je “ne poricati”, a drugo je “stvarno vjerovati”. Zatim se pojašnjava da iman koji koristi na Ahiretu nije samo izjava, nego potvrda Allaha onako kako Kur’an uči, prihvatanje poslanika, pokornost naredbama, i iskrena tevba kad se pogriješi. Nasuprot tome, čovjek koji se razmahne velikim grijesima, bez brige i bez traženja oprosta, pokazuje opasnu slabost vjere koja mu možda neće koristiti.
Oko 00:14:06, predavanje pravi snažan rezime: s jedne strane, neko ko nikad nije čuo za islam (Ehlul-fetra) može ući u Džennet, a s druge strane, neko ko je musliman samo “na papiru”, bez ibadeta i bez tragova imana u životu, može završiti u vječnoj propasti. Tu se navode konkretni pokazatelji: ako čovjek ne može navesti razloge za ono u što “vjeruje”, ako mu život nema namaza, zekata, posta, a pun je laži, ogovaranja, bluda, prevare – onda nije sigurno da će sama izjava “vjerujem” biti dovoljna da umre na imanu. Ovo je dio gdje predavanje postaje direktno, oštro i lično, jer cilj nije teoretisanje o drugima, nego budnost prema sebi.
U završnici, oko 00:14:56, predavanje se vraća na osnovnu emociju koja je pokrenula pitanje: osjećaj milosti i pravde. Kaže se: ko je dao ljudima taj osjećaj? Allah. Ako je On izvor milosti koja se vidi u majci prema djetetu i u životinjama prema mladunčadi, kako onda može biti manje milostiv od ljudi? Isto važi i za pravdu: Allah ne bi dao vječnu kaznu osim ako je u potpunosti zaslužena. I čak i da čovjek ne razumije sve detalje, ta istina sama po sebi treba smiriti srce: Allah će presuditi osnivaču UNICEF-a i svakome drugom sa savršenom pravdom i savršenom milošću.
Pred kraj, oko 00:15:32, zaključak ide u praktičnom pravcu: ono za šta smo mi zaduženi nije da presuđujemo ljudima, nego da ojačamo vlastitu vjeru, ispravno robujemo Allahu, i da ljepotu islama pokažemo djelima. Završna rečenica se pretvara u ogledalo: da li čovjek stvarno izvršava svoju dužnost kako treba, ili mu je lakše da se bavi sudbinom drugih dok vlastitu vjeru zapušta.
Pokrivenost transkripta:
00:00–01:20: pitanje “dobri nemuslimani” i uvod u Ehlul-fetra + kur’anski princip
01:20–03:55: četiri skupine ljudi i El-Gazalijevo objašnjenje pogrešno predstavljene poruke
03:55–05:56: smrt na imanu kao ključ; logika trajnosti kazne kod onih koji umru bez vjere
05:56–09:35: prva velika poenta: dobra djela i blagodati; nagrada na dunjaluku; razlika stepena kazne
09:35–12:59: druga poenta: težina poricanja Stvoritelja; tevhid i iskrivljene predstave o Bogu
12:59–kraj: treća poenta: ne ulazi svaki “musliman po imenu”; opasnost na smrti; završni podsjetnik na Allahovu milost i pravdu
Nije primijećen prekinut ili nejasan dio; tok je jasan od početka do kraja.
Ključne pouke
Ne presuđuje se pojedincima: ko spada u Ehlul-fetra i ko je opravdan, zna samo Allah.
Poruka i odgovornost nisu isto: vjera se traži kad poruka dođe ispravno i jasno.
Dobra djela se mjere, ali vjera je temelj: nagrada i kazna imaju stepene, i nisu svi isti.
Nije dovoljno “nositi ime”: iman mora biti ukorijenjen, čuvan i potvrđen životom i tevбом.
Allahova pravda i milost nadilaze naš osjećaj: On ne kažnjava osim s potpunom pravednošću.
Praktična primjena
Ovaj govor traži od čovjeka da prestane razmišljati kao sudija nad ljudima i da počne razmišljati kao odgovoran rob: da provjeri vlastitu vjeru, vlastite dokaze, namaz i iskrenost, i da popravi ono što je slabo prije nego dođe čas kad popravke nema. Umjesto rasprave o tome “gdje će drugi”, korisnije je graditi život koji ima jasne tragove imana i koji nosi djela koja svjedoče ono što jezik izgovara.
Završna misao
Kad se srce uznemiri pitanjem kazne i nagrade, najispravnije je sjetiti se da milost i pravda koje osjećaš nisu nastale u tebi – nego su ti date, i dat će ih Onaj koji ih je darovao na savršen način, bez ijedne trunke nepravde.
Primjedbe
Objavi komentar