Biti poznat kod Allaha, a ne tražiti slavu kod ljudi

 

Biti poznat kod Allaha, a ne tražiti slavu kod ljudi

Kratak uvod

U ovom govoru autor skreće pažnju na jedno važno pitanje koje se rijetko sebi iskreno postavlja: kakvo je čovjekovo mjesto kod Allaha. U vremenu opsjednutom popularnošću, društvenim mrežama i ljudskim priznanjem, podsjeća da je pravi ugled onaj koji čovjek ima kod Allaha i stanovnika nebesa.

Glavni sažetak

Na početku autor poziva na samopreispitivanje: da se zapitamo ko smo mi kod Allaha, jesmo li poznati na nebesima i kakvu vrijednost imaju naša djela kod Njega. Ukazuje da je ljudima urođena težnja da budu viđeni, poznati i priznati, čak i po cijenu ponižavanja sebe, svojih principa i vjere, naročito kroz savremene društvene mreže (00:00–01:47).

Zatim navodi hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava na traženje isticanja i slave: onaj ko se želi isticati pred ljudima, bit će ponižen na Sudnjem danu. Poruka je univerzalna – sve što se radi radi ljudske pažnje, a ne radi Allaha, vodi gubitku i poniženju na Ahiretu (02:07–02:57).

Autor naglašava da vjernik ne smije mjeriti svoju vrijednost po tome koliko je poznat na dunjaluku, već po tome koliko je poznat kod Allaha. Ne biti spominjan među ljudima nije nikakav gubitak ako je čovjek spominjan kod Allaha i Njegovih meleka. Naprotiv, historija je puna ljudi koji su bili nepoznati na Zemlji, ali izuzetno vrijedni kod Allaha (03:22–04:32).

Kao dokaz navodi primjere poslanika čija imena ne znamo, iako su oni najbolji ljudi, kao i primjere nepoznatih robova čija su djela bila uzrok Allahovog zadovoljstva. Posebno se ističe slučaj starice koja je čistila džamiju, a za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu na njenom kaburu, iako njeno ime nije poznato (06:56–08:04).

U sredini govora autor prenosi snažnu priču o obućaru iz Medine čija je dova za kišu bila primljena, dok su dove mase ljudi ostale bez odgovora. Taj čovjek je bio nepoznat ljudima, ali izuzetno poznat kod Allaha, do te mjere da se Allah odazvao njegovoj zakletvi i doveo kišu (08:26–11:38).

Dalje se pojašnjava da Allah voli robove koji su bogobojazni, neovisni od ljudi i skriveni – koji ne traže slavu niti pažnju. Navodi se hadis u kojem Poslanik jasno razlikuje vrijednost čovjeka kod ljudi i njegovu stvarnu vrijednost kod Allaha, naglašavajući da jedan nepoznat i zanemaren čovjek može biti vredniji od „pune zemlje“ uglednih ljudi (11:50–13:41).

U završnom dijelu autor upozorava da ljudska pohvala ili kritika nemaju težinu ako čovjek nije upisan među sretne kod Allaha. Kao praktične puteve ka ugledu kod Allaha navodi: dobročinstvo prema roditeljima, iskreno služenje vjeri, skrivanje dobrih djela, ustrajan zikr, donošenje salavata na Poslanika, prisustvovanje skupovima znanja i pomaganje slabima. Posebno naglašava da u vremenu društvenih mreža treba čuvati iskrenost i ne izlagati dobra djela radi ljudskog priznanja (19:22–29:56).

Ključne pouke

• Prava vrijednost čovjeka mjeri se njegovim ugledom kod Allaha, a ne poznatošću među ljudima.

• Traženje slave i pažnje vodi poniženju, dok iskrenost vodi Allahovom zadovoljstvu.

• Mnogi nepoznati ljudi kod Allaha imaju veću vrijednost od slavnih na dunjaluku.

• Dobra djela trebaju biti skrivena i rađena radi Allaha, a ne radi pohvale ljudi.

• Zikr, dobročinstvo i služenje vjeri uzdižu čovjeka na nebesima.

Praktična primjena

Poruke ovog govora mogu se primijeniti tako da čovjek preispita svoje namjere: zašto nešto radi i kome želi da se svidi. Umjesto jurnjave za pažnjom ljudi, vrijedi ulagati u djela koja možda niko ne vidi, ali ih Allah vidi, poput brige o roditeljima, iskrenog zikra, pomoći drugima i učenja vjere.

Završna misao

Dunjalučka slava brzo blijedi, ali ugled kod Allaha ostaje. Onaj ko je poznat na nebesima ne gubi ništa ako je nepoznat na Zemlji, jer pravo priznanje dolazi od Onoga pred kojim će svi stati.