Ambicioznost kao pokretač vjere i života: zašto stagniramo i kako se ponovo podići

 

Tema: Ambicioznost
Predavač: Elvedin Pezić

Naslov

Ambicioznost kao pokretač vjere i života: zašto stagniramo i kako se ponovo podići

Kratak uvod

Predavanje govori o jednoj osobini bez koje nema ni vjerskog ni dunjalučkog napretka – ambicioznosti. Kroz brojne primjere iz svakodnevnog života, Kur’ana, sunneta i historije islama, predavač ukazuje da je gubitak ambicije jedan od glavnih razloga naše stagnacije kao pojedinaca i kao zajednice, te nudi jasan put kako se ta osobina može ponovo izgraditi.

Glavni sažetak

Na samom početku (oko 00:00–00:03) iznesen je kratak i svjestan uvod, bez dužine i formalnosti, uz naglašavanje da je tema odabrana jer pogađa stvarni problem bosanskohercegovačkog društva: manjak visokih ambicija. Predavač je predstavljen kao čovjek iz naroda, neko ko poznaje stanje ljudi, njihove vrline i slabosti, pa se iz te blizine rađa i tema tribine – „Ambicioznošću do uspjeha“.

Već u ranim minutama (oko 00:10:49) predavač prelazi direktno na problem: ljudi su se sveli na minimum ciljeva. Bitno je „imati posao, fotelju i zaposliti svoje“, dok ostali neka se snalaze. Posebno ukazuje na starije ljude koji su blizu smrti, a umjesto da se posvete Kur’anu, zikru, tevbi i prenošenju dobra unucima, dane provode uz televiziju, sport i prazne razgovore. To vidi kao jasan znak gubitka ambicije u poodmakloj dobi (oko 00:11:32–00:12:28).

Zatim (oko 00:12:50–00:13:38) govori o onima koji su se „vratili vjeri“ prije deset ili petnaest godina, ali i dalje ne znaju osnovna pitanja o abdestu, namazu, postu, hajzu i nifasu. To, po njemu, pokazuje da ni praktičari vjere često nemaju ambicije za učenjem i napretkom. Posebno kritikuje stanje u kojem ljudi predvode namaz ili drže hutbe decenijama, a ne znaju arapski jezik, pa ne mogu suštinski razumjeti Kur’an i hadis (oko 00:13:21–00:14:26).

U nastavku (oko 00:14:37–00:15:19) širi sliku i na svjetovni aspekt: ljudi nakon srednje škole ili fakulteta potpuno prestanu učiti i čitati. Diploma se okači na zid, dobije se posao i tu staje razvoj. Zaključak je jasan: nedostatak ambicije prisutan je i u vjeri i u dunjaluku.

Zatim predavač daje praktične primjere (oko 00:15:19–00:16:19): ustajanje na sabah, ostavljanje loših navika poput duhana i nargile, završavanje fakulteta, istrajnost u vjeri uprkos etiketama – sve to zahtijeva ambiciju. Razlika između onoga ko ostavi lošu naviku za jedan dan i onoga ko se muči godinama nije u snazi tijela, nego u čvrstoj odluci.

U tom kontekstu (oko 00:16:46–00:17:23) govori i o halalu, odgoju djece, nošenju mahrame i profesionalnosti u novinarstvu, obrazovanju i školstvu. Svuda se vraća ista poruka: bez ambicije nema ispravnosti, nema kvaliteta i nema napretka.

U središnjem dijelu (oko 00:18:41–00:19:36) naglašava da islam sam po sebi odgaja čovjeka da stalno teži boljem i da nikada ne bude zadovoljan sobom. Citira hadis: „Jak vjernik bolji je i draži Allahu od slabog vjernika, a u obojici ima hajra.“ Time pojašnjava da islam ne poziva na prosječnost, nego na snagu imana, karaktera i djela.

Dalje (oko 00:20:14–00:21:02) kroz savremene primjere pokazuje šta znači biti „jak vjernik“: odbiti posao koji zabranjuje namaz, ne ići tamo gdje idu svi u haram, imati drugačije prioritete. Jak vjernik je onaj kome je cilj Allahovo zadovoljstvo, a to se ne može postići bez ambicije.

Zatim (oko 00:21:13–00:22:00) prenosi hadis o traženju Firdevsa i podsjeća da vjernik ne treba ciljati „minimum spasa“, nego najviše stepene Dženneta. Islam nas uči da dova i trud idu zajedno – ne može se tražiti Firdevs bez odricanja i rada.

U nastavku (oko 00:22:25–00:24:26) navodi ajet o robovima Milostivog koji mole Allaha da budu vođe bogobojaznima, ne radi položaja, nego da ljudi u njima vide primjer. Povezuje to s hadisom o Rabii ibn Ka‘bu el-Eslemiju, koji je, kada mu je Poslanik, alejhi selam, ponudio da traži šta hoće, rekao: „Tražim da budem s tobom u Džennetu.“ Taj primjer koristi da pokaže kakve su ambicije imali ashabi u poređenju s današnjim željama.

Potom (oko 00:25:00–00:27:27) iznosi snažne primjere ambicioznosti Ebu Bekra, radijallahu anhu, kroz hadise o osam džennetskih vrata i o objedinjavanju više dobrih djela u jednom danu. Zaključak je jasan: Ebu Bekr nije bio najbolji slučajno, nego zbog visine svojih ciljeva.

U drugom velikom bloku (oko 00:29:59–00:35:54) predavač sistematski navodi pokazatelje neambicioznosti:
– neambicioznost u traženju znanja uprkos dostupnosti knjiga i interneta,
– šutnja pred grijehom i zabludom u porodici i društvu,
– bježanje od odgovornosti,
– opsjednutost vanjštinom (auto, odjeća, telefon) umjesto ahlakom,
– trošenje vremena na beskorisne sadržaje,
– stalna kritika bez ličnog angažmana.

Posebno ističe da ambiciozni ljudi ne troše energiju na stalno kritikovanje, nego rade i popravljaju stanje.

Zatim (oko 00:38:16–00:41:26) prelazi na razloge neambicioznosti: pogrešno shvatanje „prirode“, pretjerana vezanost za dunjaluk, preziranje smrti, slab iman, griješenje, loš kućni odgoj i negativno okruženje. Kao snažan dokaz navodi primjer Ebu Bekra el-Kaffala el-Mervezija, koji je tek u četrdesetoj godini krenuo putem znanja i postao jedan od velikih učenjaka. Time ruši izgovor „kasno je“.

U nastavku (oko 41:45–45:55) donosi primjere ljudi koji su u kasnim godinama prihvatili islam i za kratko vrijeme postali aktivni i korisni, što potvrđuje da se ambicija može izgraditi. Podsjeća i na ashabe koji su, iako gladni i bez sredstava, postizali velike pobjede zahvaljujući imanu i odlučnosti.

U završnom, najpraktičnijem dijelu (oko 46:29–01:05:19) predavač izlaže kako postići ambicioznost:
– stalno imati na umu nagrade koje islam daje za dobra djela i ideje,
– shvatiti vrijednost nijeta i trajne sadake,
– ulagati u znanje jer znanje podiže ciljeve,
– učiti iz historije islamskih učenjaka i njihovih odricanja,
– prepoznavati i pomagati ambicioznu djecu i mlade,
– vezivati srce za Allaha dovom,
– učiti Kur’an s razmišljanjem,
– uzimati pouke iz života poslanika i stanja ummeta,
– prihvatati savjete i konstruktivne kritike,
– razvijati zdravu konkurenciju u dobru,
– stalno vršiti samopreispitivanje i pripremu za Ahiret.

Pred kraj (oko 01:06:03–01:10:19) podsjeća na prolaznost dunjaluka, smrt, posjetu mezarjima i hadise o polaganju računa za mladost, život, imetak i znanje. Naglašava da čovjek ne smije živjeti kao anonimus bez traga u dobru, nego da ostavi iza sebe djelo po kojem će ga ljudi spominjati. Predavanje se završava dovom za uputu, postojanost i Allahovu milost.

Pokrivenost transkripta:

Obrađeno: 00:00–15:00, 15:00–35:00, 35:00–55:00, 55:00–kraj (01:12).
Sadržaj je u cjelini obrađen; dijelovi s tehnički slabijim snimkom preneseni su prema smislu govora.

Ključne pouke

• Ambicioznost je motor vjere i života – bez nje nema ni znanja, ni djela, ni promjene.

• Islam ne prihvata prosječnost, nego podstiče na snagu, napredak i visoke ciljeve.

• Neambicioznost se može liječiti, bez obzira na godine, ako postoji iskrena volja.

• Znanje i iman rađaju ambicije, a grijeh i vezanost za dunjaluk ih ubijaju.

• Svako može ostaviti trag u dobru, ako prestane tražiti izgovore i krene raditi.

Praktična primjena

U svakodnevnom životu ove poruke znače jasno postavljanje ciljeva, odvajanje vremena za Kur’an i znanje, svjesno napuštanje beskorisnih navika i okruženja, te stalno podsjećanje sebe na Ahiret. Ambicioznost se gradi malim, ali odlučnim koracima, uz dovu i istrajnost.

Završna misao

Život je kratak, prilika prolazna, a trag koji ostavljamo mjeri se po dobru koje činimo. Onaj ko danas probudi ambiciju radi Allaha, sutra će imati snagu da mijenja sebe, porodicu i zajednicu.