“Allah te vidi kad stojiš” – Hutba o budnosti duše, tajnim djelima i stvarnoj svijesti o Allahu
Autor započinje snažno (00:00–00:15): govori o ljudima čije je postojanje “kao da ne postoji” — žive bez razmišljanja, bez promišljanja o Allahovim znakovima, bez zastajanja kod Njegovih naredbi i zabrana. Kaže: mnogi su poput stoke, “بل هم أضل” — još zalutaliji. Prihvaćaju vjeru samo kada im odgovara. Ako se šerijat poklopi sa njihovim željama — prihvate; ako ne — odbace. Ako im je zarada laka, uzimaju je, ne mareći je li halal ili haram. Ako im je namaz lagan — klanjaju; ako nije — ostavljaju.
Autor spominje (00:29–00:56) da ko razmišlja o posljedicama — postaje oprezan. Ko zna da je put dug — priprema se za putovanje. Godine prolaze, životi nestaju, ljudi spavaju, igraju se, a rijetko ko se sjeti Kur’ana i islama. Danas je skupljanje novca postalo poput ibadeta; uživanje u strastima postalo je kao noćni namaz.
Kaže (00:56–01:14): šejtan je uljepšao sve poroke, a ljudi rade šta hoće. “Dosta, o dušo! Grijesi su se nagomilali.” Obmana vodi u propast. Niko ne zna dan svoje smrti, niko ne zna kada će biti položen u kabur pun tame. Šta ćeš reći kada te nose? Kada te predaju zemlji? Kada ti duša dođe do grkljana (01:32–01:49)? Danas radiš šta hoćeš — sutra se dižu pera i zapis završava.
Autor zatim donosi primjer (01:49–02:23): Isa, a.s., vidio je dunjaluk u liku stare žene nakaradnog lica, obučene u ukrase. Rekao joj: “Koliko si se puta udavala?” Odgovorila: “Ne mogu izbrojati.” Rekao je: “Jesu li te svi muževi ostavili ili si ih sve ubila?” Odgovorila: “Sve sam ih ubila.” Isa je rekao: “Teško onima koji dolaze poslije!” — pa kako ljudi ne uzimaju pouku od svih koje je ova žena (dunjaluk) već “ubila”?
Potom autor prelazi na sabur (02:23–03:18). Citira: “Ko zna da je put dug, pripremi se.” Spominje priču o Bišru el-Hafiju: putovali su dugo, drug mu je htio piti vodu iz bunara, a Bišr mu je govorio: “Čekaj do sljedećeg… do sljedećeg.” I tako ga je učio saburu. Kaže: tako se prekida dunjaluk — saburom. Zato moraš trenirati dušu da se strpi, da se navikne na uskraćivanje i na odgodu. Duša voli odmah — ali pravo dobro traži strpljenje.
Zatim navodi riječi ranih muslimana (03:18–03:44): jedan je govorio svojoj duši: “Ne uskraćujem ti ono što voliš osim iz samilosti prema tebi.” A Ebu Jezid je rekao: “Vodio sam svoju dušu Allahu dok je plakala — sve dok je nisam doveo dok nije počela ići nasmijana.” Ko napusti strasti — postiže željeno; ko se preda strastima — ugrize šaku od kajanja.
Autor pojašnjava (03:56–05:20) uzvišenost ajeta: “I pouzdaj se u Moćnog, Milostivog, Koji te vidi kad stojiš, i tvoje okretanje među onima koji sedždu čine.” Tefsir Šejha es-Sa’dija: najveća pomoć u ibadetu je oslanjanje na Allaha — sve je od Njega. Zato naredba: “I pouzdaj se u Allaha.” A tewakkul znači: srce se osloni na Allaha u sticanju koristi i otklanjanju štete, uz čvrsto vjerovanje da Allah sve može i sve zna, i da daje iz Svoje milosti.
Autor naglašava (04:57–05:29): Allah te vidi kada klanjaš — vidi tvoj kijam, tvoj ruku’, tvoju sedždu. Zato je spomenuo namaz posebno — jer je srce ibadeta. Onaj ko osjeti Allahovu blizinu u namazu — srce mu se ponizi, i to utiče na sva druga djela.
Zatim kaže (05:41–06:05): Allah sve čuje i sve zna — i glasove, i riječi, i ono što krijemo, i ono što izgovorimo. Zato svijest o Allahovom gledanju, slušanju i znanju podiže čovjeka na stepen ihsana.
Autor spominje hadis o ihsanu (06:15–06:38): “Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš; ako Ga ne vidiš — On tebe vidi.”
Allah te vidi svuda: u pustinji, na nebu, u džematu, kad si sam.
Zatim prenosi definiciju “muraqebe” (06:57–08:17): Ibnul-Qajjim kaže: murakaba je stalno znanje i uvjerenje da te Allah vidi u javnosti i tajnosti. To je plod imana da je Allah r-Raqib — Nadzoritelj. “Ko bude pazio Allaha u svojim mislima — Allah će ga čuvati u njegovim udovima.”
Citira se i Zunnun: “Znak murakabe je da veličaš ono što Allah veliča i umanjuješ ono što Allah umanjuje.”
Ibrahim el-Hawwas kaže: “Murakaba je iskrenost srca i javnosti Allahu.”
Autor dodaje (08:17–08:31): ko zna da ga Allah vidi u samoći — ostavlja haram iz straha od Njega. Jedan od prvih muslimana je govorio: “Allahu, učini nas onima koji se klone harama u samoći.”
Potom navodi tri najteže stvari (08:31–08:54):
– darežljivost kada imaš malo
– čuvanje časti u samoći
– govor istine pred onim od koga se bojiš ili se nadaš.
Zatim kaže (08:54–09:05): najveća ibadetska stanja su ona u kojima te niko ne vidi — samo Allah.
Nakon toga prelazi na imena Allahova (09:15–11:33).
Spominje da Allahova najljepša imena nisu samo da se izgovaraju — nego da se žive.
Ko zna da je Allah ar-Raqib — ne griješi u tajnosti.
Ko zna da je Allah al-Basir — čuva svoj pogled.
Ko zna da je Allah as-Sami’ — pazi na govor.
Hadis kaže: Allah ima 99 imena; ko ih obuhvati i živi — ulazi u Džennet.
Autor zatim pojašnjava (11:44–12:19) da neka imena moraju biti u paru:
– Al-Mu’izz / Al-Mudhill
– Ar-Razzaq / Al-Qabid
– Ad-Dar / An-Nafi’
Neka djela se navode u Kur’anu (12:28–13:22) samo kao odgovor na djela ljudi: npr. “Allah se izruguje njima”, “Allah ih zaboravlja”. Ali ne smije se reći “Allah je podrugljiv, Allah je zaboravio” — to je neispravno. Ti izrazi se koriste samo kao odgovor, samo u kontekstu.
Zatim govori o imenu ar-Raqib (14:09–16:28): ono se spominje u tri ajeta. Najvažniji je u suri El-Maide, gdje Allah kaže Isa’u: “Ti si bio nad njima kao nadzornik.”
Zatim spominje ajet iz En-Nisa’ — Allah je stalno nad vama nadzornik.
I u El-Ahzab — Allah je nad svim nadzornik.
Sve to pokazuje: Allah prati svaki tvoj pokret, svaku misao, svaki pogled.
Autor zatim donosi poznatu priču iz sirije (17:24–20:14):
Kurejšijski dvojac — Safvan i Umeyr — sjede kod Ka'be nakon Bedra, tuguju nad poginulima. Umeyr kaže: “Da nije dugova i djece, otišao bih u Medinu i ubio Muhammeda.” Safvan mu pokrije dugove i djecu. Obojica misle da ih niko ne čuje — osim Allaha.
Umeyr ide u Medinu sa otrovanim nožem, a Omer ga hvata, dovodi Poslaniku ﷺ. Poslanik ﷺ mu kaže ono što samo dvojica u Mekki znaju — i Umeyr odmah primi islam.
Poruka: Allah zna najskrivenije tajne.
Zatim autor prelazi na ime al-Hafiz — Čuvar (23:13–24:01):
Allah čuva Svoje robove, čuva njihova djela, čuva njihova stanja. “Čuvaj Allahove granice — Allah će tebe čuvati.”
Slijedi opis obaveze čuvanja Allahovih granica (24:01–25:27): najveće pravo koje Allah traži je tevhid — da se samo On obožava. Hadis Mu’aza: pravo Allaha na robove je da Mu ne pripisuju sudrugove; a pravo robova na Allaha je da ih ne kazni ako to ispune.
Nakon toga prelazi na najvažniju obavezu — namaz (26:12–27:43).
“Čuvajte namaze.”
Namaz čuva tijelo, rizk, zdravlje, srce, lice, dušu, imetak, porodicu. Ibnul-Qajjim opisuje desetine koristi namaza.
Ako čovjek zanemari namaz — Allah prijeti propasti.
Autor zatim govori (28:20–29:36):
Jesi li čuvao namaz?
Koliko puta ti je pobjegla džematska?
Koliko puta ti je pobjegla tekbiretul-ihram?
Koliko puta si prespavao farz?
Potom spominje čuvanje sluha, vida, srca (29:01–29:25).
“Ne slijedi ono što ne znaš. Sluh, vid i srce — svi će biti pitani.”
Zatim čuvanje stidnosti i čednosti (29:25–29:46).
I muškarci i žene su dužni čuvati svoje poglede i stidna mjesta.
Zatim kaže (29:56–30:16): čuvajte svoje zakletve. Mnogi olahko psuju, zaklinju se, prisežu — i upadaju u grijeh.
Autor zaključuje (30:16–31:33): ko čuva Allahove granice — Allah čuva njega. U vjeri, porodici, zdravlju, rizku, imetku i Sudnjem danu.
Zatim spominje Allahovo ime as-Sami’ (31:05–35:33): Allah čuje sve — tajno, javno, tihu dovu, glasne riječi, šapat, misao. Navodi primjere iz Kur’ana: ženu koja se žalila na muža — Allah ju je čuo iznad sedam nebesa i objavio ajete.
Zatim primjer Zakariyya’e — dozivao je u tajnosti, a Allah ga čuo.
Navodi hadis: nismo mi koji vičemo bliži Allahu, nego On sve čuje.
Potom opisuje scenu sa starom ženom koja savjetuje Omera (34:07–34:50): i on plače, jer to je žena koju je Allah spomenuo u Kur’anu.
Zatim opisuje detaljno ime al-Basir (36:17–38:34): Allah sve vidi — misli, poteze, potajna djela. Navodi primjer pastira koji odbija prodati ovcu i kaže: “Šta ću reći Allahu?” — i Ibn Omer ga oslobađa robovanja zbog te rečenice.
Zatim govori o imenu al-Alim (40:48–42:47): Allah zna sve — prošlost, sadašnjost, budućnost, čak i ono što bi bilo da se desi, a nije se desilo. Navodi stihove Ibnul-Qajjima o Allahovom znanju.
Potom navodi ajet (42:03–42:47): ni troje ne razgovara da Allah nije četvrti — Allah je uvijek tu. I navodi prizor smrti (42:47–42:55): meleci preuzimaju dušu, sve je pod Allahovim znanjem i naredbom.
Autor završava (43:25–45:46) pitanjem: gdje je efekt vjere u našim tajnim djelima? Iman se ne mjeri javno, nego u skrovitosti. Ko se Allaha boji u samoći — on je Allahov čovjek.
Navodi primjer Jusufa, a.s., koji je odbio fitnu iz straha od Allahove blizine.
Zatim priča o mučenicima i mrtvima na Uhudu (46:04–47:26), njihovom stepenu i posebnoj počasti. Allah im je dao da uživaju u pticama zelene boje, da se hrane iz džennetskih plodova i da žive u blizini Arša.
Zatim opisuje strahote Sudnjeg dana (49:00–50:51): sabljanje nebesa, meleke koji padaju, ogromnost Allahove kazne. Kaže: “Da znate ono što ja znam — više biste plakali, manje biste se smijali.”
Autor zatim upozorava na opasnost tajnih grijeha (50:51–52:15). Ko griješi u tajnosti i misli da ga Allah ne vidi — taj se igra sa svojom vjerom.
Zatim (52:15–52:51) poziva: “Ne budi od onih koji se stide ljudi — a ne stide se Allaha.” Ako misliš da te Allah ne vidi — to je kufr. Ako znaš da te vidi, a griješiš — to je drskost.
Predavanje završava općom opomenom (53:06–53:56): ko odbije memento — prihvatio je vatru. Ko razmisli — spasit će se.
Potom slijedi dova (54:13–56:39) za muslimane, potlačene, siročad, bolesne, ratom pogođene, i molba Allahu da nas učini Njegovim iskrenim robovima i zaštiti nas od iskušenja.
Primjedbe
Objavi komentar