Allah ne treba nas – mi smo ti koji trebamo Njega

 



Tema: Oholost i potreba za Allahom

Allah ne treba nas – mi smo ti koji trebamo Njega

Kratak uvod

U ovom snažnom i direktnom govoru autor se obraća vjernicima i onima koji to formalno nisu, rušeći jednu opasnu zabludu: da Allah ima potrebu za našim ibadetom, djelima ili „pobožnošću“. Govor je poziv na duboko preispitivanje srca, skidanje oholosti i povratak iskrenoj svijesti da je čovjek u potpunosti ovisan o Allahu – od početka do kraja svog života.


Glavni sažetak

Na samom početku (00:00–02:40) autor traži punu pažnju prisutnih i postavlja važno pravilo: svaki govor treba slušati kao da je upućen lično tebi. Onaj ko tokom predavanja misli „ovo je za nekog drugog“, pokazuje znak problema u srcu. Time se odmah usmjerava fokus ka ličnoj odgovornosti i samokritici.

Zatim (02:40–05:30) iznosi naslovnu poruku govora: Allah ne treba tebe – ti trebaš Njega. Autor kritikuje dvije krajnosti: one koji sebe smatraju „religioznima“ i u dubini srca misle da Allah njima nešto duguje zbog njihovog namaza, posta i izgleda, ali i one koji su potpuno nemarni i poručuju da im „ne treba vjera“. Poruka je jasna: ni jedni ni drugi nisu ispravni u svom stavu prema Allahu.

U nastavku (05:30–07:30) autor naglašava da Allah ne treba naš novac, našu sadaku, naš dolazak u džamiju. Čovjek koji ubaci nešto novca u kutiju i osjeti da je time „kupio“ Allahovo zadovoljstvo, duboko je pogriješio. Mi smo ti koji smo u dugu prema Allahu, jer nam je On dao sve, a da od nas nije trebao ništa.

Zatim (07:30–10:30) autor prenosi snažan hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori o veličini svemira, sedam nebesa i bezbrojnih meleka koji neprestano čine sedždu Allahu. Nebesa „škrguću“ od veličine ibadeta meleka, a čovjek – slab, ovisan i prolazan – misli da Allah zavisi od njegove sedžde.

U jednom od centralnih dijelova (10:30–13:30) autor prenosi poznati kudsi-hadis u kojem Allah kaže da, čak i kada bi svi ljudi i džinni bili najpobožniji ili, suprotno tome, najgori grešnici – Allahova vlast i veličina se ne bi ni za trunku promijenili. Time se ruši svaka pomisao da Allah ima ikakvu korist od ljudskih djela.

U nastavku (13:30–16:30) podsjeća se na hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno kaže da niko neće ući u Džennet zbog svojih djela, pa čak ni on sam – osim Allahovom milošću. Autor navodi priču o čovjeku koji je 500 godina činio ibadet, ali je shvatio da ni sav taj ibadet ne može nadmašiti samo jednu blagodat – blagodat vida.

Od sredine govora pa nadalje (16:30–29:30) autor detaljno podsjeća na čovjekovo porijeklo i potpunu nemoć: od nepostojanja, preko kapljice sjemena, boravka u utrobi majke, pa do djetinjstva u kojem nije mogao ni jesti, ni hodati, ni brinuti se o sebi. Svaki dah, svaki otkucaj srca i svaki pokret bio je i jeste dozvoljen samo Allahovom voljom – čak i u trenucima grijeha.

Autor snažno pita (29:30–35:30): kako je moguće da čovjek, nakon svega toga, postane ohol i kaže da „nema vremena za Allaha“? Podsjeća da Allah nikada nije prestao davati, ni onda kada je čovjek griješio, nadajući se da će se rob vratiti Njemu.

U završnim dijelovima (35:30–44:30) autor razotkriva iluziju dunjalučkog uspjeha. Slava, novac, žene, droge i položaji ne donose trajni mir. Navodi primjere slavnih ljudi koji, uprkos svemu, žive u depresiji i završavaju samoubistvom. Zaključak je jasan: pravi smiraj srca postoji samo u spominjanju Allaha. To nije prolazna sreća, nego duboki unutarnji mir koji ništa drugo ne može dati.


Ključne pouke

  • Allah ne treba naš ibadet – mi trebamo Njegovu milost.

  • Oholost u vjeri jednako je opasna kao i potpuni nemar.

  • Nijedno djelo ne garantuje Džennet bez Allahove milosti.

  • Svaka blagodat, od daha do vida, dolazi isključivo od Allaha.

  • Istinski mir srca postoji samo u sjećanju na Allaha.


Praktična primjena

Ovaj govor poziva čovjeka da spusti pogled na sebe, a ne na druge. Umjesto osjećaja nadmoći ili potpune ravnodušnosti, vjernik treba živjeti sa sviješću o vlastitoj potrebi za Allahom, zahvalnosti na blagodatima i poniznosti u ibadetu, bez očekivanja da mu Allah „nešto duguje“.


Završna misao

Čovjek koji shvati koliko je slab, a koliko je Allah uzvišen, napravio je prvi korak ka istinskoj vjeri. Onaj ko se ponizi pred Allahom, bit će uzdignut – a onaj ko misli da je neovisan, izgubit će i ono što misli da ima.

Primjedbe